Matijević, Marijan, hrvač (Gračac, 10.I 1878. – Zagreb, 23.XII 1951.) Poznat kao «Junak iz Like». Kao profesionalni hrvač i atlet putovao svijetom. Pročuo se svojim atrakcijama: savijanju željeznih šipki, razbijanju kamena i sl. Sahranjen u Županji.
                                          (Hrvatska enciklopedija) 

Druga polovica 1900., posljednje godine devetnaestoga stoljeća. Posred najvećega trga u Berlinu, razapeti cirkuski šator kupa se u svjetlu žarulja. Na visokome podiju, između dvojice orijaša čvrsta pogleda, skakuće nakinđureni klaun, smiješno odjeven, debelo naličenih usnica i krešteći svraća pozornost prolaznika:
«Jedinstvena prigoda! Čudo nad čudima! Još samo nekoliko dana u ovome cirkusu gostuje najjači čovjek svijeta, Hugo Weber. Veliki Hugo obećaje da će svakome tko ga pobijedi u hrvanju isplatiti pet stotina maraka u zlatu!»
Pred ulazom se vrza plećati mladić, u radničkim hlačama i s ličkom kapom, Marijan Matijević. Tanko zarađuje dirinčeći na kanalu nazvanome u slavu njemačkoga cara Wilhelma. Naočiti kolos se u dječačkoj dobi iz rodnoga ličkog kamenjara otisnuo u Novi svijet, u Ameriku, da se poslije sedam ljeta, trbuhom za kruhom, vrati u Europu i potraži bolju sreću u Njemačkoj. Poslodavci su ga cijenili budući da je kršni kopač iz Gračaca radio za desetoricu. 

Marijan je kupio najjeftiniju ulaznicu i smjestio se u posljednjem redu, osjetivši prvi put zarazni miris piljevine u cirkuskoj areni. Izduljio je vrat da poslije nekoliko dosadnih točaka, koje je površno ispratio, napokon ugleda diva nabreklih mišica koga su njegovi zastupnici, dašto zbog bolje prođe, okrunili za najjačega na svijetu. Gledatelji, zadivljeni izgledom Huga Webera, pozdravili su ga jakim pljeskom, klicanjem i mahanjem. Nakon što ih je oduševio kad je s lakoćom podizao tešku burad, lomio hrpe visoko naslaganih cigala zamahom podlanice desne ruke. široke poput lopate, i dok je, vezan lancima oko pasa, povukao višetonski parni valjak kao da su dječja kolica, Veliki Hugo se naklonio i samouvjereno izazvao posjetitelje:
«Poštovana publiko, pozivam svakoga od vas, tko se odvaži da okuša snagu i pohrve se sa mnom. A bude li me svladao, pobjednika ću smjesta nagraditi sa pet stotina zlatnih maraka, kako sam i obećao. No, na moje žaljenje, otkako sam ovdje, u Berlinu, nitko se nije usudio da me izazove.»   

Okršaj Davida i Golijata

Osuo se grobni tajac kad se iz galerije pomolio i počeo se probijati i krčiti sebi put nekvalificirani radnik s kanala kralja Wilhelma. Gipko je preskočio ogradu i obreo se u žarište događanja. Dok su ga toplo milovala svjetla reflektora, on je, ne trepnuvši skinuo ličku kapu i odložio plavu bluzu, zavrnuo rukave maslinaste košulje i, na neiskazivu zapanjenost krcatoga gledališta, kočoperno se postavio nasuprot Weberu. 
Počeo je nenadani okršaj Davida i Golijata. Veliki Hugo je iz sve snage nasrnuo na protivnika, koji, kao da se strmoglavio s oblaka, nije ustuknuo, nego se drsko uhvatio u koštac s izvikanim atletom. 
Jedan drugoga su muški stegli oko pasa. Odjednom, zatečeni Weber iskrivi lice, kao da su ga pritegla čelična kliješta. Dahtao je i vrebao tren kad će se iskobeljati iz bolnoga zagrljaja i potom izvući jedan od trikova kojim će položiti na pleća odvažnoga Ličanina. Nijemac se uzaludno trsio. Marijan je ustrajavao kao da je prikovan o pod. Činilo se da ga ne bi pomjerio ni jureći vlak, a gdjeli ojađeni Hugo. 

