Nacistički koljač kojeg se i sam Hitler bojao: Krvoločni zli genij mislio je da je nedodirljiv za sve

I pored monstruoznih Himmlera, Eichmanna, Göringa, Speera, Goebbelsa, netko je drugi slovio za najopasnijeg Hitlerova čovjeka. On je bio Reinhard Heydrich, istinska siva eminencija nacističkog režima, “zli genij” za kojeg se špekuliralo da je sposoban svrgnuti i samoga Führera. 

Kad je kao prekaljeni SS-ovac i šef RSHA, time i Gestapa, u rujnu 1941. postao protektor Češke i Moravske, očekivalo se da će Plava Zvijer, kako su mu njegovi tepali, u anektiranom području brzinski ugušiti bilo kakav oblik otpora.  I zaista, nije dugo trebalo da ustanovi potpunu strahovladu, zaboravljajući, doduše, da gdje ima straha ima i hrabrosti, to veće što je veći strah. Zato su mu, upravo kad je bio uvjeren da mu više nitko ništa ne može, ravno u lice bacili bombu, onu stvarnu, a ona je simbolički odjeknula čitavim Reichom koji je tada, prije Staljingrada, na bojištu stajao bolje nego ikad prije.

Taj napad na Zvijer povijest je upisala 27. svibnja 1942. u Pragu, pod kodnim imenom Operacija Antropoid, a potom ga pomalo i zaboravila, sve dok ga, jer je fascinantan, a istinit triler, nije detaljno rekonstruirao francuski pisac Laurent Binet u sjajnom prvijencu “HHhH”. 

Operacija Antropoid

"Otac mi je o praškom atentatu pričao kad sam bio dječak, a onda sam, kad sam služio vojni rok u Bratislavi, opet načuo nešto i krenuo istraživati. Što sam više kopao po povijesti, to mi je jasnije bilo da ta epizoda zaslužuje čitavu knjigu, pogotovo jer je u Francuskoj i zapadnoj Europi prilično nepoznata", objasnio je svojevremeno autor motivaciju za pisanje djela koje mu je uzelo deset godina života, ali i donijelo hrpu nagrada i laskanja njegovih omiljenih pisaca, poput legendarnog Breta Eastona Ellisa, koji je “HHhH” ocijenio jednim od najboljih povijesnih romana koje je pročitao. 

Operaciju Antropoid inicirao je predsjednik čehoslovačke vlade u egzilu Edvard Beneš, koji je iz svog tadašnjeg londonskog utočišta očajan promatrao kako mu doma Heydrich ilegalne pokrete otpora ruši jedan za drugim. 

Bilo je potrebno reagirati brzo i izvana, upravo iz Engleske.

"Osim što je htio stimulirati ugroženi čehoslovački patriotizam, Beneš je tražio način da što prije impresionira saveznike, kojima je trebalo pokazati da na Čehoslovačku itekako mogu računati. Bilo je to i dugoročno ulaganje, jer Englezi još nisu htjeli ni čuti o razvrgavanju Minhenskog sporazuma, kojim su 1938. izdali Beneša i čehoslovačke Sudete, gdje su Nijemci činili većinu, doslovno poklonili Hitleru. Chamberlain je tada izjavio kako vjeruje da je to zalog budućeg trajnog mira. Bolna ironija, nije li", pita Binet dodajući kako je u vrijeme kad se kuhao atentat na scenu stupio vidovitiji Churchill koji je navijao da se Heydrich makne jer se špekuliralo i da bi, pošto je mudriji od Hitlera, mogao skrojiti uvjete u kojima će Reich opstati čak i ako izgubi rat.

Za Antropoid su Englezi stoga pružili logističku potporu, što je značilo i obuku izvršitelja, a Beneš je o tajnom planu izvijestio i Staljina, da se ovaj ne bi uvrijedio. 

Uvjeren da je nedodirljiv

Očekivanja su, dakle, bila ogromna. Heydrich je bio izazovna meta. Visokopozicioniran, što je trebalo i nacistima i Saveznicima jasno i glasno isporučiti poruku. Osim što bi time bila narušena realna moć, ubojstvo Reinharda imalo bi i snažnu simboliku jer ga je Hitler smatrao prototipom savršenog naciste, istovremeno krvoločnog i efikasnog, a k tome još i plavokosog i visokog. 

