'Njezino ponašanje je razorno, pa ona nama kroji izaslanstva!'

Ja sam bila okružena velikom pažnjom s njegove strane, velikom ljubavlju. Ne mogu se požaliti na Titovo ponašanje prema meni, tih zadnjih dana. Bio je vrlo korektan. On je mene jako volio, onako zbilja iskreno... 

On je znao biti tako pažljiv... Onako, na primjer, nekad kada nešto uspije prirediti i donijeti. Puno sam puta pričala o tome kako je dvadeset i više godina svako jutro kuhao kavu meni i sebi. Mi smo imali poslugu, konobare, sve to. Ali ne, on je to napravio i meni donio. Ja sam voljela ujutro spavati i on je to svaki dan uradio. Rano se dizao, uzimao novine i dok on čita, imao je jedan espresso aparat, svaki bi mi dan skuhao kavu. Dvadeset godina to je činio za mene. 

Jovanka u izjavi novinarki Miri Adanja Polak

Partijski izvještaj o Jovanki

Nakon niza saslušanja svih aktera koji su bili u orbiti Tita i Jovanke, koristeći se očito i obavještajnim podacima koje su dobili tajnim nadzorom sigurnosne službe, predstavnici Partije napravili su “Bijelu knjigu“ o Jovanki, koja sadrži jednako toliko drame kao i Shakespeareovi komadi Macbeth, Othello i Richard 3.

Evo nekih dijelova tog izvještaja:

1. PONAŠANJE I DJELOVANJE JOVANKE BROZ DO 1974. GODINE (DO OBRAZOVANJA POVJERENSTVA SKJ)

U ovom radu učinjen je napor da se, što je moguće cjelovitije, izlože činjenice i sagledaju uzroci i posljedice neprihvatljivog i destruktivnog ponašanja i djelovanja Jovanke Broz. Zaista se nedopustivim, razornim i rušilačkim moraju nazvati pokušaji miješanja Jovanke Broz u državne i društvene poslove, njeni odnosi i ponašanje prema osoblju koje je radilo s Titom, prema Titovim suradnicima i samom Titu, a posebno postupci koji su doveli do toga da Tito s njom prekine bračni život, kao i ponašanje i djelovanje poslije Titove smrti u vezi s nasljeđem i najnoviji pokušaji da se diskreditira državno i političkom rukovodstvo intrigama, etiketiranjem, pisanjem memoara i na druge načine. Partijsko i državno rukovodstvo se s takvim ponašanjem i djelovanjem Jovanke Broz suočava skoro tri desetljeća, a naročito od 1974. godine do danas. Isto toliko traju i konstruktivni prilazi, brojni pokušaji i strpljiva nastojanja najvišeg rukovodstva i pojedinih rukovodilaca da se sve to prevlada i što bezbolnije riješi, da se zaustavi i prekine. Između ostalog, tim nastojanjima su bile posvećene i dvije proširene sjednice Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ početkom 1974. godine. Prema nepotpunoj dokumentaciji, tim nastojanjima je prožeto i sedam zajedničkih sjednica ili sastanaka Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ 0,24 sjednice Predsjedništva SFRJ 0,9 sjednica Predsjedništva CK SKJ 0,10 sjednica Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, nekoliko sjednica Saveznog izvršnog vijeća i drugih organa i tijela u federaciji, na desetke sati razgovora i drugarskih uvjeravanja najviših rukovodilaca, itd.. ***

Neprihvatljivo i destruktivno ponašanje i djelovanje Jovanke Broz u posljednje vrijeme postaje sve ekstremnije i poprima obilježja koja imaju sve veće i sve ozbiljnije posljedice. Posebna obilježja ima njeno ponašanje i djelovanje u krugu istomišljenika, prijatelja i poznanika, među određenim sudionicima narodnooslobodilačkog rata, ličnostima koje su obavljale odgovorne dužnosti u proteklom razdoblju i dr.. Svoju situaciju i status ona sve češće prikazuje krajnje tendenciozno i dramatično, što kod sugovornika izaziva različite reakcije koje se kreću od sažaljenja do revolta. Sve to negativno utječe na formiranje javnog mnijenja u određenim sredinama i sve više privlači pozornost nekih stranih i domaćih sredstava informiranja. Sve je više ozbiljnih saznanja da Jovanka Broz intenzivno radi na pripremi tzv. svojih memoara za koje postoji širok interes da, i prije njihovog objavljivanja, budu široko plasirani u zemlji i inozemstvu. Sve veću podršku da taj posao što prije završi, na različite načine daju joj pojedini novinari, neki bivši diplomati i druge ličnosti. Odavno se nametnula potreba da se objasne pozadina i ciljevi ovakvog ponašanja i djelovanja Jovanke Broz (isticanje svog značaja i doprinosa revoluciji, “stasanju“ Tita kao državnika i rukovoditelja Partije, prikazivanje sebe kao žrtve, diskreditiranje Titovih dugogodišnjih i najbližih suradnika, pa i samog Tita itd.) i utvrde konkretne mjere da se ovakva djelatnost onemogući. U tom sklopu značajno je osvijetliti pozadinu i ciljeve djelovanja određenih grupa i pojedinaca u zemlji i inozemstvu koji u posljednje vrijeme sve više stimuliraju ovakvo njeno ponašanje i djelovanje. Na potrebu cjelovitijeg sagledavanja ove problematike i poduzimanja adekvatnih mjera ukazivali su Predsjedništvo SFRJ, Predsjedništvo CK SKJ, Savezno izvršno vijeće i drugi nadležni organi, pojedini državni i partijski rukovoditelji i druge ličnosti. Polazeći od tih ocjena i stavova, na sjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koja je održana 5. ožujka 1981. godine u Zagrebu, pod predsjedanjem dr. Vladimira Bakarića, zaključeno je da o Jovanki Broz treba pripremiti “Bijelu knjigu”, koja će “obuhvatiti sva raspoloživa saznanja o njenom odnosu prema drugu Titu, njenom ponašanju prema osoblju u rezidencijama Predsjednika Republike, o sukobima s pojedinim ličnostima i postupcima koji su doveli do toga da je drug Tito morao de facto prekinuti zajednički život s njom”. Dalje je zaključeno da “u tom cilju treba, pored objedinjavanja materijala koji se nalaze u Predsjedništvu CK SKJ iu Predsjedništvu SFRJ, a koje će pod posebnim režimom držati tajnik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, pribaviti i druge materijale i izjave određenih ljudi, vodeći strogo računa o tome da se ne učini ništa što bi moglo štetiti ugledu ličnosti druga Tita.”

