'Na Zavižanu sam ponekad živio kao da je kameno doba'

Dok sam radio na Zavižanu, nisam se smio razboljeti. Kako bih i mogao? Znalo je pasti i tri metra snijega. Nitko ti ne može pomoći. Ali srećom, planina pročisti svaki organizam, rekao nam je Ante Vukušić.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:45

Lako je bilo uljuljati se u njegove priče. Na 1594 metra nadmorske visine, uz pogled od kojeg zastaje dah i zubato sunce koje je bilo i više nego dobrodošlo, Ante je otkrivao detalj po detalj iz svoje 44 godišnje karijere. Dočekao nas je ispred Planinarskog doma Zavižan. Palo je metar snijega, a cesta do tamo već je bila očišćena. Unatoč tome, na dijelovima se trebalo probijati. Snijeg kojeg su za sobom ostavile ralice, sa svake je strane ceste bio visok 1,5 metara. Kao da prolaziš kroz tunel. A onda, napokon, čistina. S nje je mahao Ante. Cijeli svoj radni vijek, proveo je na Velebitu, najnepredvidljivijoj planini, kao domar planinarskog doma i motritelj postaje Državnog hidrometerološkog zavoda.

- Moj otac je na Zavižanu počeo raditi 1962. godine kao meteorolog. Kao mali sam dolazio s mamom k njemu i tada sam se zainteresirao za meteorologiju. Počeo sam raditi 1973. godine, a sada sam u mirovini - kazao je. Dodaje da mu ne nedostaje posao.

- Puno je to godina. Dosta mi je bilo. Sada uživam, radim što me je volja. Imam četvero unučadi, a s najmlađim unukom Andrijom provodim najviše vremena. Što se tiče samog posla, nedostaje mi sama planina i priroda - rekao je. Njegov posao kao motritelja za Državni hidrometeorološki zavod, bilo je mjerenje temperature, padalina, smjera i brzine vjetra, tlaka i ostalo. Sve to je Zavodu u Zagrebu.

- Ustajao sam u već 3.30 sati - započeo je meteorolog.     

U 4 sata ujutro poslao bi prvo izvješće i tako svaki puni sat sve do 14 sati. Ali to nije bilo sve. Valjalo je odraditi i večernju šihtu.

- Popodne je bio odmor te sam uveče, u 19,20 i 21 sat predavao opet izvješće. Davno još, kad smo radili, otac, brat i ja, jedan bi od nas radio 10 do 15 dana pa bi se mijenjali. Proveo sam 1985. godine 40 dana ovdje, a da nitko nije došao gore.

Toliko je bila jaka zima - rekao je Vukušić. Tijekom zime kad bi na Zavižanu pao snijeg i do tri metra visine, ne bi mogao izaći na glavni ulaz koji je bio zatrpan.

- Moje radno mjesto je bilo specifično. Kad se u Zagrebu ustaje i ide se, primjerice, tuširati, na Zavižanu dobiješ lopatu snijega u lice čim otvoriš vrata. I to ako ih možeš uopće otvoriti - smije se Ante.

Grijati je bilo uzalud

Područje Zavižana je jedno od najhladnijih područja Hrvatske. Zavižan je najsnježnija, najmaglovitija i najvjetrovitija meteorološka postaja s najnižom temperaturom u Hrvatskoj. Najviša ikad izmjerena temperatura iznosila je +28 , a najniža -29 Celzijevih stupnjeva. Kada je Ante bio na Zavižanu, najnižu temperaturu koju je on izmjerio bila je -26 Celzijevih stupnjeva. A najveću visinu snijega je izmjerio 322 centimetara.

- Zime za pamćenje su bile 1985./1986, 2005./2006., 2012./2013., te 2016/2017. Ova zadnja je bila posebno hladna. Sjećam se tada je tri tjedna temperatura bila ispod -10 Celzijevih. U domu nije bilo vode, a tada je život izgledao kao u kamenom dobu. Događalo mi se da cijeli dan vatra gori i da sam uspio ugrijati na +8 kuhinju, a u hodniku je bilo - 8. Tada sam znao potrošiti i 30 metara drva, ali rekao bih, uzalud. Kad je napadao snijeg, nije se moglo izaći kroz glavna vrata već kroz drvarnicu. Ustaneš ujutro, otvoriš vrata, a ispred tebe zid od snijega - kaže Ante.

Dom u kojem je boravio izgrađen je 1927. godine, a obnovljen je nakon što je uništen u Drugom svjetskom ratu. Kad je vani bila temperatura -8, tada je isključena voda. Nosio ju je iz bunara jer se srećom nije bila smrznula. Međutim, kad bi se sve smrznulo nakon jake bure, to je bila noćna mora, tvrdi Ante. Što se tiče hrane, ona se nabavljala u jesen. Nekoliko stotina kilograma krumpira, pedeset kg ukiseljenog zelja te konzerve. Uz sve to bilo je tu i suhog mesa, a kako su u dom kasnije dovedene hladnjače bilo je tu i svježeg mesa, a Ante je sam sebi morao umijesiti i ispeći kruh.

Vuk na pragu doma

Tijekom ljeta, Ante je proučavao ljekovito bilje te fotografirao prirodu i životinje s kojima se nekoliko puta susreo.

- Imao sam psića. Kad sam jednom prilikom u 4 sata išao očitati meteorološke podatke, ispred nas je čekao vuk. Pas je osjetio opasnost te je pobjegao nazad u kuću, a ja sam odmah zatvorio vrata. Susreo sam se i s medvjedom, zatim sam naišao na divlje svinje, lisice, divokoze - rekao je Vukušić. Dodao je da ga svih tih životinja nikada nije bilo strah.

- I poskoka sam našao u domu, ali to je sve suživot - kaže Ante i pokazuje na jednog koji prepariran u boci alkohola visi na zidu Doma. Dodaje da se lako može i stradati ako se ne pazi. Velebit je surov, ali lijep. Treba ga poštivati, ali treba ga se čuvati - rekao je Vukušić. Kad je radio na Zavižanu, prva trgovina mu je bila udaljena čak 22 kilometara. Nije žalio zbog toga, a danas kaže da mu ne nedostaju gradovi.

- Ne bih mogao živjeti u gradu. Ne podnosim te gužve, automobile, strku. Priroda je moj dom te se na planini osjećam slobodno - kazao je Ante.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU:

19

Inače, od 1999. godine nije bio samo deset dana na Zavižanu. Njegova supruga Marija s djecom je bila u Gornjoj Kladi. Znala je kad se udavala da će biti često razdvojena od svog muža te da će ga voljeti na daljinu.

Uživa u mirovini

Službeni početak rada klimatološke postaje Zavižan je 1. listopada 1953., a prvi je ondje počeo raditi Nikola Miškulin. 1962. mu se pridružio Dražen Vukušić, Antin otac. Pri kraju razgovora, planinski domar prisjetio se i udara munje.

Tijekom jedne zime, radio je oko kuće uz kolektor kiše za cisternu. Ušao je u kuću, a grom je udario baš u to mjesto, razbio betoniranu površinu i odbacio nekoliko metara u zrak željezni poklopac na kojem je bilo više od metra snijega. Nasreću, nije bilo većih posljedica. Nakon dugogodišnje karijere, Vukušić sada uživa u mirovini okružen obitelji.