'Nesposobni uhljebi uništavaju u krizi i ono malo gospodarstva koje nastoji nekako preživjeti'

24sata donosi intervjue s uglednim stručnjacima o hrvatskoj ekonomiji i reformama. Intervju s Vukom Vukovićem originalno je objavljen u tjedniku Express 30. travnja 2020.

Ugledni politički ekonomist Vuk Vuković govori o rezovima u javnom sektoru, rupi u proračunu, hrvatskom turizmu u doba pandemije, transparentnosti proračuna...

Vi ste protiv radikalnih rezova u javnom sektoru dok traje kriza. Argument je održavanje potrošnje?

Argument je u tome što imamo krhku ekonomiju previše ovisnu o državi. Desetljećima se stvarao klijentelistički i rentijerski polit-ekonomski model, koji nije dovoljno efikasan i konkurentan da bi bio otporniji na krize. Pandemija COVID-19 kao veliki vanjski šok blokirala je značajan dio hrvatskoga gospodarstva, i nama su prioritet bile mjere održanja gospodarstva, sprečavanja propasti firmi i eksplozije nezaposlenosti. Radikalni udar na javni sektor pogoršao bi krizu ne samo zbog pada potrošnje. Dovele bi se u pitanje neke javne službe koje su nužne za borbu protiv pandemije te bi rastao pritisak na nezaposlenost. No s obzirom na to da očekujemo značajan pad proračunskih prihoda, a zaduživanje ima svoje granice, javni sektor i tako će biti prisiljen na prilagođavanje u rashodima. Kad je velik dio ekonomije ovisan o državi i kad je tržište fragmentirano i zarobljeno od politički uvezanih interesnih skupina, ono se sporo prilagođava na šokove i radikalne rezove. Nezaposleni teško nalaze nove poslove jer je tržište rada rigidno i jer se plaće i cijene, a time i firme, sporo prilagođavaju, pogotovo u vremenima velike neizvjesnosti. Izlaz iz ove krize nije moguć u starom polit-ekonomskome modelu. Resetiranje sustava kroz duboke reforme nužna je pretpostavka izlaza. Prvo moramo uklanjati uočene neefikasnosti u sustavu te krenuti u ozbiljne institucionalne i strukturne reforme u idućim godinama, kao što je to radila, primjerice, Švedska u ‘90-ima.

JEDNOSTAVNO Aplikacijom u Svetoj Nedelji građani 'čekiraju' troši li se njihov novac namjenski

Ipak tvrdite kako se ukazala prilika da se srežu takve neefikasnosti u sustavu državne uprave. Koja i kako? Osobno sam protivnik grube podjele na javni i privatni sektor, ali podjela na funkcionalne i besmislene ustanove i funkcije čini mi se opravdana, od lokalne i regionalne samouprave do agencija i instituta. Kako biste vi krenuli u resetiranje tog ustroja, koji je prema svim analizama prevelik?

Kriza je razotkrila manjkavosti cijelog sustava, a posebno javnog sektora. Vidimo koji dio javnog sektora nam je nužan i potreban za efikasno funkcioniranje tržišta, a isto tako vidimo i sve elemente javnog sektora koji kontinuirano koče gospodarski razvoj. Primjerice, politički zarobljeno pravosuđe, koje umjesto vladavine prava proizvodi bezakonje, stranački dirigirana Porezna uprava ili Državni inspektorat te regionalna i lokalna samouprava, koji nerijetko reketare poduzetnike i građane te nisu u funkciji njihova razvoja. Svjedoci smo da nesposobni politički uhljebi u državnoj upravi uništavaju u ovoj krizi i ono malo preostaloga gospodarstva koje nastoji preživjeti. Pritom se činovnici pozivaju na besmislene i neprovedive birokratske propise i pravilnike. Ono što se može u kratkom roku prilagoditi jesu uštede na stavkama proračuna od kojih društvo nema značajne protuusluge ili su rezultat političkog pogodovanja i korupcije, kao što su povlaštene mirovine, dotacije raznim interesnim skupinama i slično. Moram istaknuti da bi nepristrana kontrola javnih nabava mogla donijeti uštede na otprilike 25% ukupnih javnih nabava koje se sumnjivo alociraju, odnosno koje predstavljaju nepotreban korupcijski trošak za proračun. To bi bila bolja mjera nego blokirati javnu nabavu. Uvođenje ubrzane digitalizacije i potpune transparentnosti razotkrilo bi i elemente koruptivnih dodjela nabava i postojeće neefikasnosti javnog sektora. Navest ću još nekoliko primjera za moguće brze reforme javnog sektora, a time i smanjivanje rashoda središnjeg i lokalnih proračuna. Prvo, broj zaposlenih i njihov trošak u segmentima javnog sektora treba promatrati u odnosu na koristi koje pružaju građanima, da se vidi njihova učinkovitost. Treba napraviti analizu opravdanosti svake javne službe.

