Mučki su ih poubijali, a kad se dolinom Une počeo širiti smrad, bagerom su ih zgurali u jame

Kad su 1997. posmrtni ostaci ubijenih civila u Baćinu ekshumirani čak su i sudski vještaci doživjeli šok. Potpuno zdrobljene lubanje, odvojena tijela, trup na jednoj strani, noge na drugoj, ruke na trećoj...isprepletena tijela ležala su jedna preko drugih. Natiskana. Izlomljena, deformirana i raskomadana u više dijelova.

Sudski vještak prof. dr. Dušan Zečević, dugogodišnji predstojnik Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu sudjelovao je 1997. na ekshumaciji žrtava iz masovne grobnice i njihovoj identifikaciji. On je s još četvoricom kolega došao iz Zagreba u Baćin, postavili su šatore i krenuli raditi ekshumaciju za koju kaže da mu je bila jedna od najtežih. Žrtve su bile zakopane plitko i nagurane bagerom jedni preko drugih, kaže nam, pa je ekshumacija i identifikacija bila jako teška. Kao da se radi o lutkama, ali otrcanim lutkama.

- Sjećam se dobro, bio je krasan sunčan dan, lijepo vrijeme, ali je posao bio izuzetno težak. Mukotrpan. Naime, grobnica se nalazila odmah uz samu obalu rijeke, puno tijela na malom prostoru koja su ležala jedna preko drugih. Kako su tiskana bagerom jako plitko to su bila trula isprepletena mrtva tijela, malo i smrznuta i bilo ih je jako teško izvlačiti. Nastao je velik problem kod njihovog vađenja, a bilo je iznimno teško spojiti i dijelove a i razdvajati dijelove. Bager odvoji komad noge, ruku, pa je to teško spajati - ispričao nam je svojedobno u razgovoru prof. Zečević koji je nakon ekshumacije u Baćinu izvršio pregled 11 tijela.

Puko iživljavanje nad nemoćnim ljudima

Uzrok smrti su bile uglavnom strijelne rane, kaže nam, a ozljeđivanja tijela nastala su prilikom ukopa na tako grub način. To je, rekao je Zečević, bio puno teži posao nego onaj koji su on i njegova ekipa radili na Ovčari i to baš zbog tog načina na koji su tijela pokopana.

U grobnici, koja je otkrivena 1997. godine, bilo je 56 žrtava ubijenih na današnji dan prije 30 godina.

O zločinu u Baćinu kraj Hrvatske Dubice na Banovini premalo se zna, stravičan zločin široj javnosti gotovo je nepoznat, a počinitelji su nekažnjeni. A u Baćinu se nalazi druga najveća masovna grobnica u Domovinskom ratu nakon Ovčare.

KRVAVI PIR Verica je imala samo 13 godina, najmlađa je žrtva četničkog pokolja u selu blizu Gospića

Sve žrtve masovne grobnice su bili mještani Hrvatske Dubice i sela Cerovljani, a jedna žrtva je bila iz sela Uštice (općina Jasenovac).

Pokolj je zapravo bio puko iživljavanje jer su ubijeni civili bili mještani koji zbog starosti ili drugih razloga nisu otišli.

Ostali su u svojim domovima za razliku od većine drugih civila i branitelja dubičkog kraja koji su se povukli nakon pada Hrvatske Kostajnice u rujnu 1991. kada su srpske paravojne snage okupirale Hrvatsku Dubicu i okolna sela, uključujući susjedne Cerovljane i Baćin.

Neki jednostavno nisu htjeli ostaviti svoju zemlju, svoje životinje, sve što su cijeli život mukotrpno stjecali. Naivno su vjerovali da im se kao civilima ništa ne može dogoditi. Ostat će obrađivati svoju zemlju i brinuti o svom 'blagu'.

Jauci i zapomaganja

Oni koji su ostali najprije su popisani da bi ih 20. listopada pozvali da dođu u Vatrogasni dom u Hrvatskoj Dubici s objašnjenjem da će neki biti razmijenjeni. Mještani Cerovljana pozvani su u Vatrogasni dom u svom selu.

Tijekom noći, uz pomoć prijateljskih veza s nekim od čuvara ili na intervenciju rodbine među mještanima srpske nacionalnosti, 14 ljudi je pušteno, a najmanje 56 preostalih civila odvedeno je na Skelište u Baćinu. Rečeno im je da ih vode na razmjenu u Glinu, a umjesto toga izveli su ih iz autobusa u Baćinu poredali ih uz rijeku Unu i na brutalan i hladnokrvan način ubili rafalima iz automatskog oružja.

U LOVASU PRIJE 30 GODINA Srpska paravojska natjerala ih 'brati grožđe' u minskom polju. Uhvatili su se za ruke i krenuli...

Nakon rafalne paljbe čuli su se jauci i zapomaganja ljudi. Starci, starice, nedužni civili mučki su ubijeni. Ležali su nepokopani na stratištu, uz obalu rijeke, sve dok se dolinom Une nije počeo širiti nesnosan smrad. Tada je došao bager te njihova tijela zgurao u šest plitkih jama. Neka tijela je Una odnijela...

Za zločine nitko nije odgovarao

Za zločine u Baćinu 2013. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci osudilo je na ukupno 125 godina zatvora sedmoricu pripadnika srpskih postrojbi i ondašnje vlasti na tom području. Suđeno im je u odsutnosti. Branka Dmitrovića na 15 godina, Slobodana Borojevića na 15 godina, Milinka Janjetovića na 20 godina, Momčila Kovačevića na 20 godina, Stevu Radunovića na 20 godina, Veljka Radunovića na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina, no svi osuđeni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.

