'Ljubi ovako, diraj onako... bez romantike, samo je naređivala'

Bio sam žigolo i prodavao sam svoje tijelo, ali nikad nisam prodao dušu vragu. 

Tomislav K., hrvatski žigolo broj 1

Njemački kaplar u štiklama

Ujutro sam pričekao da se svi pokupe iz kuće prije nego što sam promolio nos iz sobe. Ni sam ne znam kako da opišem stanje u koje sam zapao - osjećao sam se nekako... hm, prljavo. Ne zato što sam poševio Doru, koja, recimo to tako, nije baš bila reprezentativni primjerak hrvatske žene, majke i kraljice. Već zato što sam za to uzeo lovu. Paradoksalno. Ali nekako mi se činilo da sam ja svoj profesionalni dio odradio glumeći dečka i seksi pratnju, a ovaj dodatak na kraju, recimo to tako, bio je moj dar. U svakom slučaju osjećao sam se bedasto i namagarčeno. Iako, moram priznati, ulogu je odigrala za Oscara, a ja sam ispao papak. Jer, kunem vam se svim živim, ne morate mi vjerovati ako nećete, ali razmislite, zašto bih vam lagao ako vam kažem da je taj završni seks bio spontan i, barem sam ja u tom trenutku tako mislio, s moje strane sasvim dobrovoljan. Ne znam kako bih vam to prispodobio, znam da sam se sad zapetljao u objašnjenja koja vam ne zvuče uvjerljivo, a ja to ne volim, nikako ne volim ostavljati dojam lašca. Dakle, možda je najbolje reći ovako - bio sam kurva, ali sam dao iz ljubavi, a svejedno kao kurva.

Što da vam kažem, ni meni sve to skupa nije bilo jasno. Nikad u životu nisam doživio takvo nešto i, iz horizonta mog ranijeg iskustva, i meni bi se nešto takvo činilo fantastično, nemoguće, neuvjerljivo. Ali vjerujte mi, nema ništa fantastičnije od stvarnosti.

Kako god bilo, Dora je bila prilično velikodušna, pa bila tu ljubav ili ne, s kojom tisućicom više u džepu, takva pitanja zacijelo postaju irelevantna.

Ta misao me osvježila i vratila mi snagu, kao i dugo tuširanje.

No svejedno mi je nešto čučalo na ramenu, neki uteg, nešto što me pritiskalo prema dolje. Znao sam taj osjećaj. I znao sam da će se on uskoro proširiti cijelim tijelom, tako da ću za profesionalni dejt trebati doping.

Bijelo

Pogledao sam u Aleksovu knjižicu. Bilo je nekoliko brojeva pored kojih je pisalo samo "bijelo". Ni muško ni žensko, samo "bijelo".

Bijelo, lansiranje, agonija i ekstaza, sedmo nebo, provala hormona, osjećaj samopouzdanja, à la endorfin. Bijelo. Čarobni osjećaj, dizalica snova. Nebo nad Zagrebom. Let na Mjesec, Neil Armstrong, Jurij Gagarin, Mišo Kovač, osjećaj božanstvenosti. I ovisnost. I ode lova od koje se može kupiti teretana. Štoviše, cijeli lanac teretana.

Dakako, odbacio sam te misli. Nisam htio u taj krug. Iako, osjećao bih se puno bolje. No kad radiš loše stvari, i trebaš se osjećati loše. U tome i jest poanta, inače se izgubiš, zalutaš, ne razlikuješ više gdje si. A ja sam znao gdje sam. Odradit ću tih tjedan ili dva i zauvijek reći zbogom ovakvom životu. Bog mi je dao snage da razlikujem dobro od zla te mudrosti da ovo drugo kratkotrajno posjetim, obavim, naplatim, monetiziram, moderno rečeno, i da se vratim onome prvom, baš kako kaže neka stara poslovica.