Osjećao je prema njemu oduvijek poštovanje, čak i strahopoštovanje zbog kojeg ga je rado držao što bliže. To što se Heydrich hvalio da je ‘praški koljač’ Benešu je bila definitivna točka na i. 

"Reinharda je zapravo njegova nadmenost stajala života. On je bilo toliko uvjeren da je nedodirljiv da se ‘svojim’ Pragom u Mercedesovu kabrioletu često vozikao bez zaštite i dodatne pratnje, samo s korpulentnim vozačem Kleinom. Jednom se nacistički ministar Albert Speer prenerazio nad tom njegovom nesmotrenošću, na što mu je Heydrich pokroviteljski uputio pitanje: ‘Zašto misliš da bi moji Česi pucali na mene?’ 

Nacističkom ministru naoružanja nakon toga nije preostalo drugo nego da ušuti, mada mu vožnja u otvorenom autu po Pragu nije bila nimalo ugodna", zaključuje Binet. 

Kad je meta odabrana, trebalo je odrediti i tko će na nju pucati. Među imenima mladih sudionika pokreta otpora iskristalizirala su se dva – Jan Kubiš i Jozef Gabčík.

"Jan je bio Čeh, Jozef Slovak i obojica su po okupaciji domovine otišli u borbu protiv okupatora. Kad su ih pozvali u Antropoid, bili su u Engleskoj, u specijalnim jedinicama obuke i već su se poprilično istaknuli na bojištima, prije svega u Francuskoj. Kubiš je pritom bio bolji s eksplozivom, a Gabčík sa strojnicom", piše Binet koji njima dvojici i njihovim brojnim znanim i neznanim pomagačima posvetio knjigu, odbijajući se u njoj staviti u njihov položaj, pričati umjesto njih jer, kako je objasnio, nikad se nije našao u približno sličnoj situaciji kad je morao biti toliko hrabar i odlučan. 

Tajni život u Pragu

Isto tako je zastao i pred ulazom u Auschwitz, osjećajući da je nedostojan da uopće pokuša opisati vrhunac ljudske patnje iza vrata najpoznatijeg koncentracijskog logora. 

"Kad su Kubiša i Gabčíka pitali jesu li zbilja spremni na misiju koja će ih vjerojatno koštati života, kao što i jest, obojica su rekla da im je to posao i da bi radije umrli nego pali u ruke Gestapa", kaže Binet koji se kao talentiran pripovjedač istaknuo posebno u dijelu u kojem iz sekunde u sekundu prikazuje tijek ovog zbilja suludog atentata, ne samo zbog njegove opasnosti i težine, nego i zbog brojnih nevjerojatnih obrata. 

Dvojac su iz Londona dopremili avionom iz kojeg su se padobranima trebali iskrcati blizu Praga, ali odmah je krenulo naopako. Spustili su ih na pogrešno mjesto, ali dečki su se uspjeli nekako izvući iz problema. Mjesecima su se nakon toga skrivali u Pragu i okolici, seleći iz kuće jedne obitelji u drugu, a svi ti ljudi s njima su riskirali svoje živote. 

Jedan pogrešan potez i sve bi otišlo k vragu, doslovno. Jedan tesar svakog im je dana izviđao i ostavljao ceduljicu o tome kada Heydrich napušta svoju palaču, u kojoj je za vrijeme mandata živio sa suprugom Linom i djecom, te kada se vraća i ide li s pratnjom ili bez nje. Znali su koja mu je standardna ruta i da se često vozi samo s Kleinom, ali iz dojava tesara nije bilo moguće razabrati neku šablonu, pa su Kubiš i Gabčík morali nasumično birati datum. 

U odluci da to bude taj 27. svibnja pogurnule su ih uznemirujuće vijesti da Heydrich, nakon što je slomio Prag, odlazi zauvijek iz Čehoslovačke i prelazi u Francusku, da tamo uvodi svoj dobro poznati ‘red’. 

"Kad su se ujutro toga dana dvojica atentatora biciklima dovezla na zacrtano mjesto, na okuku ulice Holešovice, koja je tu uska poput ušice igle pa je Mercedes prisiljen naglo usporiti, Heydrichov se auto, unatoč tomu što inače nije kasnio, nije pojavljivao. Već je bilo deset sati i bili su uvjereni da je već otišao na taj sastanak s Hitlerom u Berlin, na kojem će ga prerasporediti u Pariz, da su prokockali veliku šansu", prepričava Binet. 