Tko je bolji odlučeno je već u sedmoj minuti. Weber je pokleknuo i našao se na strunjači. Pjena mu je udarila na usta, kad se, uz strahovit napor, pokušavao podići. Ali nije uspio. 
Narod, je listom držao palce mlađem neznancu. Ludovao je i likovao bučno navijajući za nj. Šeširi i kape letjeli su u zrak, a tisuće pruženih ruku pozdravljalo je nenadanoga pobjednika koji se ukazao ni od kuda.
Sretni pokliči nisu se stišavali, snimatelji su škljocali, a buljuk novinara salijetao je Marijana rešetajući ga pitanjima: tko je, odakle je i otkuda crpi zapanjujuću herkulovsku snagu? A tada su iznebuha dotrčala dvojica mrkogledih žandara i od neznanoga stranca strogo zatražila neka im predoči papire o odobrenu boravku u Njemačkoj. Lako je bilo predosjetiti odakle puše bura. Dašto, revni čuvari poretka skočili su na očajnički mig poharanoga upravitelja cirkusa kome se nije mililo da zavuče duboko ruku u kasu i izbroji bogatstvo od pet zlatnih stotica. Netom ustoličeni vitez ispiljen iz bajke, rekao je žandarima da su mu valjani dokumenti pohranjeni u unajmljenoj sobi, a što su ovi jedva dočekali i očas ga okovali u lance: 
«Pustite me!» - otimao se Marijan, dok su ga žandari vukli prema izlazu. I kako su se oglušili o njegove vapaje, on je, čim se pribrao od snebivanja, izveo još jedno čudo neviđeno. Nasmijao im se u brk i naglo trznuo vezanim rukama. Lanci, koji su ga stezali do krvi, otkinuli su se kao da su od paučine. 

'Rođen sam u Lici, tamo gdje i rđa sja, a niču junaci!'

Masa je, bijesno prosvjedujući, opasno zaprijetila žandarima i sužavala krug oko upravo rođenoga miljenika. Njima stoga nije bilo druge nego da pokunjeno odustanu od uhićenja i pokunjeno se povuku podvijena repa, ismijani i izvrijeđani. 
Novinar najnakladnijega berlinskog večernjeg lista, u svome članku vidljivo je istakao Marijanov vižljasti odgovor na pitanje: iz koga li se gnijezda iznjedrila takva sila?
«Rođen sam u Lici, tamo gdje i rđa sja, a niču junaci!» 
Mit o Marijanu Matijeviću vrtoglavo se širio kao plima. Dospio je pod skute spretnoga posrednika i napustio bijedno plaćeni naporni posao na kanalu. Krenuo je u novo osvajanje Amerike, gdje su mu ponudili neiskazivo unosniji i plodonosniji posao od dotadašnjega uboškog životarenja, kad je jedva krpio kraj s krajem. Na drugoj strani Atlantika bilo mu je potrebno tek nešto predaha da se oporavi od duge plovidbe, navikne se na vremensku razliku i desetak dana vježbe dok je svladao što mu valja činiti na skorašnjim predstavama. 

Za Junakom iz Like, kako su nazvali Marijana Matijevića, nastala je pomama, već kad bi se pojavio na pozornici s ličkom kapom i sa štapom, koga je nehajno vrtio oko prsta kao da je od trske. A bila je čelična šipka teška pedeset kilograma. Ali to je bio tek uvod. Jer nakon toga je savijao teški kovani novac koji se ispod njegovih prstiju lomio poput keksa, a jednim udarcem desnice poderao bi svežanj karata za igranje. Ljudi tanjih živaca okretali su glavu kad su mu stavljali na gole grudi kamen od sto kila i na njima ih dvojica lomila snažnim udarcima čekića.

Napeto je bilo gledati i dok Marijan zabija dlanom velike čavle u tvrdo bukovo drvo, da ih potom od prve lako izvuče sa dva prsta. Željeznu cijev na ramenina iza vrata, savio je bez po muke kao da je od tijesta. Uspravno je stajao kad bi mu maljevima razbijali na glavi kamene stijene. U punoj vožnji je, kao od šale, zaustavio automobil, a zatim i kočiju koju su vukla četiri upregnuta konja. Marijanova nevjerojatna vrhunska poslastica premostila je granice zbilje pa su sumnjičavci dolazili da vide svojim očima kako priče o herkulovskoj izdržljivosti žilavoga Ličanina nisu lažne i napuhane. Legao je i posred tijela su mu stavili dasku.