Jovankina uvertira u politiku, 1954. 

Potpuniju sliku o ponašanju i djelovanju Jovanke Broz kao supruge Predsjednika Republike i o počecima njenog miješanja u državničke poslove Predsjednika Republike dao je u svojoj izjavi Mirko Milutinović.

Od 1952. do lipnja 1977. godine uz povremene prekide zbog obavljanja drugih dužnosti u Tajlandu i Nizozemskoj Milutinović se nalazio na dužnosti osobnog tajnika, šefa Protokola i šefa Kabineta Predsjednika Republike. Ovaj tajnik nije zapažao da se do 1954. godine Jovanka Broz na bilo koji način miješala ili pokušala utjecati na neke državničke poslove Predsjednika Republike. No tada kreće lagana preobrazba. Jovanka Broz prvi put putuje s Predsjednikom Republike u inozemstvo prilikom njegove posjete zemljama Azije i Afrike 1958. i 1959. godine (osam zemalja).

Prilikom tog putovanja ona se počela intenzivnije angažirati u razgovorima Predsjednika Republike i članova naših službenih izaslanstava oko suštinskih pitanja posjete tim zemljama. Jovanka Broz je tada, prvi put, u ime žena Jugoslavije vodila službene razgovore s predstavnicama ženskih organizacija u zemljama koje je posjećivao Predsjednik Republike. U vezi s ovim posjetama, tražila je i dobivala sve materijale političkog, gospodarskog i drugog karaktera, a u značajnoj mjeri i operativnog karaktera. Zahtijevala je da se za nju posebno obrađuju i detaljniji materijali povijesnog, turističkog i kulturnog karaktera, kao i detaljnije informacije o svim domaćim ličnostima s kojima će dolaziti u kontakt.

Milutinović ukazuje da se Jovanka Broz izrazito angažirala oko pripreme i za vrijeme posjete Predsjednika Republike nekim zemljama zapadne Afrike i Magreba, ožujka i travnja 1961. godine. U to vrijeme Milutinović je bio savjetnika za vanjsko - političke poslove u Kabinetu Predsjednika Republike. Svjedočio je kako se Jovanka Broz odnosila prema članovima naše delegacije kao “sviti”. Posebno je izražavala nezadovoljstvo prema radu tadašnjeg generalnog tajnika Lea Matesa i šefa Protokola Zdenka Štambuka, tvrdeći, javno, da je drug Tito nezadovoljan njihovim radom.

Ona je tijekom tog puta u nekoliko navrata oštro kritizirala odnos generala Milana Žeželja prema njoj. Milutinović svjedoči da je neposredno po povratku s tog putovanja došlo do smjenjivanja Matesa i Štambuka s dužnosti koje su obavljali. Posebno angažiranje Jovanke Broz zapazio je oko priprema prve konferencije pokreta nesvrstanih zemalja 1961. godine u Beogradu.

Za to vrijeme je došlo do značajnijih adaptacija u Rezidenciji. Naglašava da je tada došlo do vidljivijeg poremećaja odnosa između Jovanke Broz i Milana Žeželja te da je poslije ove konferencije general Žeželj smijenjen s dužnosti ađutanta Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga.

''Ona se u sve petlja'

U razdoblju od 1964. do 1968. godine, iznosi Milutinović, prisutnost Jovanke Broz u svim službenim i neslužbenim poslovima Predsjednika Republike sve je uočljivija i sve značajnija. Primjerice, navodi da ona prisustvuje na VIII. i IX. kongresu SKJ kao gost, da redovito sudjeluje u svim državnim posjetima i slično. Od osoblja u rezidenciji je zahtijevala da je oslovljava s “drugarica Jovanka”. Nastojala je da se u službenim priopćenjima njeno sudjelovanje objavi u formulaciji: “Predsjednik Josip Broz Tito i drugarica Jovanka Broz” (umjesto ranije formulacije: “Predsjednik Republike sa suprugom”).

Usporedo s takvim aktivnostima i angažiranjem, drugarica Jovanka počinje se sve više baviti poslovima reorganizacije službi u Rezidenciji. Ona prati depeše Saveznog sekretarijata za inozemne poslove koje su joj stavljali na raspolaganje osobni tajnici Predsjednika Republike. Kasnije je tražila da se jedan komplet dostavlja posebno za nju. Iz primjedbi koje je Broz davala generalnim tajnicima, načelniku Ureda Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i drugima, Milutinović zaključuje da su joj bili pristupačni i materijali Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove i koordinacijski materijali Saveznog sekretarijata za inozemne poslove.

U istom razdoblju Jovanka Broz sve više sudjeluje u razgovorima koje Predsjednik Republike vodi sa svojim glavnim političkim suradnicima. Razgovarala je i s djelatnicima Rezidencije kojima je iznašala svoje mišljenje o pojedinim Titovim suradnicima i njihovim suprugama, najčešće o Slavki Ranković i Lepi Perović - Popović.

U vezi s tim, Milutinović navodi javni incident sa Slavkom Ranković, rujna 1964. godine. Slavka se usudila pred više drugarica i osoblja Rezidencije prigovoriti Jovanki da je angažirala rukovodioca oko posjete supruge Novotnog. Od tada su odnosi između Jovanke Broz i Slavke Ranković bili poremećeni.

Milutinović posebno naglašava da je period poslije 1964. godine karakterističan za rastući utjecaj Jovanke Broz na programe putovanja druga Tita u zemlji, na njeno sudjelovanje uz druga Tita na sastancima političkih aktivista republikama i pokrajinama. Ona se neposrednije i svestranije angažirala u organiziranju prijema pojedinih političkih suradnika ili osobnih prijatelja kod druga Tita i sve otvorenije je iznosila primjedbe o pojedinim političkim rukovodiocima. To je posebno bilo vidljivo u vezi sa studentskim događajima 1968. godine. Nastojala je da utječe na odluke Predsjednika Republike za putovanja i posjete po pozivima u zemlji, a nerijetko je i odlučivala o tome, tvrdi ovaj nekadašnji tajnik.