Kao u vesternu

Kad se automobil ipak ukazao na obzoru, dogodio se neviđen, užasan peh. 

"Gabčik je izašao pred automobil s mantilom prebačenim preko ruke, a ispod njega je krio strojnicu. Pretvarao se da će prijeći cestu, a onda se zaustavio, izvukao svoje automatsko oružje, podignuo ga prema Heydrichu, nanišanio, pucao i – ništa. 

Mjeseci pripreme da bi se u ključnom momentu engleska puška Sten zaglavila. 

"Cijeli svijet ostaje ukočen od zaprepaštenja tijekom vrlo dugih desetinki sekunde. Gabčík, Heydrich, Klein, Kubiš. Kakav je to kič! Kao u vesternu!", prepričava Binet. 

Tada se u akciju uključio Kubiš koji je prišao odostraga, iz torbe izvadio bombu i bacio je. Ono što je fascinantno, a mnogo toga je takvo u ovoj priči jest sljedeće – svi su preživjeli. 

Barem neko vrijeme. 

Nakon što je, naizgled netaknut, Heydrich čak krenuo naganjati napadača, posrnuo je od ozljeda. Činilo se da će se i izvući nakon operacije, ali preminuo je 4. lipnja, od infekcije zbog ranjavanja. 

Hrabri momci, koji su se spremili da će ubiti, ali ne i preživjeti, uspjeli su pobjeći s mjesta događaja. A onda, sumanuta je nacistička horda reagirala. 

Hitler je, piše Binet, čim je čuo što se Heydrichu dogodilo, poludio kad je čuo da se ovaj redovito i nadobudno Pragom vozao u tom svom kabrioletu. Onda je ponudio nagradu. 

Domaći izdajnik

"Promptno je objavljeno da će onaj koji o počiniteljima ‘zločina’ Reichu dostavi bilo kakvu informaciju, uz, dakako, posvemašnju diskreciju, dobiti deset milijuna kruna. Onda je marionetska vlada Protektorata, na čelu s Emilom Hácheom, poltronski udvostručila nagradu", priča Binet, naglašavajući kako se izdajnik, kao u svakoj istinitoj priči, zbilja pojavio - i to onaj koji se u Pokret otpora, za razliku od ostalih domoljuba, prijavio jer je, kako je sam objasnio, bio željan pustolovine -Čeh Karel Čurda. 

"Prije nego što je otkucao svoje ranije suborce, Hitler je već bio toliko frustriran neuspjehom Reicha da pronađe i kazne Heydrichove ubojice. Morao je naći poligon za odmazdu, a našao ga je u Lidicama, selu dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Praga, za koje je naredio da se sravni sa zemljom.

Vijest o tome 10. lipnja 1942. Gabčíka i Kubiša dočekala je u kripti Pravoslavne crkve Svetog Karla Boromejskog, danas Svetog Ćirila i Metoda, u kojoj su se već danima skrivali s ostalim padobrancima, pripadnicima Pokreta otpora. Tražili su način kako da oni, najtraženiji ljudi u Reichu, pobjegnu, i to iz tog masivnog zdanja u podnožju Resslove ulice, koja se s Karlova trga spušta do rijeke. 

Bili su u samom srcu Praga. 

Zahvaljujući izdajniku, nacisti su ih na kraju otkrili, ali Gabčík i Kubiš su tada SS-ovcima priredili krajnje neugodno iznenađenje.

Otpor do posljednjeg daha

"Naviknuti, valjda, da se svi skamene kad namirišu njihove kožne mantile, u crkvu su upali misleći da će biti lako. Ono što im je slijedilo bio je pravi Alamo. Trebalo im je tri sata da svladaju Kubiša i još dvojicu koji su se skrivali u galeriji iznad crkvene lađe. S uvijek optimističnim Gabčíkom bilo je još nezgodnije.  Osam sati i 800 esesovaca na njih sedmoricu u kripti. Svi su se, kad je bilo jasno da više ne mogu pružati otpor, sami ubili. Sve radije nego da padnu u ruke Gestapa" - zaključuje Binet kojeg su, kako oko toga, tako i oko drugih detalja u knjizi, pitali je li to zaista bilo tako. 