Osiguravaju li broj liječnika i sestara te raspored bolnica i domova zdravlja primjerenu razinu zdravlja stanovništva? Prema zadnjim iskustvima, izgleda da su učinkoviti. Pruža li obrazovni sustav kvalitetno obrazovanje koje podiže konkurentnost Hrvatske? Za zagrebačko sveučilište, koje je zauzela jedna interesna skupina s političkim zaleđem, mogu zaključiti da ne pruža konkurentno obrazovanje. Nije niti među 1000 u svijetu, pa ono svojim doprinosom ne opravdava trošak iz proračuna, i tu su potrebne promjene. Ima li ovakav sustav prenapuhane regionalne i lokalne samouprave opravdanje u koristima za građane i gospodarstvo? Dosadašnje analize pokazuju da nema. Zbog toga bi se tu preustroj mogao brzo napraviti ako postoji politička volja.

Drugo, promjene kroz odabir zaposlenika u državnu upravu. Prije malo vremena imali smo svjedočenje jednog stranačkog poslušnika koji je javno priznao da je postao direktor u gradskom javnom poduzeću temeljem dogovora premijera i gradonačelnika. Za takve su korupcija i bezakonje normalnost. To je u pravno uređenoj zemlji nepojmljivo. Nažalost, takvo stranačko zapošljavanje dominira kod nas u državnoj upravi i javnim poduzećima, što dovodi do prekobrojne, nekompetentne i neučinkovite državne uprave i javnih firmi. Adekvatna i hitna mjera bila bi da svi građani imaju jednaku šansu za svako radno mjesto u javnom sektoru, a to znači javni transparentni natječaj za sva radna mjesta u javnom sektoru, od čistačica do direktora ili državnih tajnika u ministarstvima, državnim upravama i javnim poduzećima. To se, naravno, ne odnosi na izabrane zastupnike. Time bi se izbjeglo stranačko uhljebljivanje nesposobnih i vršila selekcija najkvalitetnijih, te najsposobniji ne bi bježali iz zemlje.

Treće, preispitati i smanjiti velik broj nepotrebnih birokratskih i zakonskih propisa i procedura, a preostale provoditi kroz potpuno digitaliziranu javnu upravu. Time bi se broj zaposlenih dimenzionirao na potreban i stručno kvalificiran broj. To bi bio velik pomak u efikasnosti. Četvrto, ali ne manje važno, jest reforma poreznog sustava na način kao što je to u Švicarskoj. Porezi su cijena koju gospodarstvo i građani plaćaju državi za proizvodnju javnih dobara, a ravnotežna cijena postiže se suglasjem aktera. Reforma bi, dakle, značila da uvođenje i promjene poreza budu moguće ili kroz referendumsku odluku ili barem uz dvotrećinsku većinu u parlamentu. Time bi se spriječilo nametanje novih poreznih opterećenja običnom parlamentarnom većinom, iza koje uglavnom ne stoji većina građana.

Sindikalci su se vaše izjave dohvatili kao pijani plota; te ‘oni jedini tro- še’, te ‘tko će sad smanjivati doktorima, sestrama i vatrogascima’ - a to nitko ne traži, naprotiv. Traže se rezovi u neefikasnim dijelovima sustava, zar ne?