Sve je izraženije miješanje Jovanke Broz u rad službi u Kabinetu i rezidencijama. Svoje inzistiranje u smjenama nerijetko je i ostvarivala što se vidjelo na primjerima Žeželja, Crnobrnje, Vlade Popovića i drugih. Zagovarala je osuvremenjivanje i osposobljavanje kadrova, uvođenje testiranja, povećanje radnih normi, podnošenje izvješća o radu, osobne dohotke i drugo. Zbog takvih njezini zahtjeva, Milutinović ističe da je bilo perioda kada pojedine službe koje su podrazumijevale tajnike, liječnike, konobare, sobare, kuhare i slično nisu funkcionirale.

Jovankine ambicije u punom mahu zapažene su početkom 1974. godine prilikom posjete Indiji, Bangladešu i Siriji. Tada je, u prisustvu Predsjednika Republike, tražila ne samo smjenjivanje liječnika, nego je i rješavala pitanja smještaja, prehrane, poklona, pa čak određivala tko će ići u prethodnicu i slično. Nakon njene intervencije mnogi su iščezli s popisa članova izaslanstva. Miloš Melovski bio je jedan od “sretnika”.

Tito: 'Jovanka obavlja korisne poslove, pomaže mi'

Milutinović iznosi da je Jovanka Broz za vrijeme X. kongresa SKJ bila jako neraspoložena. Ne zna razlog, ali ističe da je Tito za vrijeme jedne pauze, u prisustvu Jovanke i još nekih drugova rekao: “Jovanka obavlja korisne poslove, pomažući mi u obavljanju mojih dužnosti”, ali je nastavio kako on nije Mao Ce Tung ili Nicolae Ceausescu koji su svoje supruge stavljali u Centralni komitet.

Koliko se dama razmahala miješajući se u rad Kabineta, posebno u izbor kadrova i materijalno - financijsko poslovanje Rezidencije, prema Milutinoviću najbolje govori podatak da je samo na radu u rezidencijama promijenjeno više od 100 ljudi.

U Uredu Predsjednika Republike i Kabinetu Vrhovnog zapovjednika, glavnog ađutanta, Komade objekta na Brijunima, Karađorđevu, Dobanovcima i djelomično na Brdu kod Kranja smijenila je njih više stotina. Dolazilo je i do čestih promjena osobnih liječnika i timova liječnika koji su pratili Predsjednika Republike prilikom posjete u zemlji i inozemstvu. I na tim smjenama je inzistirala upravo Jovanka Broz. Imala je ona i svoju taktiku, a to je da ljude smjenjuje kada nije bilo osobnih tajnika. Ako ih je bilo, prijetila bi im smjena.

Jovankina je zadnja

Milutinović navodi da je Jovanka Broz imala utjecaja na izbor kadrova za određene dužnosti u Kabinetu Predsjednika Republike. U vezi s tim, ističe da su generalni tajnici, tajnici i šefovi Ureda Predsjednika Republike smjenjivani pod njenim određenim utjecajem. Ona se posebno angažirala u pogledu izbora šefa sigurnosti Predsjednika Republika i njegovih pomoćnika, osobito poslije smjenjivanja generala Miškovića. Slično je bilo i s kadrovima u Komandi objekta i Direkciji za reprezentativne objekte.

Milutinović, također, iznosi da je postupno raslo i sudjelovanje Jovanke Broz u izradi proračuna Ureda Predsjednika Republike, tako da je kasnije prijedlog proračuna dostavljan i njoj. Često se događalo da je uspijevala izmijeniti neke odluke Predsjednika Republike da se veće stavke u proračunu, koje su bile namijenjene za izgradnju novih ili rekonstrukciju postojećih objekata, odlože za kasnije. Bilo je i slučajeva da su se izvanredna sredstva morala osiguravati neplanirano, na temelju njezinih pretraga, za koje je uspijevala naknadno dobiti suglasnost Predsjednika Republike.

U svojoj pisanoj izjavi, Aleksandar Šokorac, šef Kabineta Predsjednika Republike od ožujka 1973. do rujna 1975. godine iznosi da se Jovanka nastojala umiješati u gotovo sve poslove Ureda. Šokorac tvrdi da je uspjela onemogućiti oživljavanje Odluke o organizaciji službi Kabineta koju je 1973. godine na Brdu kod Kranja takozvane odluke s Brda uz suglasnost Predsjednika Republike. Tu odluku je inače donijelo najviše rukovodstvo zemlje - Kardelj, Bakarić, Dolanc, Dugonjić, Bilić i Ljubičić. Cilj donošenja ove odluke bio je osigurati adekvatnu, učinkovitu i racionalnu organizaciju službi oko Predsjednika Republike, koje bi bile odgovorne njemu i Predsjedništvu SFRJ. Primjerice služba za reprezentativne objekte uključujući i Brijune.

Pri donošenju tih odluka bila je prisutna i Jovanka Broz. Šokorac dalje navodi da je jedan od osnovnih problema bio odnos Jovanke Broz prema službama koje su opsluživale Tita. Njeno stalno miješanje u organizaciju i funkcioniranje tih službi vrlo je otežavalo rad i izazivalo negativne posljedice. Optužujući skoro sve ranije osobne tajnike Predsjednika Republike da su “radili za nekoga drugog”, Jovanka Broz se uporno protivila popunjavanju tih radnih mjesta. Uporno je onemogućavala instaliranje telefona ili elektroničnog zvonca u prostorijama Predsjednika Republike, s obrazloženjem da se tim putem Predsjednika može prisluškivati. Time je onemogućavala komuniciranje šefa Jugoslavije sa svojim najbližim suradnicima i osobljem u Kabinetu i rezidencijama te posebno s liječnicima u slučaju hitne intervencije. Sumnjala je u sve ljude inzistirajući na nekim njenim kriterijima o kvaliteti pojedinca. Zbog toga je stvarala takvu situaciju da Predsjednik Republike ne samo da nije uvijek bio poslužen na zadovoljavajući način, već su izostajali i elementarni uvjeti za njegov život i rad što je utjecalo i na njegovo zdravstveno stanje i obavljanje funkcija. Stvorena je atmosfera nesigurnosti. Rezultat toga bilo je opće opravdano nezadovoljstvo koje je nanosilo štetu ugledu same Rezidencije. To je umanjivalo i učinkovitost i racionalnost rada službi, a narušavana su i prava pojedinih radnika kao i njihovo ljudsko dostojanstvo.

