Još uvijek sije strah: 'Mlađan će ubiti opet, čim dobije priliku'

Ime Srđana Mlađana, hrvatskog serijskog ubojice koji je pozvan kao svjedok na suđenju drugom ubojici Dariju Šišakoviću, i dalje izaziva jezu. Iako danas robija u Kaznionici u Lepoglavi i iza rešetaka će ostati do 2027., na spomen njegova imena stanovnicima Siska i Petrinje se i dalje ledi krv u žilama. 24sata, u feljtonu koji smo premijerno objavili 2014. u tiskanom izdanju, u tri nastavka donose svjedočanstva policajca koji ga je ulovio, psihijatrijskih vještaka koji su ga analizirali i obitelji Mlađanovih žrtava.

Sjećam se kao danas. Bio je 7. veljače 1998., 20.10 sati. Taman je na televiziji počinjao film ‘Smrtonosno oružje 3’. Bio sam u stanu svoje djevojke Gordane, koja mi je kasnije postala supruga. Odjednom je tišinu proparao rafal. Nismo se previše obazirali, bilo je to vrijeme kad su u Sisku svi imali oružje i često nekontrolirano pucali, prisjeća se Slobodan Jančić, inženjer strojarstva iz Siska.

Nije znao da su kobni rafali značili smrt za njegova oca, umirovljenika Petra Jančića (63), koji je te večeri došao u svoju garažu udaljenu dvjestotinjak metara od zgrade u kojoj je Slobodan bio s djevojkom. Petar je u garaži imao jugića i želio je još malo na njemu raditi, kratiti svoje penzionersko vrijeme kao što je to i inače činio. No skriven u mraku pokraj neosvijetljenih garaža čekao je Srđan Mlađan. Vrebao je svoju žrtvu. Bilo koga.

SUĐENJE DARIJU ŠIŠAKOVIĆU Sisački monstrum neće izaći iz zatvora: Odgođena je rasprava

Na identičan način kao što je to napravio i s Elizabetom Šubić, Mlađan je ubio i Petra Jančića. Rafalom iz kalašnjikova u glavu. Da stvar bude stravičnija, učinio je to samo nekoliko stotina metara od kuće u Ulici hrvatskog narodnog preporoda 18, gdje je živio s roditeljima kao izbjeglica. Mrtvog Petra Jančića ostavio je u mračnoj garaži i mirno otišao na počinak u kuću udaljenu nekoliko minuta hoda. Petrov sin Slobodan sljedećeg je jutra došao kući, ali kako su on i otac živjeli u odvojenim sobama, nije provjeravao gdje je Petar, uvjeren da je nekamo otišao za svojim poslom. Slobodan je toga dana otputovao nakratko do Varaždina kako bi obavio neke obaveze, a prva sumnja mu se pojavila nakon povratka u stan kad je vidio da Petra nema, ali da nije kupio kruh ni skuhao ručak što mu je bila svakodnevna navika.

'Stari je ležao prostrijeljene glave'

- Tada sam shvatio da nešto nije u redu. Da stari ne kupi kruh i ne skuha ručak, stvarno je bilo nevjerojatno. Prvo sam ga potražio u garaži jer je često bio tamo i stalno radio nešto na svom jugiću. Kad sam došao do garaže, imao sam što vidjeti - stari je ležao prostrijeljene glave ispred auta. Poslije sam shvatio da je ubojica prije odlaska lukavo pritvorio vrata garaže da se ništa ne vidi i da ne budi sumnju - priča Slobodan prisjećajući se mučnog događaja.

Nije znao tada što da misli. Petar nije bio opljačkan, nije se nikome zamjerio. Policajci koji su preuzeli istragu rekli su poslije Slobodanu da je Petar u novčaniku imao samo 20 kuna i da je taj novac ostao netaknut. Nije bilo motiva. Tko je ubio Petra? Zašto? Situacija je bila istodobno mučna i zbunjujuća, a pojavile su se i prve insinuacije da je ubojstvo možda na nacionalnoj osnovi. Iz Zagreba su čak došli ljudi iz HHO-a koji su Slobodana pitali kolika je vjerojatnost da je njegov otac ubijen zato što je srpske
nacionalnosti. Slobodan je odmah odbacio tu mogućnost i rekao ljudima iz HHO-a i policiji kako nema šanse da je njegov otac zbog toga smaknut.

Šokiran i utučen, Slobodan je proveo mučna tri mjeseca iščekujući rasplet situacije dok je policija intenzivno tragala za ubojicom. A onda se dogodilo nešto što je rasvijetlilo cijelu situaciju - 27. travnja 1998. u Sisku, na Trgu hrvatske državnosti, netko je opljačkao Sisačku banku. Razbojnik je na glavi imao fantomku, a na rukama crne rukavice. Uletio je u banku, preskočio pult i počeo pucati po računalima. Nije, srećom, nikoga ozlijedio, a iz banke je nonšalantno išetao i otišao prema obližnjoj školi. Odnio je sa sobom 92.309 kuna i 10.770 DEM. Međutim, nešto je i ostavio. Čahure. Balističar Damir Čatipović vještačenjem je utvrdio da su jednake čahure ostale u banci te na poprištima ubojstava Elizabete Betty Šubić i Petra Jančića. Takve iste čahure pronađene su i ispred kuće u kojoj je živio Srđan Mlađan jer je upravo tamo vježbao pucanje.