Čim su bubnjar i trubači iz orkestra, da pojačaju napetost, gromko izveli kratki glazbeni tuš, preko Marijana je mileći prešao kamion. Mnogi su užasnuto pokrili oči da ga ne vide smrskanoga i raskomadanog. No čim bi se teretnjak spustio s njega, on bi čilo skočio na noge i odpozdravljao baš kao da je to bila kokoš, a ne kamion težak tri tona. 

Nijednom nije bio poražen

Brojni su nevjerni Tome iz suparničkih cirkusa i sportskih dvorana slali sudske vještake da odvagnu željezo koje je Junak iz Like savijao oko vrata, čelični štap koji je okretao oko prsta i utvrde debljinu i težinu kovanica koje je drobio. Nije im bilo druge nego da objave kako takve pothvate može izvesti samo netko iz koga isijava najmanje dvadeset konjskih snaga. A takvu snagu bio je kadar pokazati Marijan Matijević. Jedini na svijetu. Zbog njega je, zato što im je magnetski odvukao gledatelje i privukao ih da gledaju njegov program, niz zabavnih predstava propalo i moralo zamandaliti vrata. Kad zazvone velika zvona – mala se ne čuju. 
Dašto da su najjaču pozornost privlačile Marijanove hrvačke borbe. I premda se, za pedesetgodišnjega sportskog trajanja, suprotstavio najjačim profesionalnim zvijezdama - nijednom nije bio poražen. 

Nije umio odgovoriti koliko puta je izlazio na strunjaču:

«Siguran sam da sam nanizao više od dvije tisuće pobjeda. Gdjekad i s trojicom, pa i s četvoricom odjednom. Ali, eto, nisam bilježio, a još manje upamtio točan broj!» - slegao je ramenima razgovarajući o svome usponu do svemirske slave za Washington Post, jedan od najuglednijih dnevnih listova: - «Znam da su me u Americi i službeno proglasili za najjačega na svijetu!» - zaklopio je, izgovorivši taj detalj kao uobičajenu istinu koja se podrazumijeva.

Lička kapa je moj zaštitni znak

A kad ga je reporter pitao zašto uvijek izlazi na poprište s ličkom kapom, Matijević mu je utažio znatiželju: - «Prigodom prvoga izlaska na scenu u Americi, najavili su me kao Austrijanca, što mi nije godilo. Prekinuo sam voditelja, i obrativši se gledateljima rekoh da sam Hrvat iz Like. I kako ubuduće ne bi bilo nesporazuma, stalno se borim i borit ću se s crvenom ličkom kapom. Od tada mi je ona zaštitni znak i ne odvajam se od nje!» 
Pozivi su pljuštali kao na tekućoj vrpci. I mada je danomice putovao iz grada u grad, iz države u državu, s kontinenta na kontinent, Junak iz Like nije stigao da se odazove svima, unatoč primamljivim novčanim ponudama. 

U predvečerje Drugoga svjetskog rata, u šezdeset drugoj godini, vratio se u Hrvatsku i nastanio se u Županji, u Slavoniji ravnoj. 
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, novi vlastodršci su ga nagovarali da nastavi s hrvanjem, ali Matijević, koji se nije slagao s ustaškim poretkom, nije prihvatio ponude, izgovorivši se visokom dobi i bolešću. Potajno je obilno pomagao partizane, pa je nakon njihove pobjede ybog toga bio odlikovan Ordenom zasluga za narod. Ponovno je počeo pokazivati svoju nenatkriljivu snagu pred prepunim dvoranama i igralištima, a zaradu je darivao ratnim žrtvama. Sredinom 1946. primio ga je vođa novouspostavljene Jugoslavije maršal Josip Broz Tito, pričem ga je nagradio automobilom kako bi lakše stizao do mjesta koja su ga bila željna vidjeti. 

Posljednju priredbu upriličio je 20. prosinca 1951. u Županji, u korist Crvenoga križa, zakročivši u sedamdeset četvrtu. Oni koji su ga gledali, ushićeno su kazivali da se Junak iz Like mladenački poletno nosio i pobjeđivao dvostruko mlađe hrvače. Iste večeri nenadano ga je oborila upala pluća. Prebacili su ga u bolnicu Rebro u Zagrebu, gdje se nepuna tri dana nadjačavao s podmuklom bolesti. I u životnoj borbi prvi i jedini put izgubio.