Šokorac također tvrdi da je Jovanka Broz ispoljavala ambicije da se miješa u politička pitanja i poslove Predsjednika. Zahtijevala je da se redovito obavještava o političkim pitanjima, a više puta je ustanovljeno da je neovlašteno pregledavala njegovu poštu. Miješala se i u pitanja službenih programa i obveza Predsjednika Republike, vezano za prijeme pojedinih domaćih i stranih državnika i drugih osoba, u redigiranje tekstova Titovih zvaničnih istupanja i priopćenja za tisak koja su se odnosila na njegove aktivnost. Primala je i pokušavala primiti pojedince izvan Rezidencije poput pukovnika Dušana Rusića, da njihova mišljenja i ocjene o pojedinim pitanjima plasira Predsjedniku i na taj način utječe ili pokuša utjecati na njegove odluke, posebno kada je riječ o kadrovskoj politici u JNA i drugim sferama. Karakteristično je, ističe Šokorac, da je Jovanka Broz nastojala da sve kontakte ovakvog karaktera prikrije, dok je, s druge strane, zahtijevala da bude prethodno obaviještena o svim dolascima kod Predsjednika Republike, uključujući i dolaske članova partijskog i državnog rukovodstva.

Posebnost ponašanja Jovanke Broz, piše u svojoj izjavi Šokorac, bila je opsesija ceremonijalnom raskoši iz čega su proizlazili mnogi preveliki i nepotrebni troškovi, kao i moralno - političke posljedice u smislu kompromitacije ugleda Predsjednika Republike i državnog rukovodstva uopće. Tako je prilikom svih posjeta stranih državnika Jugoslaviji ili posjete Predsjednika Republike inozemstvu, Jovanka Broz inzistirala na prekapacitiranim programima i ceremonijama, preskupim ručkovima, večerama i prijemima koji su se po neskromnosti i velikom broju sudionika često upadljivo razlikovali od vanjskih. Kao primjer totalne suprotnosti bila je neobično skromna večera belgijskog kralja i kraljice prilikom njihove posjete Beogradu. Inače stalno je zahtijevala razna preuređenja u skoro svim rezidencijama u kojima je boravio Predsjednik Republike, pa i u takvim koje su bile izuzetno lijepo uređene poput Brda kod Kranja. Tražila je da se nabavlja novi ili skupocjeni stari namještaj iz pojedinih starih dvoraca (na primjer, iz Slovenije). Ujedno je inicirala i inzistirala na izgradnji novih i skupih objekata koji u suštini nisu bili potrebni, a koji su se mogli vidjeti u krugu Rezidencije u Užičkoj 15 u Beogradu, na Vangi...

Jovankina kruna

I prof. dr. Mioljub Kušić, pukovnik, osobni liječnik Predsjednika Republike u vremenu od 1973. do 1976. godine, u svojoj izjavi, između ostalog, iznosi da je “iz stavka, oblačenja i ponašanja Jovanke Broz izbijao osobni osjećaj veličine. Najveći broj haljina bio je sašiven u stilu oblačenja okrunjenih glava, uključujući i krzna od leoparda i hermelina. Više fotografija su, u pogledu zauzete poze i odabrane haljine i ogrlice, neodoljivo podsjećale na portret - fotografije kraljice Marije Karađorđević ili rumunjske kraljice”...

Ističe da je, prema osobnoj izjavi Predsjednik Republike - “poslije brojnih inzistiranja i pritisaka, a u ime civiliziranog ponašanja i poštovanja prema ženskom spolu” - morao prihvatiti da Jovanka Broz tijekom službenih putovanja sjedi u automobilu i to Titu s desna i otpozdravlja. Također, uspješnost rada fotografske službe ocjenjivana je prema tome koliko i kakvih snimaka Jovanke Broz je napravljeno, što su fotografi iz kabineta Predsjednika Republike dobro znali i tako su se i ponašali.

Dr. Kušić dalje kaže da se Jovanka Broz aktivno miješala i ostvarivala dominantan utjecaj prilikom organiziranja protokolarnih programa za državne posjete Jugoslaviji, tako da je “sve ono što je bilo pretjerano uglavnom bilo po njenim sugestijama ili onih koji su joj ugađali”. Navodi primjer da je, vezano za održavanjem Konferencije nesvrstanih u Alžiru 1973. godine, na inzistiranje Jovanke Broz, jedan od zadataka Protokola bio da se na konferenciji osigura posebno počasno mjesto ili loža iz koje će ona pratiti rad te konferencije. Opravdanje joj je za to bilo da je na konferenciji provodila više vremena u sali nego većina predsjednika sudionika konferencije. Dr. Kušić dalje iznosi kako je Jovanka Broz davala veliki značaj svojim obiteljskim korijenima. Na planu ugleda obitelji iz koje potječe, svi s prezimenom Budisavljević - bez obzira na stvarno srodstvo, ukoliko su imalo poznatije osobe ili su se nalazili na višem nivou društvenih ljestvica - bili su uvršteni u popis rođaka. Koncept o svom porijeklu Jovanka Broz je iznijela i u svom pozdravnom govoru prilikom otvaranja Izložbe cvijeća u Herceg Novom. U govoru, koji su prenijeli mediji, iznijela je da su njeni preci porijeklom s Kosova, da su sudjelovali u Kosovskoj bitci, da su se odatle iselili, da je jedan od predaka ostao u Herceg Novom i valjda već u srednjem vijeku bio jedan od najviđenijih građana. Ostali su stigli do Like i tu se rodbinske veze prenose i na Nikolu Teslu.