Riječ je o dva pogleda na plaće u javnom sektoru. Sindikalisti brane interese svojih članova te su zato pristrani i koristit će sve da bi opravdali svoju poziciju, a ja gledam cjelinu ekonomije i razmatram, na temelju analiza i iskustva drugih zemalja, mjere koje će ublažiti gospodarski pad u vrijeme ove krize te koje će nakon toga omogućiti ekonomski oporavak i rast. U pravu ste kad je riječ o rezovima neefikasnosti. Velike neefikasnosti leže u politički nametnutim kadrovima po svim dijelovima javnog sektora, od središnje i lokalne države do pogotovo javnih firmi i izvanproračunskih korisnika. Tu postoji prostora za goleme uštede i smanjenje opterećenja za gospodarstvo, a ne na plaćama liječnika ili vatrogasaca, iza kojih se sindikalci često skrivaju.

BIROKRATI, OLABAVITE! Nizozemac pokrenuo biznis od kojeg danas živi 10.000 Hrvata: 'Birokracija je gubitak novca'

Radikalni rezovi možda nisu potrebni (danas, a možda ni sutra), ali što nas sprečava da izvedemo one koji nisu radikalni? Npr., zašto su se poduzetnici, njih 100.000, morali sami organizirati dok je HGK, kojoj godinama plaćaju obavezni doprinos, šutio i proveo tek jednu anketu? Ne bi li bilo bolje ukinuti obvezu plaćanja komori, prebaciti ih - možda postupno - na tržište, pa će onda za novac koji primaju isporučivati tržišno valorizirane vrijednosti (istraživanja, ekspertize itd.) umjesto ovoga što sad rade?

Poduzetnici koji ovise o rezultatima na tržištu sad su se konačno organizirali jer je za to postojala eksplicitna potreba. Vladina prva reakcija na krizu bila je loša, postojeće komorske institucije su je podržale, pa više nije bilo smisla pokušavati preko njih išta promijeniti. Nakon pritiska Glasa poduzetnika Vlada je donijela novi, puno bolji paket mjera, no tu je posao tek počeo. Svaki dan imamo borbu s nekim segmentom javne uprave, kao što ste vidjeli ovotjedno neprimjereno postupanje Državnog inspektorata. Tu Vlada na samovolju Inspektorata nije adekvatno reagirala. Bojim se da još u potpunosti ne razumije razmjere i posljedice krize. Ako se bude oslanjala na podobne i nesposobne aparatčike, činit će kardinalne greške.

Vršimo stalne pritiske na Vladu da se iz krize što prije izvučemo, da se i u ovim okolnostima otvaraju tržišta u što većoj mjeri uz poštovanje epidemiološke zaštite. Nemamo vremena za čekanje. To uključuje korjenite reforme velikog dijela državnog i paradržavnog aparata, pa tako i HGK. Ne vidim razlog zbog kojeg se komora ne bi natjecala za članove kvalitetom svojih usluga, umjesto da im je članarina zakonski obavezna i čije neplaćanje tjera firme u porezni prekršaj. Osobno imam iskustvo rada u British Chambers of Commerce u Londonu, gdje sam radio nakon magisterija. To je privatna udruga koja se financira članarinama svojih 75.000 članova i koja vrlo uspješno lobira za poticajnu regulativu, porezna rasterećenja ili za olakšanje izvoza svojim članovima. Sve britanske poslovne organizacije funkcioniraju na taj način i jedna drugu doživljavaju kao partnere u formiranju zahtjeva prema vladi, iako su jedna drugoj de facto konkurencija.

Isto pitanje odnosi se na Hrvatsku turističku zajednicu, HOK i slične udruge. Koji je njihov smisao? Naime, novac koji izdvajamo za njih možemo dati građanima kao vaučer ili pravi novac, a oni će ga jednako znati potrošiti.

Smisao tih organizacija također bi trebalo tražiti u učincima, u koristima za turističke poduzetnike ili obrtnike. Iz iskustva obrtnika i turističkih djelatnika koje imam prilike čuti pokazuje se da od tih institucija velika većina njih nije imala nikakve koristi. Zato takve organizacije postaju same sebi svrha i sasvim je logično da gledaju uski interes politički uvezanog vodstva umjesto interesa poduzetnika i obrtnika. Nemam ništa protiv tih organizacija uz uvjet da se financiraju dobrovoljnim članarinama onih koji žele biti njihovi članovi, ali sam, kao i u slučaju HGK, protiv prisilne zakonske obveze učlanjenja i plaćanja parafiskalnog nameta za koji poduzetnici i obrtnici, prema vlastitom svjedočenju, ne dobivaju nikakve protuusluge.

