Osim zajedničke budućnosti, odnose među narodima i građanima BiH ne prestaje opterećivati i prošlost
Klasić: Najveći problem u BiH su i dalje međunacionalni odnosi
Dok na Bliskom istoku pratimo eskalaciju sukoba, na nama najbližem istoku, tj. u Bosni i Hercegovini, uskoro se održavaju izbori za čelne ljude gradova i općina te članove lokalnih predstavničkih tijela. Ovaj događaj još će jednom upozoriti na svu složenost, ali i brojne probleme u funkcioniranju te države. Rat svih protiv sviju u BiH prekinut je Dejtonskim sporazumom 1995., ali u posljednjih trideset godina nikako da nastupi mir svih sa svima. De iure jedna država s dva entiteta, od kojih se jedan de facto ponaša kao zasebna država. Nažalost, ni onaj drugi nije baš primjer kako bi moderna država trebala izgledati. Najveći problem su i dalje međunacionalni odnosi dodatno opterećeni pripadnošću različitim vjerskim zajednicama. Taj problem je puno manje izražen na teritoriju Republike Srpske, ali ne zbog nacionalne i vjerske tolerancije tamošnjih građana i političkih elita, nego zato što je tijekom rata 1990-ih RS u velikoj mjeri etnički očišćena od nesrpskog stanovništva. S druge strane, odnos Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH od rata do danas možda najbolje opisuje riječ suživot. Jer oni, ne svi i ne svuda, žive jedni uz druge, ali uglavnom sve manje jedni s drugima.
Osim zajedničke budućnosti, odnose među narodima i građanima BiH ne prestaje opterećivati i prošlost. A polemikama je li Tvrtko Kotromanić bosanski, hrvatski ili srpski kralj te trebaju li ulice nositi imena po ustaškim dužnosnicima, četničkim vojvodama i SS imamima uglavnom se bave političari, svakako puno više nego povjesničari. Posebna tema je odnos prema posljednjem ratu, tj. prema zločinima i zločincima, koncentracijskim logorima, progonima, ali i posljedicama rata. S tom temom se bosanskohercegovačko društvo suočava teško ili nikako. Najnoviji primjer aktualiziran upravo ovih dana prijedlog je novog programa nastave povijesti u RS-u koji se ustvari ne razlikuje bitno od dosadašnjeg. Ključni problem je taj što unatoč ili usprkos protoku vremena, brojnim dobro dokumentiranim dokazima i sudskim presudama, mladi u RS-u i dalje o vojnim zapovjednicima i političkim prvacima poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića uče kao o nacionalnim herojima, a o Srebrenici, tj. najmasovnijem i najsvirepijem ratnom zločinu u poslijeratnoj Europi, kao velikoj pobjedi Vojske RS-a. Naravno, nije da se nastavni programi po kojima uče mladi Bošnjaci i Hrvati mogu pohvaliti objektivnim i kritičkim odnosom prema nacionalno i vjerski motiviranim zločinima koje su tijekom istoga rata činili pripadnici Armije BiH, odnosno HVO-a. Ali da se vratim na sadašnjost i predstojeće izbore. Uz sveprisutne podjele po nacionalno-vjerskom principu, bosanskohercegovačko društvo još heterogenijim čine i brojne političke stranke i nezavisne liste. Tako će se za vlast 6. 10. boriti predstavnici 117 stranaka, 146 nezavisnih lista i 43 liste predstavnika nacionalnih manjina. Drugim riječima, oko 300 političkih subjekata. Ako vam se 117 stranaka za zemlju od jedva tri milijuna stanovnika čini puno - u pravu ste. Jer u Njemačkoj s više od 80 milijuna stanovnika registrirano je 112 političkih stranaka. Međutim, brojnost stranaka, političara i potencijalnih vlastodržaca manji je problem od njihove stručnosti, upravljačke kompetentnosti i moralnog integriteta. I to je ono što kod građana BiH potiče daljnje nepovjerenje u vlastitu državu i njezine institucije te svakako ne pridonosi atmosferi optimizma kad je u pitanju budućnost zemlje.
Kao i svi prethodni, niti izbori koji predstoje neće bitno promijeniti odnose u bosanskohercegovačkom društvu. Patetično i pretenciozno, ali u konačnici neiskreno i neozbiljno trenutno zvuči svaki kandidat koji obećava bolje funkcioniranje demokracije i pravne države, uz manje korupcije, i stranačko-rođačkog nepotizma. O višem standardu života da ne govorim. Možda će zvučati kontradiktorno, ali za kvalitetan korak unaprijed mislim da građani BiH moraju napraviti hrabar, dobro promišljen i čini mi se neizbježan korak unatrag. Drugim riječima, budućnost ovisi o povratku na sam početak i potpisivanju novog “društvenog ugovora”. Po mogućnosti bez “dobronamjernih” susjeda i međunarodnih tutora. Takvim ugovorom trebali bi stvoriti zajednicu (državu) koja nije sama sebi cilj, nego sredstvo ostvarenja boljeg, sigurnijeg i pravednijeg života. A do takvog ugovora ne može se doći na silu, tj. nametanjem vlastitih rješenja drugima, nego kompromisom i međusobnim ustupcima pripadnika zajednice. U tom smislu svatko bi se morao odreći dijela svoje slobode. Ali se naposljetku nitko ne bi smio osjećati neslobodnim.