FELJTON: JOVANKA BROZ Tito je zbog nje u papučama i pidžami bježao iz vlastite kuće

Uz isticanje ideje veličine i porijeklu paralelno se, po zapažanju dr. Kušića, veže i ideja “povijesne misije“. Ističe da je Jovanka Broz u više navrata, izjavljivala da je aktivno i značajno sudjelovala u pripremama i pisanju odgovora vezanih za Rezoluciju Informbiroa, da je dala veliki doprinos u stvaranju pokreta nesvrstanih, da njoj pripada velika zasluga za razvijanje dobrih međunarodnih odnosa između Meksika i naše zemlje.

Ivan Mišković, general - pukovnik u mirovini, ranije načelnik Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu i specijalni savjetnik Predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga za pitanje sigurnosti, u svojim bilješkama zaključuje da se Jovanka Broz izravno miješala u državne poslove, da je lažima i intrigama pokušavala utjecati na kadrovska rješenja, da je davala svoje ocjene o ljudima iz politike, kao i o događajima te da je otežavala (sabotirala) Predsjedniku Republike izvršavanje njegovih državnih i političkih funkcija.

Mišković iznosi da je Jovanka Broz radila sve da do Predsjednika Republike ne stižu objektivne informacije. Nastojala je, i to ne samo ona, razbiti i u svoje ruke uzeti (preko pukovnika Rusića) kontraobavještajne službe JNA i slično. Djelomično joj je to bilo i uspjelo. Navodi da je Jovanka Broz jednom prilikom od njega tražila da izvrši “jedan posao“ suprotno stavu Predsjednika Republike. Kada joj je on odgovorio da je na dužnosti kod Predsjednika, da izvršava samo njegova naređenja i odluke, a da njoj stoji na raspolaganju kao supruzi Predsjednika Republike i da će učiniti sve da u domu u kojem živi bude sigurna, Jovanka je zajapureno rekla: “A tako, druže!”. Od tada nije skrivala netrpeljivost prema njemu.

Strah od prisluškivanja

U izjavi pukovnika Veljka Dimića, ađutanta Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, danoj Komisiji SKJ, između ostalog, navodi se da je Jovanka Broz govorila da se prisluškuje u Rezidenciji, da se ona i predsjednik Republike prate i da se, u odnosu na to, ništa nije promijenilo ni nakon Četvrtog plenuma. Pri tome je navela kako je pukovnik Anđelko Valter, načelnik Odjela sigurnosti Kabineta Predsjednika Republike, zahtijevao od vozača, pukovnika Marka Agbabe, da se preko putnih lista prati kuda ona putuje.

Pukovnik Pepo Šeparević, u razgovorima s Komisijom SKJ, izjavio je da je došao do uvjerenja da se u Rezidenciji nije ništa moglo uraditi, a da Jovanka Broz za to ne zna; da Jovanka Broz nije dala suglasnost da se oko rezidencije ugrade televizijski i signalni sustav osiguranja, iako se Predsjednik Republike s tim bio složio, da nikada nije obilazila osoblje u kuhinji, što je Predsjednik Republike inače činio i pokazivao puno pažnje prema tom osoblju; da je bilo slučajeva kada nije bilo nikoga da pripremi hranu za Predsjednika Republike, tako da su morali kuhati pukovnik Anđelko Valter, načelnik Odjela sigurnosti Vrhovnog zapovjednika ili liječnik.

Znajući za osjetljivost Predsjednika Republike na te probleme (nepopunjenost, neurednost, prljavština, ostajanje bez najnužnije posluge u Rezidenciji i slično), on je izražavao bojazan da “netko nije namjerno jurišao na Predsjednika Republike“. U vezi s tim, više ađutanata je znalo reći da će takvo stanje u Rezidenciji „smanjiti život Predsjedniku Republike“, da će ga to “doći glave“ i sl..

Marko Vrhunec, osobni tajnik i šef Kabineta Predsjednika Republike, u svojoj izjavi danoj Komisiji SKJ, između ostalog, iznosi da organizacija službi u Rezidenciji nije bila takva kako je to bilo nužno.

Zbog otpuštanja i neblagovremenog prijema kuhara, konobara i spremačica, ponekad nije bilo nikoga da spremi hranu, posluži, pospremi sobe... Iznosi da je prijedloge za popunu ovih službi radnicima Jovanka Broz često odbijala.

Jovanka Broz je govorila da je vojska, odnosno njena sigurnost preuzela dominantan utjecaj oko i u Rezidenciji, da se ona prisluškuje i špijunira i da pojedinci rade u korist stranih obavještajnih službi. Jednom prilikom je rekla da će u vezi s tim tražiti komisiju ili “četvrti plenum“. S tom izjavom Jovanke Broz on je “upoznao Predsjednika Republike u proljeće 1972. godine“, koji je rekao: “To su gluposti“.

Vezano za primjedbe koje je Jovanka Broz davala na rad Vojne službe sigurnosti, Vrhunec smatra da možda tu nekog utjecaja ima i 21. sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, “što je za nju bila neka vrsta šoka, jer je bila u dobrim odnosima s Perom Pirker, Savkom Dabčević - Kučar i Mikom Tripalom, a bila je protiv toga da se Predsjedniku Republike daju žalbe upućene iz Podravske Slatine“. Nadalje iznosi da je Jovanka Broz mislila da “sama može odrediti što je dobro, a što nije, pa možda iz bojazni da se otkrije da ako kod tih njenih odluka negdje pogriješi, a to može utvrditi vojna sigurnost“. Vrhunec je iznio da se Stevo Krajačić vrlo često javljao telefonom Jovanki Broz i dolazio kod nje. Ovaj navod Vrhunca potvrdio je i Aleksandar Šokorac u svojoj izjavi.

Aleksandar Šokorac rekao je Komisiji SKJ da je organizacija rada u Rezidenciji bila na najnižoj razini, da nije postojala ni adekvatna zaštita Predsjednika Republike, da u Rezidenciji nije bilo najnužnije posluge od kuhara, konobara, spremačica... Sve se to odražavalo na raspoloženje i zdravlje Predsjednika Republike. Sve prijedloge oko popune rezidencije odgovarajućim kadrovima Jovanka Broz je redovito odbijala, pa je predložio Povjerenstvu SKJ da se nešto hitno poduzme, “jer nije siguran da se u ovakvoj dezorganizaciji ne može nešto i krupno dogoditi”.

