'Ne smijemo zaplakati pred Leom i pokazati našu tugu'

Znate kako kažu, da Bog baš takve hoće, sjetno i u pola glasa izgovara Silvio Novak, suprug preminule Silvane, koja je odlučila roditi unatoč leukemiji. Prošla su 24 dana otkad je ostao bez svoje životne ljubavi. Akutna leukemija uzela je danak 1. prosinca, ali kao što reče Silvio, i Bog želi najbolje, pa će on s obitelji i sinom Leom morati provesti prvi Božić bez Silvane. Tuga u obitelji je prevelika, ali Silvijevi roditelji i Silvanina majka Dušanka Bućan naći će se na obiteljskom druženju. Ipak, pravila su jasna - pred malim Leom nema suza i očaja.
- Silvana živi u nama, a pred Leom nećemo pokazivati ono što stvarno osjećamo. On zna da ga mama gleda odozgo i jedino to ću mu stalno i iznova ponavljati - kaže Silvio.
Leo ima 20 mjeseci i nije svjestan toga da više nema majku. Kad vidi Silvaninu sliku, kaže “mama”, jednako kao i kad vidi mobitel ili sobu na katu u obiteljskom domu u kojem je Silvana provodila bolesničke dane. Mobitel ga asocira na nju jer je, na žalost, velik dio njegova života provela po bolnicama i mobitel joj je bio najvažnija veza s obitelji. Ovih ga dana najviše čuva Silvanina majka, baka Dušanka. Ona je udovica i potpuno se posvetila mališanu, a ljubav prema njemu svojevrsni je nadomjestak za bol zbog preminule kćeri. Ponekad ga čuvaju i Silvijevi roditelji, a svima je najvažnije da je stalno okružen ljubavlju i pažnjom. Leo vidi majku u mnogo toga, a otac će mu napraviti arhivu njezinih fotografija i članaka.
- Imat će tako još nešto što će moći zvati 'mama’. Neka zna da je ona uvijek s njim - kaže Silvio Novak ne krijući ponos što je volio ženu koja je bez mnogo razmišljanja djetetov život stavila ispred svojeg.
Silvija i danas fascinira njezina odluka da ne prekine trudnoću. Bio je tad sto posto uz nju, a zadivilo ga je što je majčinske nagone stavila ispred nagona za vlastitim opstankom. Zato je od prvog do posljednjeg dana bio Silvanina najveća potpora. Život mu ide dalje, kako i on kaže, iako se čini da je i jedan dio njega nepovratno umro sa Silvanom. U pamćenju će mu zauvijek ostati urezane njezine suze i jecaji u telefonskom razgovoru samo nekoliko sati prije nego što je pala u komu iz koje se nikad nije probudila. Na pitanja prijatelja i poznanika o tome kako se osjeća ne zna više što bi rekao osim da je beskrajno tužan. O supruzi rado i s toplim osmijehom govori da ju je morao zavoljeti svatko tko ju je upoznao.
Uvijek je bila najbolja učenica za vrijeme cijelog školovanja, a nakon srednje škole otišla je u Njemačku čistiti stubišta kako bi zaradila za fakultet. Pravo je završila u roku, a pritom je pet godina skrbila za nepokretnog oca i pomagala majci. Svoju je plemenitost nastavila iskazivati humanitarnim radom u Lions clubu Varaždin, a Silvio će sad, otkrio nam je, u Lionsu svojim angažmanom nastaviti ondje gdje je ona stala prije bolesti.