Sumnje više nije bilo. Srđan Mlađan bio je ubojica i pljačkaš banke, a ubrzo je, bez trunke kajanja, sve i priznao. Kad je saznao
tko je ubojica, Slobodan nije mogao vjerovati.

'Trebalo je smoći snage dati iskaz pokraj ubojice'

Njegov otac radio je s Mlađanovom majkom Nedeljkom godinama u Željezari Sisak, a kako je i Slobodan bio zaposlenik Željezare upravo mu je Nedeljka Mlađan dan nakon ubojstva oca u tvorničkom krugu izrazila sućut. Nije, naravno, tada znala da je njezin sin
monstruozni egzekutor. Nažalost, kad je počelo suđenje, Nedeljka Mlađan na sudu je pokojnog Petra Jančića nazvala četnikom i govorila kako je njezin sin zapravo likvidirao četnika.

Sa svojim suprugom Mladenom Nedeljka Mlađan nalazila je razna opravdanja za svog sina. Na sudu je također izjavila kako je Srđan postao takav nakon što ga je policajac kao dijete ošamario zbog vožnje biciklom u zabranjenom smjeru na ulici. Uza sve, Srđan se na suđenju držao hladno, u svom filmu, kao da nitko od svih tih ljudi nije tamo. Na njegovu licu, prisjeća se Slobodan, nije bilo ni traga pokajanju. Trebalo je, kaže, smoći snage i proći pokraj ubojice te dati iskaz. I nakon toliko vremena Slobodan ne mijenja mišljenje. Uvjeren je, kaže, da bi Mlađan jedva dočekao priliku da ubije nekoga.

FELJTON: MLAĐANOVA UBOJSTVA 'Srđan je za oltarom govorio o ubojstvu. Nebo se zamračilo...'

- Srđan Mlađan je stariji maloljetnik koji ponajprije pokazuje duboki poremećaj osobnosti pretežno shizoidnog tipa. Do sada ne postoje klinički znakovi za epileptičnu bolest. Također ne nalazimo znakova psihotične dekompenzacije. Nema znakova zaostajanja u umnom razvoju. Nema znakova organskog oštećenja mozga - utvrdili su eksperti iz Neuropsihijatrijske bolnice u Popovači u nalazu koji su 1998. napravili kako bi se utvrdilo je li Mlađan sposoban za suđenje.

- Srđan odrasta u cjelovitoj obitelji kao jedino dijete, ali odnosi u obitelji nisu bili usklađeni, a stječe se utisak da nisu uspostavljene ni čvrste emotivne veze ni upornost i dosljednost u smislu odgovornog odnosa prema maloljetniku, a posebice u sprječavanju neprihvatljiva ponašanja. Rat dovodi do razdvajanja obitelji na neko vrijeme, a ponovnim okupljanjem zamjećuju se sve neusklađeniji odnosi između Srđana i roditelja. Naznake emocionalnih smetnji počinju se uočavati pred kraj osnovne škole kada do izražaja dolaze i adolescentna kriza s jakim agresivnim impulsima u obliku grubih i surovih vandalskih ispada (paljenja škole, razbijanja i krađa) zbog kojih su ga u 14. godini prvi put vještačili u Zavodu za forenziku, a potom su ga poslali na promatranje u Specijalnu bolnicu za psihijatriju djece i mladeži u Zagrebu u Kukuljevićevoj. Mlađan je završio u Odgojnom domu u Ivancu. Te 1996. proveo je mjesec i pol na psihoterapijskom tretmanu u Specijalnoj bolnici za psihijatriju djece i mladeži u Zagrebu.

Napetost i agresivni naboj

- Mišljenja smo da se kod mladca radi o adolescentskoj krizi sa psihotičnom dekompenzacijom. Kako postoji sumnja na mogući razvoj psihoze, potrebno je stalno psihijatrijsko praćenje stanja redovitim psihijatrijskim kontrolama i psihoterapijom (iako se isprva sumnjalo da je psihotičan, poslije su, nakon ubojstava, forenzički psihijatri iz Popovače uspjeli pobiti tu tezu i dokazati da Mlađan nije
psihotičan, odnosno da nije neubrojiv, op. a.) Nužna je i suradnja s roditeljima - utvrdili su tada psihijatri. Podaci koje su dobili o osobnosti upućivali su na to da je dječak u izrazitoj napetosti ispod koje se nalazi naglašeni agresivni naboj čije se izbijanje za sada onemogućava samokontrolom.