Šokorac ističe da je Jovanka Broz imala mnogo primjedbi na organizaciju i rad službi u rezidencijama, posebno na Brijunima, da nije dozvoljavala da se provedu odluke “s Brda” o reorganizaciji službi u rezidencijama, te da mu je često govorila o špijuniranju i prisluškivanju u Rezidenciji. S tim u vezi, iznosila je kako se i dalje osjećaju tragovi Ivana Miškovića i Anđelka Valtera “koji i dalje rade”.

General Nikola Ljubičić, savezni sekretar za narodnu obranu, u razgovoru s Komisijom SKJ, između ostalog, iznosi da je vojnoj organizaciji velike probleme pričinjavalo opće stanje u rezidenciji, a povezano s tim i stvaranje uvjeta Predsjedniku republike za normalno obavljanje njegovih državničkih funkcija, kao i njegova osobna sigurnost.

Ukazuje da je opće stanje u Rezidenciji bilo takvo da se nije mogla jamčiti sigurnost Predsjednika Republike i da su, po njegovim saznanjima, na Rezidenciju vršeni i vanjski utjecaji, ali da o tome malo zna. O tome je u više navrata razgovarao s vrhovnim zapovjednikom, koji je uvijek pokazivao dobru volju da se stvari srede, ali kada je nešto trebalo konkretno realizirati onda se odustajalo od odluka, “jer su ga uvjerili u suprotno”.

Ljubičić je naveo da ga je Vrhovni zapovjednik jednom prilikom pitao: “Tko obavještava Jovanku Broz o nekim stvarima?” Zatim je rekao: “Jovanka ima jednu skupinu bivših udbovaca koja je dobro obavještava o događajima u Hrvatskoj” (mas - pokret). Na Ljubičićevu konstataciju da vojna organizacija nije s tim upoznata, Vrhovni zapovjednik nije tražio da se to ispita.

Ljubičić dalje iznosi da je Jovanka Broz o svemu bila u tijeku, da se u Rezidenciju moglo ulaziti samo po njenom odobrenju i bez suglasnosti nadležnih službi iz Rezidencije, te da je za nju glavni autoritet bio Stevo Krajačić koji je u rezidenciju mogao dolaziti u svako doba. Ona ga o svemu konzultira i s njim surađuje.

Ljubičić je ukazao Komisiji SKJ da su se preko Jovanke Broz uručivala neka pisma iz JNA za Vrhovnog zapovjednika i da ga je zaobilazila kada je primala pojedine pripadnike JNA (pukovnik Rusić). Istaknuo je: “Ako će se netko iz JNA žaliti Jovanki Broz i ona o tome odlučivati, onda nema JNA”.

Iznio je kako je Jovanka Broz noću obilazila straže oko Rezidencije, a od njega je tražila da obiđe gardijsku brigadu i da “vidi kakva je”. Pošto je odbio njezin zahtjev, smatra da ga zbog toga “ne podnosi“ i često “napadala”.

Mirko Milutinović ističe da mu je Jovanka Broz u više navrata govorila kako nije zadovoljna radom osoblja u rezidencijama (da nema tko raditi, da se svi izležavaju, da drugi rukovoditelji imaju bolje organizirana kućanstva, “a nas puštaju da crknemo”), da suradnici druga Tita ne poduzimaju mjere da se za rad u rezidencijama odrede najbolji kadrovi, da drugovi iz JNA neće da stave na raspolaganje odgovarajuće kadrove. Jednom prilikom je rekla kako je Nicolae Ceausescu uspio stvoriti odličnu ekipu. Navodi kako je samo prilikom izbora novog ađutanta, u ljeto 1973. godine, Savezni sekretarijat za narodnu obranu dostavio listu od oko 40 generala i pukovnika koji bi se mogli angažirati za tu dužnost i da je ta lista bila kod Jovanke Broz.

Od šefova Kabineta Predsjednika Republike Jovanka Broz je zahtijevala da se pojedini radnici smjenjuju. Često je tražila i smjenjivanje liječnika, navodeći da su nesposobni i da neće da se angažiraju na poslovima higijene i organizaciji prehrane u rezidenciji. Vršila je pritisak i na Predsjednika Republike da mijenja svoje odluke o organizaciji i radu službi u rezidencijama. Tako su problemi oko angažiranja kadrova za rad u rezidencijama postajali preokupacija kako Predsjednika Republike, tako i njegovih najbližih suradnika (Kardelja i dr..).

'Čuo sam da je teška žena, ali da je stvarno toliko teška...'

Prilikom raspravljanja “problematike” kadrova u rezidencijama, Jovanka Broz je vrlo nepovoljno govorila o njima. Milutinović navodi slučaj kada je predsjednik Komisije SKJ Rato Dugonjić, izazvan njenim nastupom i primjedbama na račun kadrova u rezidencijama, rekao da je čuo da je ona “teška žena”, ali da nije mogao ni pomisliti da je stvarno “toliko teška”.

Milutinović, također, iznosi da je Predsjednik Republike, na takva ponašanja i reakcije Jovanke Broz, stavljao primjedbe i isticao da je on zadovoljan sa stanjem u rezidencijama. On ukazuje da je poznato da Predsjednik Republike nije rado prihvaćao promjene personala u rezidencijama, osobito ne onih kadrova na koje je navikao, u koje je imao povjerenja i s kojima je održavao prisnije odnose (igrao karte, šah, gledao filmske predstave i slično). Navodi da je Jovanka Broz stalno sumnjičila ljude, posebno vojne osobe, ističući pri tome kako gotovo nitko od osoblja oko Predsjednika Republike ne zadovoljava kriterije i kvalitete.