Kolika će rupa zbog epidemije i popratnih posljedica nastati u proračunu (jasno, riječ je o aproksimaciji ‘od do’) i kako je sve država može sanirati? Zaduživanjem, rezovima, nečim trećim?

Teško je dati precizniju procjenu jer ne znamo još niti rezultat prvoga kvartala ove godine, ali imamo neke informacije o punjenju proračuna. Ministar financija izjavio je da su prihodi prvih deset dana travnja tek na jednoj trećini prošlogodišnjih. Pad potrošnje utjecao je na pad prihoda od PDV-a i trošarina, a otpis doprinosa smanjio je i tu stavku proračuna, tako da je ovako dramatičan pad prihoda očekivan. Prije mjesec dana radio sam procjene učinaka krize na proračun, tad sam dao procjenu deficita proračuna od oko 10% BDP-a ili oko 40 milijardi kuna za lošiji scenarij i 6,4% BDP-a, oko 25 milijardi, za bolji scenarij. Prema ovim službenim brojkama iz ministarstva, proračunska rupa bi bila tu negdje. Dvije trećine mjesečno slabijeg ubiranja prihoda je oko 7-8 milijardi mjesečno. Uz dva mjeseca trajanja karantene i tri mjeseca otpisa poreza na plaće i doprinosa, rasta rashoda zbog subvencija plaća, daljnjeg očekivanog pada prihoda od PDV-a i trošarina tijekom ljeta zbog manjka turista, oprezna procjena da bi ukupna rupa ove godine mogla biti između 25 i 40 milijardi kuna.

Neizvjesnost je još rastuća te bi u slučaju većeg podbacivanja turizma deficit proračuna mogao biti i viši od oprezne procjene. Ako se ne reagira pravodobnim antirecesijskim mjerama i ozbiljnim reformama sustava, kriza će nam se produljiti godinama. To može izazvati velike socijalne potrese. Deficit se može pokriti iz sredstava EU, od čega je dio već osiguran, europskih fondova i Europske investicijske banke te međunarodnog financijskog tržišta. Ali prije toga treba iskoristiti sve izvore na domaćem financijskom tržištu, koje ima mnogo sredstava na raspolaganju.

MONTY PYTHON U KOMIŽI 'Kupio sam zemlju na Visu. Ali prvo sam državi morao dokazati da neću tu imati vlak i autoput'

EU će dati izdašnu pomoć državama i njihovim gospodarstvima. Vi ste ipak protiv MMF-a. Zašto?

MMF u ovim kriznim vremenima ima druge prioritete, orijentirat će se prema najsiromašnijim zemljama svijeta radi otpisa dugova i pomoći u oporavku od posljedica krize. Već deseci siromašnih zemalja čekaju u redu za pomoć MMF-a jer nemaju drugog izbora, a mi u toj kategoriji nismo. Drugo, mnoge MMF-ove intervencije u prošlosti nisu dovele do očekivanih rezultata jer su njihove mjere često linearne i ne prilagođavaju se specifičnostima pojedinih ekonomija. Zbog toga je interes Hrvatske što više se orijentirati na institucije EU, na njene fondove i programe pomoći, Europsku investicijsku banku, Europsku centralnu banku, te klasična međunarodna financijska tržišta na kojima može naći potencijalne investitore.

Što ćemo ako se turizam još godinama ne vrati na brojke koje smo imali prije ove pandemije?