"Naviknuti smo da se povijesne ‘istine’ neprestano krivotvore, da bi se unosnije prodale. Zato se u svemu očekuje fikcija i falsificiranje, ali ja u ‘HHhH’ nudim zaista istinitu priču. Jednostavno, uz sve što je bilo, nema potrebe za izmišljanjem. Ipak, unatoč desetogodišnjem istraživanju koje sam poduzeo, bilo je nekih rupa koje nikako nisam mogao ispuniti fakcijom pa sam se povremeno upuštao u maštanje o potencijalnim scenarijima. Ali uvijek sam, tih možda 15 posto slučajeva, čitatelju na licu mjesta, u tekstu, priznao, rekao da to je to tek moja subjektivna maštarija. Na taj sam način uz priču o ubojstvu pokazao i koliko mi je teško bilo iznijeti je na vidjelo, onako kako želim", objašnjava Binet, očigledno sklon metaknjiževnosti, koju su mu pojedini čitatelji zamjerili. 

"To su oni koji cijene tradiciju u književnosti, a takvih je većina francuskih pisaca. U njih se eksperimentiranje svodi na teme pa misle da su provokativni i inovativni jer pišu o seksu, mada i dalje pišu u stilu Balzaca. To inzistiranje na klasičnom ključu pripovijedanja, u kojem se narator i autor, recimo, moraju jasno odvojiti, što mi je još od faksa bila glupost, objašnjava i to što je nimalo zanimljivi Houellebecq već deset godina kralj francuske književne scene. Meni bez metadijela, tog svojevrsnog dijaloga s čitateljem, nema smisla da pišem suvremeni roman", odlučan je Binet. 

Njegov “HHhH”, tvrdi, nije tu da bi dokazivao nešto novo o nacizmu, nego da bi, na tragu Tarantinovih “Nemilosrdnih gadova” ili pak “Mausa” Arta Spiegelmana, staru priču iznio na nov način, poigravajući se formom. 

Nacizam i tako i tako nikad nije stara priča, jer itekako ima suvremene i raznovrsne odjeke. Ali i kad je u pitanju onaj stari, hitlerovski, i tu je nacizam daleko od stare priče. Tako i danas, nakon cijelog niza gnjusnih saznanja o toj boleštini, dobivenih najprije kroz Nürnberg i suđenje Eichmannu, čiji je šef bio upravo Heydrich, uvijek će se naći netko prostodušan tko će upitati je li moguće da se to zbilja događalo.

'Bitno ih je obilježiti...'

Zar su postojali “slagači” koji su u Babinu Jaru, kijevskom klancu, poput grotesknih hostesa u kinodvorani, gole i pretučene Židove dočekivali i pokazivali im na koje od već mrtvih tijela trebaju leći? Kao da se stvarno odigrala “utakmica smrti”, također u Kijevu, kad su SS-ovci pobili gomilu ljudi samo zato što su ih ovi pobijedili u nogometu? Ta nije se valjda Hitler zbilja na spomen Beneša bacao na pod i žvakao rub tepiha?  A Heydrich, kao da je bio baš tako opasan? Jest. Nakon Kristalne noći, čiji je bio glavni operativac, kad se raspravljalo kako troškove štete svaliti na židovska leđa, upravo je Reinhard pripomenuo:

 - Ukloniti Židove iz ekonomskog života nije naš najveći problem, nego njihovo protjerivanje iz Njemačke. U međuvremenu, potrebno ih je obilježiti nekakvim posebnim znakom kako bismo ih mogli prepoznati. 

- Uniforma - uzviknuo je Göring uvijek zaokupljen odjevnim predmetima. 

- Nekakav znak bio bi bolji - presjekao je Heydrich. 

Otpočetka je, zapravo, on, u mladosti zvan “Koza” i za kojeg se sumnjalo da i sam ima židovske krvi, bio jedan od nositelja Reicha i Holokausta, čitavog tog uvrnutog režima čiji je svojevrsni prapočetak Noć dugih noževa, užas koji je Binet u “HHhH” također pomno opisao. I opet ga je netko pitao je li to zapravo izmislio. 

- Nisam! Kakva budala moraš biti da izmišljaš nacizam? - dreknuo je.