Općina Hrvatska Dubica, u suradnji sa Sisačko-moslavačkom županijom, Ministarstvom hrvatskih branitelja i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, uredila je potkrovlje zgrade Hrvatskog doma u Baćinu, kao Spomen sobu Domovinskog rata – Memorijalni prostor. Spomen soba nalazi se u središtu Baćina, svega par stotina metara od masovne grobnice.

- To nisu jedine žrtve s područja općine Hrvatska Dubica. Na drugim lokalitetima ubijeno je ili se još vode kao nestali, znači sveukupno, uz ovih 56 civila, čak 138 ljudi. To su bili uglavnom civili, a manji broj je i hrvatskih branitelja - kazao nam je Tomislav Mateljak, bivši načelnik općine Hrvatska Dubica.

Tijekom ekshumacije nijedno tijelo tj. kostur nije nađen cjelovit

Dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu prema čijem elaboratu je izrađena postava u Spomen sobi u Baćinu u razgovoru nam je svojevremeno ispričao da su u listopadu 1991. srpske okupacijske vlasti sastavile su popis preostalih Hrvata u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima nakon čega im je zapovjeđeno da se 20. listopada 1991. okupe u vatrogasnim domovima u ovim dvama mjestima.

- Većina je poslušala, dok su neki privedeni na silu. Svi su zatočeni te su se držali pod oružanom stražom. Tijekom noći, s pomoću prijateljskih veza nekolicina je puštena tako da je u domovima ostalo najmanje 56 osoba , sve redom civili, mahom starci i starice te bolesne osobe. Sutradan su odvezeni u Baćin i iskrcani na Skelištu gdje su ih pripadnici Milicija SAO Krajine poubijali iz automatskih pušaka. Tijela su ostavljena ležati nekoliko dana, nakon čega ih je 56 zakopano bagerom. Pretpostavlja se da su tada na Skelištu ubijena 74 civila i da je dio tijela bačen u Unu - objasnio nam je Raguž, inače autor znanstvenog rada 'Masovne grobnice u Hrvatskom Pounju iz Domovinskog rata - prinos viktimološkim studijima'

Ekshumacija i identifikacija je, ističe, počela 13. ožujka 1997. Nakon skidanja gornjeg dijela zemlje otkrivena je masovna grobnica duga oko 60 i široka oko 15 metara. Tijekom ekshumacije nijedno tijelo tj. kostur nije nađen cjelovit. Sva su bila izlomljena deformirana i raskomadana u više dijelova. Većina lubanja bila je polomljena u fragmente i odvojena od tijela, kao i ruke, noge, vilice.. Obdukcija je pokazala da je nekim tijelima nedostajala većina kostiju. Tijela su usto bila 'zgužvana', savinuta u neprirodne položaje te međusobno isprepletena u jamama. Bila je to posljedica korištenja bagera pri zakopavanju.

- Žrtve su nađene odjevene u ostatke civilne , muške, ženske odjeće i obuće s većom količinom osobnih predmeta: naočala, krunica, lijekova i medicinskih pomagala (zubne proteze, metalna pločica ugrađena u nogu, suspenzorij, proteza na kukovima, elastični pojas, drveni štap), češljeva, kišobrana, ručnih satova na kostima ruku, upaljača, ključeva, novčanika s jugoslavenskim i njemačkim novcem, zlatnog nakita. Uz tijela je nađen i veći broj osobnih dokumenata - naveo je povjesničar Raguž

'Jedini razlog za likvidaciju bila je njihova etnička pripadnost'

Prema sastavu identificiranih žrtava ova masovna grobnica, naglašava, spada među homogenije. Sve su žrtve civili, stanovnici Hrvatske Dubice i Cerovljana dok je jedan osoba iz sela Uštica. Svi su istodobno likvidirani na istome mjestu, daleko od linije bojišta i nevezano za bilo kakvo borbeno djelovanje. Od 45 identificiranih osoba, tri su bile srednje a sve ostale starije životne dobi.

- Jedna je osoba srpske nacionalnosti a ostali su Hrvati. Uvidom u osobne dosjee žrtava uočio sam da je većina žrtava bila dosta lošeg zdravstvenog stanja, dio ih je bio kronično bolestan (srčane, plućne i bubrežne tegobe, visok tlak, astma), neki su bolovali od epilepsije i karcinoma a dosta ih je invalidno i teško pokretno(reuma, umjetni kukovi, oštećene i ukočene noge te kralježnica) Ako se uzme u obzir i poznaje životna dob onda je posve jasno da ovi ljudi nisu ni na koji način predstavljali opasnost za srpsku okupacijsku vlast na dubičkog području i da je jedini razlog za likvidaciju bila njihova etnička pripadnost - kazao nam Raguž.

Žrtve genocidnog projekta stvaranje Velike Srbije

- Taj zločin samo jedna od niza epizoda uništavanja hrvatskog stanovništva preostalog u dubini okupiranog teritorija. Takvi su slučajevi i Joševica kad su ubijena 22 civila, Kostrići gdje su poubijani svi mještani u jedno jutro, Bruška kad je poubijan cijeli zaseok Marinovića u jednom masakru, Široka Kula i Glinsko Novo Selo gdje su ubijeni i spaljeni u podrumima svi zatečeni Hrvati, Lovas itd. Povodi za provedbu uništavanja stanovništva su mogli biti različiti, no cilj je uvijek bio isti - potpuno uništenje svih nesrba, genocid, kako bi se dobila potpuna etnička homogenost teritorija koji se namjeravalo uključiti u Veliku Srbiju. Tako su i mještani Cerovljana i Dubice postali žrtve provedbe genocidnog projekta stvaranja velike srpske nacionalne države - zaključio je Raguž.