Turizam ukupno participira sa 17% u BDP-u. Ako se ostvare procjene djelatnika iz turizma da će se prepoloviti turistički promet u slučaju da savladamo COVID-19 do ljeta, to znači da se može očekivati pad BDP-a samo po toj osnovi za 6-7%. Naša ekonomija je doista uvelike ovisna o turizmu, ali pogrešno je zvati ga prokletstvom resursa budući da su naša obala i druge ljepote jedinstven i trajni resurs. Naš problem nije u turizmu nego u nedostatku razvoja drugih grana i industrija. Turizam će se oporaviti kad neizvjesnost zbog virusa prođe, ali i ovo nam je prilika da omogućimo tržišni razvoj ostalih djelatnosti i industrija, prije svega ICT-a, kako bi ostatak ekonomije rastao još brže od turizma i time smanjivao ovisnost naše ekonomije o rezultatu turističke sezone.

U Hrvatsku će se sa zapada, prema procjenama demografa, vratiti deseci tisuća (mladih i agilnih) ljudi. Kako ih zadržati?

Vraćaju se zato što su u zemljama u kojima su radili, nažalost, zbog krize dobili otkaz, pa ima više smisla biti kod kuće s roditeljima nego biti vani nezaposlen. Nažalost, nisam siguran da ćemo ih moći zadržati kad se stvari vrate u normalu. Razlozi odlaska tih ljudi, prema anketnim istraživanjima, nisu privremeni, poput malih plaća ili boljeg posla, nego su duboko strukturalni, jer većinu građana na odlazak tjeraju bezakonje i nepravda. Tu se vraćamo na ulogu javnog sektora u ponudi javnih dobara. Naši građani odlaze u zemlje u kojima postoje vladavina prava, kvalitetnije obrazovanje, a samim time i bolje poslovne prilike. Dok se takve stvari u Hrvatskoj ne promijene, ne možemo očekivati nikakvu demografsku obnovu.

Epidemijski režim života bio je i uspješna pokazna vježba digitalizacije. Kako sačuvati tu ‘stečevinu’ i unaprijediti je?

Epidemijski režim pokazao je da pod prisilom javni sektor može biti efikasan gdje je to potrebno. Ovo je pozitivna posljedica korona krize i daje nam nadu da se u istom smjeru može nastaviti. Inzistirat ćemo na digitalizaciji kao preduvjetu daljnjih reformi. Ona otvara prostor za brži rast ICT sektora. Drugi preduvjet je potpuna transparentnost svih proračun skih troškova svih tijela javne vlasti. Ta dva preduvjeta temeljni su zahtjevi koje udruga Glas poduzetnika postavlja prema Vladi kao strateški važne reforme za Hrvatsku 2.0. Na tome ćemo definitivno inzistirati.

Stavljanje svih operacija proračuna - središnje i lokalne države - u javnost sjajna je antikoruptivna mjera. Kako Vladu natjerati na nju?

Potpuna transparentnost proračuna, gdje se objavljuje svaka transakcija i svako zapošljavanje, preduvjet je reformi u povećanju efikasnosti javne i lokalne samouprave. Ono donosi nekoliko dobrih učinaka: prvo, borbu protiv korupcije u alokaciji javnih nabava, drugo, borbu protiv nepotizma u zapošljavanju u javnoj upravi, treće, smanjenje neefikasnosti i rasipne potrošnje javnog novca, i četvrto, najvažnije, promjenu percepcije kod građana - da političari i birokrati moraju snositi odgovornost za trošenje javnog novca. Ipak, postoji nerazumijevanje kod većine ljudi što znači transparentnost. Transparentnost ne znači objaviti sumarni financijski izvještaj neke jedinice online. Primjerice, Grad Zagreb objavljuje sav proračun online i tamo postoje dvije stavke koje se zovu ‘kapitalni’ i ‘tekući transferi’, od kojih jedna iznosi 300 milijuna kuna a druga 500 milijuna kuna. Taj ukupni iznos od 800 milijuna godišnje je na diskrecijskom pravu gradonačelnika da dodjeljuje kome želi i tu nema govora o transparentnosti jer ne vidimo kome je novac otišao. Treba objaviti svaki pojedinačni račun, od ručkova i putovanja, bruto plaća zaposlenih, do ugovora za građevinske projekte s iznosima dobivenima na natječaju i iznosima ukupno plaćenim za radove. Ova zemlja mora naučiti što znači odgovornost za trošenje javnog novca, jer javni novac je novac svih građana, a nije diskrecijsko pravo političara. Državu se na to može natjerati samo konstantnim pritiskom kroz demokratske procese i medije.

