'Kad bih se probudio i vidio da sam živ, to je bio dobar dan...'

Branko Lustig, hrvatski filmaš nagrađen Oskarom, kao dijete preživio je pakao na zemlji. Imao je nevjerojatnu želju za životom i to ga, istaknuo je više puta u razgovorima, i spasilo. Kad su ga Saveznici oslobodili 1945., nakon tri godine preživljavanja pakla na zemlji, imao je samo 13 godina i bio je težak samo 30 kilograma. Užas koncentracijskih logora uspjela mu je preživjeti i majka, a oca su mu nacisti ubili u ožujku 1945. u Čakovcu. 

- U tom Auschwitzu je uvijek bilo oblačno, padale su kiše, uvijek je bilo tmurno, magle su se vukle. Kao Krleža kad opisuje tmurno jutro, tako je bilo. A nekad bi sinulo sunce. I čim se zračak sunca pojavio, to je za ljude bio dobar dan. Za mene, dobar dan je bio svaki kad sam se ujutro mogao ustati iz kreveta, otići popiti malo bljutave vode, oprati nos i oči. Kad sam se probudio, uštipnuo se za nogu ili ruku i vidio da sam živ, to je bio dobar dan - ispričao je svojedobno 85- godišnji Lustig.

'Preživio pukom srećom'

Branko Lustig je logor preživio nizom slučajnosti. Prvo što su i on i majka preživjeli jezive uvjete vožnje vlakom do logora smrti u Poljskoj. Potom što su SS-ovi čuvari logora čudesno progutali tvrdnju njegove majke da on ima 16 godina, a imao je samo 10.

 Naime, 16 je bio minimum ispod kojega nacisti djecu nisu slali direktno u plinske komore kako bi ih pobili skupa s nemoćnim odraslima, nego su ih tjerali na ropski rad. Mali Branko je tako završio u rudniku. Zapravo ne bi niti tako imao, osim teoretski, šanse za preživljavanje da se nije dogodilo još nešto. U nekom trenutku izvjesni nacistički časnik u logoru stao ga je brutalno mlatiti, očito s namjerom da ga zatuče nasmrt. Dječak je stao plakati, jaukati na hrvatskom jeziku, na što je nacistički čuvar zastao.

Pitao ga je odakle je i tada se ispostavilo da je nacist zapravo folksdojčer iz sela kod Osijeka, a da je dječak s istetoviranom oznakom "A 3317", kojega je umalo usmrtio batinama, sin Mirka Lustiga, natkonobara iz istog sela kao i on, sin čovjeka kojega je nacist zapamtio kao dobrodušnog čovjeka koji je njegovom ocu davao piće na dug. 

- Ja sam u logoru bio broj A3317. I kad ste postali samo broj, prestali ste biti čovjek, bez ikakvih prava. Bili ste samo broj i kao takvog su vas i tretirali. Sjećam se da kad sam došao, bila je nedjelja i svi smo stajali na zbornom mjestu i pred nas su postavili vješala koja su imala osam omči. Pronio se glas da će vješati svakog petog u redu. A ja sam bio peti. Ali, doveli su skupinu koja je navodno uhvaćena u bijegu iz logora. I pročitali su presudu kojom su ih osudili na smrt. Nekoliko trenutaka prije nego će izmaći klupice oni svi su uglas viknuli: „Nemojte nas zaboraviti! Kažite svijetu kako smo umrli! -  ispričao je Branko Lustig jedan od potresnih događanja u logoru zbog kojeg je odlučio i pričati o proživljenom iskustvu.

Upravo to je razlog zbog kojeg i danas priča o holokaustu, zbog čega je i producirao filmove s tom tematikom, jer, kazao je, svakim danom ima sve manje onih koji su preživjeli strahote Holokausta, a ima onih koji tvrde da se to nije dogodilo pa i da nacistički logori smrti nisu postojali - kazao je Lustig na jednom od svojih predavanja.

'U logoru se toliko patilo da niste imali vremena razmišljati'

Nakon Auschwitza mali Branko prebačen je u radni logor Mittelbau-Dora gdje su nacisti proizvodili projektile V1 i V2. U veljači 1945. dječaka, skupa s ostalim logorašima, nacisti su prevezli u Bergen-Belsen. Ispalo je da je mjesec dana poslije u tom istom logoru, u baraci udaljenoj od one u kojoj je on bio zatočen samo 25 metara, umrla Anna Frank. Branko Lustig je preživio, za dlaku je izbjegao sudbinu šest milijuna Židova pobijenih u Holokaustu, odnosno 1,2 milijuna djece u tom pokolju bez premca. S majkom se vratio u Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju.

Lustig ,  producent Schindlerove liste, Gladijatora, Pada crnog jastreba, u razgovoru za 24 sata svojedobno prisjetio i trenutka kad je izgubio vjeru u Boga

- Patnja u logorima bila je takva da čovjek automatski prestaje vjerovati u nešto što su ga očevi učili od malena, specijalno kod Židova jer je Bog, što piše u Starom zavjetu, sklopio sporazum s Mojsijem u pustinji da će Židovi biti njegov narod koji će čuvati. U holokaustu ih nije čuvao niti ih je čuvao u Siriji. Prekršio je obećanje. Kao dječak od 12 godina, koliko sam imao dok sam bio u logorima, nisam mogao govoriti što govorim sada. Tek kasnije sam došao do te spoznaje. Sjećam se samo dječačkih osjećaja koji su me tada prožimali. Uglavnom je to bila patnja. U logoru se toliko patilo da niste imali vremena razmišljati - kazao je Lustig.