U sljedećih nekoliko dana imao sam dva spoja prema Žoržovoj preporuci, a uz asistenciju Aleksova ugleda. Mislim, ne znam je li kriza, pa Hrvati više ni ne ševe, ali s obzirom na to da bi me cure, žene, naručile gotovo isti dan kad bih nazvao, to mi je bilo stvarno čudno. No nisam mnogo time razbijao glavu. Drži se posla dok ima. Dok ide, ide. Jedino sam se pitao hoću li to moći izdržati. Mislim, znate na što mislim. Ako će svaka tražiti seks ili imati posebne prohtjeve. Mislim, mlad sam i u formi, mogu ševiti svaki dan, pa i više puta dnevno ako treba. Kao i većina dečki u mojim godinama. Tome pridodajte ipak da sam ja u formi, da nemam pivsku škembu, ne tovarim se lošom hranom i gotovo da i nemam poroka. Tu i tamo zapalim cigaretu. Pokoje pivo s vremena na vrijeme. No jedna je stvar kad ševiš, a druga kad ševiš jer moraš. To vam je, da se vratim na sportski teren, kao kad frajer koji ima 100-postotni šut slobodnih bacanja promaši oba za naslov svjetskog prvaka. Može pogoditi žmirećki, ali ga je pritisak ubio. Reći ćete usporedba nije neka, ali vjerujte mi, mijenjao bih se sa svakim od njih svaki jebeni dan. Pa da ih vidim. Ne bi im se ni digao! Još se od mene očekivalo da to odradim vrhunski. Ono, Casanova i Rocco Siffredi zajedno. Ne kao neki tamo prosjek kojeg imaju doma u krevetu. Jer da ne biste mislili kako smo država velikih ljubavnika. Sasvim smo prosječni i po, je li, mjerama, a i po performansama. Govorim to jer znam. Mislim, nisam ni ja ništa bolji, samo sam se, jebiga, trudio, a kao što dobro znate, trud i rad važniji su od talenta. Jedino što sam mislio da me Žorž opako zeznuo s preporukama.

Stan za jebanje

Dakle, druga na redu je bila, kako ju je Žorž opisao, "puca z dobrom lovom, može bit da bu malo bila komplicirana, ono, htela bu da se odradi kak se šika, al kaj je to za ovak lepog dečka, kaj ne". Opaski o izgledu - ni riječi. Zato sam bio iznenađen kad mi je otvorila vrata svog stana u centru. Stan je očito bio namijenjen isključivo za ovakve susrete, jer je sadržavao samo najnužnije. Veliki krevet, hladnjak s pićem i kupaonicu. Ništa više, ništa manje. Kao da jasno kaže - ovo je stan za jebanje. Žena je prešla 40, ali izgledala je maksimalno dobro. Hoću reći, izvukla je najbolje od sebe. Super linija, super frizura, blago nakvarcana, super našminkana, odjevena u skupu kombinaciju. Seksi poslovna žena. "Dinastija", u reprizi. I nakon nekoliko desetljeća vidi se kvaliteta produkcije, uložena su tu, brale, velika sredstva, a to se odmah vidi.

Rekao bih i da je skinula bore, ali rad je bio vrhunski, pa se to nije dalo tek tako detektirati. Uglavnom, izvukla je maksimum iz svog izgleda. A sad bih se pojeo ako bih prešutio nešto. Moram vam to reći - startna pozicija nije joj baš bila nešto.

Očito je, prije nego što je ušla u lovu da si može priuštiti neprestanu brigu o izgledu, bila žešći gabor. No ne žalim se, bilo je to i više nego dobro. Inače ženu znate, možda ne znate ime i titulu, ali faca će vam zazvučati poznato. Ono, uspješna, primjer, lider i ta sranja iza kojih se obično kriju neki kriminal, žnjore i korupcija, ali dodaj na to žensko lice i nitko se ne pita. Kao da su samo muškarci ti koji do vrha stižu nepoštenim sredstvima.

Helga iz 'Alo, alo'

Iako sam prije susreta, za svaki slučaj, kupio viagru na crno. Mislio sam da mi neće trebati, ali kad mi je pozivom u stan jasno dala do znanja da nema ništa od izlaska i romantike, na brzaka sam progutao jednu jer mi je neki instinkt govorio da će mi trebati.

Ono Žoržovo "da je malo komplicirana i da bu htela da se odradi kak se šika" jednaki je eufemizam kao i reći da je Titanic dobrodržeći brod. Žena je bila križanac najvišeg oficira Gestapa, visokog generala SS-a, Mao Ce Tungova provodnika discipline u crvenoj gardi i goniča robova na gradnji piramida. Riječju, njemački kaplar u štiklama. Nije tu bilo romantike. Čiste naredbe. Helga iz "Alo alo", ali malo slabija izvedba Helge. Kod Helge bih još s veseljem trpio taj egzercir, ali ovdje sam trebao uložiti velik napor da mi to sve bude podnošljivo.

Ljubi ovako, diraj tu, malo jače, ne, nježnije majmune, sad ovdje, tu me poljubi, jezikom, ajde, nisi curica, okreni me, zabij ga, jače, malo udesno, desno pa gore, dolje pa lijevo, sad zguza, sad sprijeda, noge na ramena, pljesni po guzi, potegni me za kosu, jače, auu, slabije, kretenu, sad mi govori da sam lijepa, sad da sam kurva, reci da me voliš, glasnije...

Shvatili ste?

>>> Kraj šestog nastavka