Kako tumačite šutnju oporbenih stranaka o preustroju zemlje? Ne zazivaju ga, šute.

Dio oporbe ipak zaziva preustroj, no oni koji šute čine to iz istog razloga iz kojeg se i trenutno vladajuća stranka opire preustroju regionalne i lokalne samouprave: vode se uskim stranačkim interesima. HDZ drži većinu županija, općina i gradova, a ostalima upravljaju oporbene stranke, kojima je najčešći isti primarni cilj uhljebljivanje vlastitog članstva i angažirana izborna baza. Otpor starih stranaka preustroju bit će velik jer im se time uništavaju postojeće sinekure i baca ih se na pravo političko tržište, na što oni nisu navikli. Čak je nova politička garnitura u Albaniji uspjela provesti reformu javne i lokalne uprave da bi maknula jedno ograničenje ekonomskom rastu. S aspekta nacionalnog razvoja sustav je iznimno skup i nefunkcionalan, te treba sukladno analizama o gravitacijskoj moći gradova, fiskalnoj samoodrživosti i dosadašnjim rezultatima u razvoju napraviti novi regionalni ustroj Hrvatske. Tu je presudan pritisak javnosti.

Na jesen će cijela EU imati opsesiju obnovom proizvodnje i obnovom potrošnje. Bit će novca - čini se. Hoćemo li biti prisiljeni birati između smanjenje duga ili oporavka? Ili ta dvojba ne postoji?

Dvojba ne postoji ako je cilj ubrzana obnova i perspektivno ubrzan rast. Taj cilj se neće u ovoj fazi moći realizirati bez povećanja javnog duga jer je proračunska rupa jednostavno prevelika. Ali ako se ostvari dodani dohodak kroz brzi rast, tad povrat duga neće biti velik problem, pogotovo ako kamate ostanu vrlo niske. Hrvatska novim upravljanjem može ostvarivati stope rasta koje će dugoročno bez većih problema servisirati i kamate i glavnice duga. Ako ostane na dokazano neučinkovitom starome modelu političke ekonomije, očekuju nas stagnacija i demografski slom.

Zagrebački potres neminovno nameće golemu investiciju, možda milijardu eura, ili veću (L’Aquilla je obnovljena s 14,7 milijardi eura). Nije li to šansa za domaću industriju, obrte, škole...?

U normalnim okolnostima takav nesretni događaj svakako bi bio prilika za obnovu i samim time jaku investicijsku potrošnju, što bi bilo korisno tijekom ekonomske krize, no smatram kako nema šanse da postojeća vlast u Zagrebu uspješno obnovi grad. Trenutna gradska vlast, kao i svi oni koji su je godinama održavali na vlasti, djeluje kao organizirana interesna skupina koja već 20 godina onemogućava razvoj grada te bez ikakve odgovornosti i transparentnosti izvlači ogromna sredstva iz gradskog proračuna i Holdinga. Šteta koju godinama rade gradu neusporedivo je veća od potresa. Kad nešto i rade u gradu, poput javnih zahoda ili betonskih blokova koje nazivaju fontanama, ili kad obnavljaju cestovnu infrastrukturu, takvi su poslovi u pravilu preplaćeni nekoliko puta više od normalne tržišne cijene, a poslove dobivaju kumovski uvezane firme. Čak i tragediju izazvanu ovim potresom strvinarski koriste da namještaju natječaje ili bez natječaja dodjeljuju poslove politički uvezanim partnerima, naravno - po visokim cijenama. U normalnim državama takvi akteri bili bi odavno predmeti istraga porezne uprave, policije i sudstva. Umjesto toga, u državi u kojoj sudstvo funkcionira kao produžena ruka stranačkih interesa takvi slučajevi se ne kažnjavaju, čime se šalje signal ljudima upitnih moralnih svojstava da se korupcija isplati. Zbog takvog dubinskog problema klijentelizma, političke zarobljenosti i korupcije smatram da od trenutne vlasti u Zagrebu ne možemo očekivati nikakve koristi za obnovu i domaću industriju.