Aleksandar Šokorac iznosi da je Jovanka Broz sumnjičila gotovo sve radnike u Kabinetu Predsjednika Republike, da je pojedince smjenjivala, postavljajući pitanje “za koga rade” (pukovnik Dimić). Ovo karakteristično pitanje Jovanka Broz često je postavljala mnogim radnicima u Rezidenciji, sumnjičeći ih da “rade za nekog drugog”. Tako je optuživala skoro sve ranije osobne tajnike Predsjednika republike da su “radili za nekog drugog” i uporno se protivila popunjavanju radnih mjesta osobnih tajnika, što je vrlo otežavalo rad Predsjednika republike i Kabineta. Navodi, također, da mu je jedan od ordonanasa rekao da Jovanka Broz optužuje i njega (Šokorca) da “radi za nekoga“, („Za koga radi taj Šokorac, da li za Kuću ili za CK“). Naglašava da je na ovaj i na niz drugih načina Jovanka Broz otežavala atmosferu stalno sumnjičeći sve i svakoga i da je zbog toga, nerijetko, stvarana situacija da je Predsjednik Republike ostajao bez adekvatne zaštite i potrebne liječničke brige.

Jovanka Broz je imala loš odnos i prema drugom osoblju na radu u rezidencijama. Da slikovito opiše o čemu priča naveo je kako mu je u jesen 1973. godine Jovanka Broz naredila da se otpuste sve radnice koje su obavljale poslove održavanja u Bijeloj vili i Vangi na Brijunima, iako se radilo o vrlo dobrim, sposobnim i savjesnim radnicama, koje su te poslove obavljale godinama.

Tom prilikom Jovanka Broz mu je rekla da ovim radnicima priopći da se “od tog momenta smatraju otpuštenim, jer nisu na potrebnoj razini“ i da se ne mogu zaposliti ni na bilo kojem drugom radnom mjestu na Brijunima (hoteli, drugi objekti i sl..), kao i da od sljedećeg dana nemaju više ni pristupa na Brijune.

Otpuštanje ovog osoblja i niz sličnih postupaka Jovanke Broz - kako na Brijunima tako i u Beogradu - izazivalo je zaprepaštenje i opravdano negodovanje, ne samo onih koji su time bili pogođeni, nego i šire, jer se to nije moglo sakriti. U vezi s tim, ljudi u Puli i Fažani su, na primjer, pitali: “Kako to da se osoblje koje je godinama radilo na Brijunima „preko noći“ otpušta“. Kabinet Predsjednika Republike je, u suradnji s općinskim i drugim organima, nastojao otpuštenom osoblju naći novo zaposlenje, ali to uvijek nije bilo lako, niti su se mogli riješiti mnogi drugi problemi u kojima su se ovi ljudi odjednom i bez svoje krivnje našli. Kada je Jovanku Broz upozorio da se na taj način krše elementarna prava radnika (da treba ići na prethodno upozorenje, otkazni rok i slično) i vrijeđa njihovo ljudsko dostojanstvo, ona je grubo rekla da se njeno naređenje “bez pogovora provede”.

FELJTON: JOVANKA BROZ Ostala je bez svega, ali nikada nije prežalila što nema dijete

Šokorac navodi da je Jovanka Broz, svakom prilikom kada je tražila novo osoblje za rad u rezidencijama, inzistirala na svojim “kriterijima“ i da je gotovo uvijek odbijala sve prijedloge koji su joj podnošeni, iako se zaista radilo o najkvalitetnijim i najprovjerenijim ljudima, koji su pronalaženi po cijeloj Jugoslaviji i uz najneposredniju pomoć i angažiranje državnih i partijskih rukovodilaca u republikama i pokrajinama i najodgovornijih rukovodilaca u federaciji. Kada bi na kraju nekog i prihvatila, “taj se ne bi dugo zadržao, već bi, kao i ostali prije njega, po kratkom postupku bio otpušten kao nesposoban“. Zbog toga su pojedini vrlo sposobni i kvalitetni ljudi (kuhari, konobari i sl..), koji su čuli za ovakve postupke (sve se to nije moglo sakriti) odbijali doći na rad u rezidencije Predsjednika Republike, tako da je u rezidencijama stalno postojalo “nesređeno stanje“. To se odražavalo na život i rad Predsjednika Republike, kao i na njegovo zdravstveno stanje.

Ništa bolji odnos Jovanke Broz nije bio ni prema rukovodećim radnicima u Kabinetu i rezidencijama. Ona je nastojala šefa Kabineta, šefa Protokola, ađutanta i druge radnike pretvoriti u svojevrsnu “kućnu poslugu“, inzistirajući, primjerice, da ti rukovoditelji ne budu smješteni u prostorijama Ureda, već u podrumskim prostorijama Rezidencije u Užičkoj 15 (i to sva trojica u jednoj sobi), gdje bi, pod njezinim neposrednim rukovodstvom, obavljali one zadatke koje bi ona smatrala prioritetnim. Pojedini drugovi iz Kabineta (liječnici, ordonans i dr..), zbog “nedostatka“ odgovarajućeg osoblja u rezidenciji, bili su prisiljeni često obavljaju poslove kuhara i spremačica, da pospremaju i brišu prašinu u Rezidenciji i slično.

Nikola Ljubičić, u razgovoru s Komisijom SKJ, pored ostalog, iznosi da su mu se vojna lica iz Kabineta Vrhovnog zapovjednika (uglavnom generali) i Rezidencije, u više navrata žalili na postupke Jovanke Broz prema njima ili prema drugim osobama. Ona ih je optuživala da će otrovati Predsjednika Republike (davanjem lijekova i sl.). On je iznio utjecaj Jovanke Broz na kadrovska rješenja u Rezidenciji i da je između nje i mnogih rukovodećih ljudi u Rezidenciji dolazilo do nesuglasica (Vuletić, Valter, Vrhunec i dr..), da je zahtijevala da se pojedinci nezakonito otpuštaju iz Rezidencije itd.. Svakog tko joj se nije dopadao gonila je i ispraćala ružnim riječima; neke je optuživala da su ruski špijuni (Popovića), a pojedince je znala nazivati telefonom i s njima razgovarati po 3-4 sata neprekidno. Komunistička svijest tih ljudi se bunila, ali su oni i dalje ostajali na svojim dužnostima jer Predsjednik Republike nije dozvoljavao da se oni izmjenjuju, a oni su poštovali Predsjednika Republike.

Pepo Šeparević navodi da je Jovanka Broz za neka lica u rezidencijama davala teške naredbe u stilu “otpustiti i ne dati zaposlenje“ i slično. U vezi s tim, jednom prilikom joj je ordonans Vrhovnog zapovjednika, pukovnik Mane Adžić, praveći razlike u odnosu prema ljudima između Tita i Jovanke Broz, doslovno rekao: “Povijest će o Predsjedniku Republike pisati zlatnim slovima, vodite računa kako će o Vama.“

Šeparević iznosi da je Predsjednik Republike zabranjivao ordonans raditi bilo kakve druge poslove u Rezidenciji, ali su ih oni ipak obavljali, “jer smo znali ako to ne uradimo mi, onda će ih morati uraditi sam Predsjednik Republike“.

Anđelko Valter, u izjavi danoj Komisiji SKJ, između ostalog, navodi da ga je Jovanka Broz optuživala za prisluškivanje njenih razgovora u Rezidenciji, a da je pojedince sumnjičila i za špijunažu (pukovnika Ivicu Zbiljskog). Tvrdi da o tome ima i dokumentaciju. Dalje navodi da je on o ovim slučajevima i optužbama Jovanke Broz upoznao Predsjednika Republike i da je Predsjednik republike tom prilikom rekao: “Hajde, bježi!“.

Anđelko Valter dalje iznosi da su telefonski razgovori Jovanke Broz s pojedincima na radu u Rezidenciji trajali satima. Istu tvrdnju iznosi i general - pukovnik Bruno Vuletić, načelnik Kabineta Vrhovnog zapovjednika.

FELJTON: JOVANKA BROZ Bijesnila na poslugu: 'Tko joj je kriv što se udala za starca...'

Nikola Ljubičić navodi da mu je Jovanka Broz jednom prilikom govorila o situaciji u Hrvatskoj (maspokret). Isticala je da je situacija teška i da je Milka Planinc dolazila kod Predsjednika Republike “spasiti Miškovića koga hoće dovesti za šefa države Hrvatske, a eliminirati Dragosavca“, a zatim nastavila : “Ako Milan Mišković dođe na predviđenu funkciju, situacija bi bila beznadna... Bog zna što će mi se pripisati“. Pojedince iz rukovodstva SR Hrvatske optuživala je za nacionalizam (Jakova Blaževića, na primjer).

Ivan Mišković, u pismu upućenom Komisiji SKJ, opširno govori o optužbama Jovanke Broz protiv njega. Između ostalog, on kaže da ga je optuživala da je organizirao prisluškivanje i špijuniranje u rezidencijama Predsjednika Republike, da je organizirao praćenje njenog kretanja i kontrolu njene pošte te da je postavljao svoje ljude na rad u rezidencijama. Tom prilikom aludirala je i na saveznog sekretara za narodnu obranu, generala armije Nikolu Ljubičića. Sve te optužbe Mišković odlučno odbija i daje širu elaboraciju sumnji bez dokaza i ukazuje na zadatke i obveze službi i pojedinaca u rezidencijama Predsjednika Republike. Smatra da su - u vezi s optužbama protiv njega, čak i za povezanost sa stranim obavještajnim službama - “kada je riječ o Jovanki Broz po sredi i teški nesporazumi i opterećenja Jovanke Broz na bazi iskustva iz prošlosti“. Ističe da je duboko uvjeren da su u to umiješani i prsti nekih neprijateljskih snaga da - na bazi svjesno i organizirano tempiranih laži i obmana - unesu nemir i sumnje i da podgriju sumnje Jovanke Broz prema njemu, “s namjerom da se unese nemir i u dom Predsjednika republike“.

Dalje ističe da se u nastaloj političkoj konstelaciji stalno uznemirava i ometa Predsjednik Republike na njegovim vrlo složenim i teškim duž- nostima, što po političkim ciljevima predstavlja najteži vid neprijateljskog rada. Smatra da je Jovanka Broz, u nekim optužbama protiv njega, žrtva određenih intriga i spretno proturanih “činjenica“ - laži.

Ivan Mišković, u svojim bilješkama, između ostalog, zaključuje da - kad razmišlja o Jovanki Broz i “njenom ponašanju o njenom nastojanju da ljude progoni, pa i uništiti, o njezinim ambicijama, o njenom odnosu prema Predsjedniku Republike i slično” - smatra da treba dati odgovor i na pitanje: “Zašto je ona sve to radila i zašto se tako ponašala? Da li je u pitanju primitivna i neutaživa želja za vlašću, slavom i sjajem ili je, pored toga, u pitanju i nešto drugo, odnosno da li to može raditi normalan čovjek?

Dalje razmišlja da bi, “ukoliko bi odgovor bio pozitivan, trebalo zaključiti da je u pitanju osobnost koja ima, odnosno koja izvršava ili mora izvršavati određene zadatke ili ostvaruje određene ambicije za sebe i još za nekoga. Ukoliko bi odgovor bio da nije normalna, onda se postavlja pitanje tko je došao do spoznaje o bolesti (normalnosti) kod nje i koristio takvu ličnost za svoje ciljeve. Ukoliko je Jovanka Broz bilo kada postala nečiji plijen, iz ovih ili onih razloga, onda je očito bila riječ o izravnom ugrađivanju preko nje toga “nekog” u naš politički vrh”. Zaključuje da bi samo jedna detaljnija analiza određenih zbivanja kod nas mogla dati odgovor na pitanje je li to i u kojoj mjeri bilo moguće i realno i misli da ne bi bilo dobro apriori utvrditi ili isključiti tu mogućnost.

U vezi s tim, kao simptomatično, Mišković navodi da ga je Predsjednik Republike jednom prilikom pitao: “Što Jovanka ima protiv Vas, što joj Vi smetate?”, dodavši: “Mora da ste je negdje pričepili, u top bi Vas stavila. Tko to nju inspirira na takvu hajku?”. Kaže da mu je Predsjednik Republike, kada su razgovarali o tome kako Jovanka Broz njega i još neke drugove optužuje da rade za Ruse, rekao: “Interesantno je što se ona toliko zakačila za Ruse, hm, hm...“ i nastavio : “Tko stoji iza nje, tko ju je ‘smotao’, odgovorite mi na to pitanje, recite mi što znate”. Iz ovoga general Mišković izvodi zaključak da je očito da je Predsjednik republike sumnjao, da je znao nešto što on (Mišković) nije znao i da ga je pokušao potaknuti da o tome razmišlja.

>>> Kraj četvrtog nastavka