U mišljenju su bile prisutne bizarnosti pa i naznake sumanutosti. Centar za socijalnu skrb u Petrinji napravio je njegovu socijalnu anamnezu.

- Srđan je prvo i jedino dijete uredne majčine trudnoće. Njegov rani psihomotorni razvoj protekao je bez osobitosti. Kao beba je, navodno, puno plakao i češće je tražio hranu. Prebolio je ospice. Do polaska u školu čuvali su ga majčini roditelji s kojima su živjeli u istom kućanstvu. U tom razvojnom periodu roditelji ga opisuju kao živahno, zaigrano, ali ne i zločesto dijete. U školu je pošao sa sedam godina i prva četiri razreda završio je u Petrinji kao vrlo dobar đak. Kulturne i higijenske navike razvijene su i primjerene za dob. Potpuno izostaje interes za kreativno korištenje slobodnog vremena te mu je jedini izlazak i hobi odlazak u teretanu.
Nije druželjubiv, a prijatelji mu ne trebaju. Ne puši i ne pije, ništa ga posebno ne zanima, a planovi za budućnost su mu potpuno nedefinirani.

Afektivno je hladan, sklon usamljivanju, ne iskazuje u dovoljnoj mjeri potrebu za afirmacijom. Unatoč tome nije pokazivao defekte u socijalnom dijelu života (želio je završiti školu, živjeti kao i svi drugi).

Od svibnja 1997. nije bio hospitaliziran nego je dolazio na redovite ambulantne psihoterapijske tretmane.

- Sada, nakon godinu i pol od prvog vještačenja, ponovno se susrećemo sa Srđanom, sada starijim maloljetnikom i zamjećujemo
da je došlo do izrazitih promjena u karakterološkoj strukturi u odnosu na prije. No kako je još riječ o maloljetniku, imali smo u vidu da je njegovo premorbidno ponašanje upućivalo i na mogućnost razvoja psihotičnog procesa koji je mogao uslijediti iza adolescentne
krize, a isto tako je mogao uslijediti razvoj i prema poremećaju ličnosti s antisocijalnim karakterom - utvrdili su psihijatri 1998.

Aktualna dijagnostička obrada potvrđuje dominantnost psihopatologije, koja čisto na fenomenološkoj razini pretežno odgovara
dubokom shizoidnom poremećaju ličnosti. Obilježja koja nalazimo kod ispitanika govore u prilog razvoju shizoidnog poremećaja ličnosti s antisocijalnim ponašanjem: niti želi bliske odnose niti uživa u njima, uključujući i obiteljske, gotovo uvijek bira samotničke
aktivnosti, malo je ili nimalo zainteresiran za seksualna iskustva s drugom osobom te možemo reći da su njegove heteroseksualne
relacije bezlične i neintegrirane. Nema bliskih prijatelja ili povjerljivih osoba, često se indiferentno odnosi prema tuđem odobravanju ili kritikama, pokazuje snažan egocentrizam i nedostatak empatije za druge te se iskazuje emocionalno hladnim i nezainteresiranim.
Prisutan je snažan ekshibicionizam i ciničan stav prema drugima. Iako je situacijski napet, ne možemo reći da je anksiozan. Također
ga obilježava stanje praznine i nezadovoljstva te česte promjene raspoloženja.

Nije se družio

Srđan se povlači od uzbuđenja, društvenih i drugih kontakata dajući prednost mašti i samačkim aktivnostima te introspekciji.
Sposobnost izražavanja osjećaja zadovoljstva i doživljaja je ograničena. On rijetko doživljava osjećaj sreće i rasterećenja koje je znao opisati nakon “uživljavanja” u morbidne, surove sadržaje, primjerice filmove (film “Rođeni ubojice” posuđivao je u videoteci čak 52 puta, op. a.) te destruktivnim činom u ranijem kaznenom djelu vandalističkog ponašanja u školi. Iskazuje nedovoljnu razvijenost moralno- etičkih stavova, kao i nepoštovanje postojećih društveno-socijalnih normi.

Ne iskazuje kajanje, ne osjeća moralnu obvezu ni odgovornost, ni suosjećanje kad se govori o izuzetno sirovim napadima na ljude, privatnu i društvenu imovinu. Za takve ličnosti je karakteristično da su djela koja im se stavljaju na teret učinjena bez motiva i nelogična, a učinjena na vrlo brutalan način.

Potrebno je istaknuti da nema proporcionalnosti između težine deliktnog čina i težine poremećaja osobnosti izvršioca krivičnog djela. Ovdje se radi o maloljetniku s dubokim poremećajem osobnosti, označenom prijelazu u akciju (acting out) u obliku repetitivna nasilja bez osjećaja krivnje. U takvom shizoidnom poremećaju osobnosti često se fantazmi prekrivaju realitetom.

Zbog velike netolerancije na frustracije ima duboke relacijske teškoće vezane uz nesposobnost da na pozitivan način održava dulju
vezu s drugom osobom. O svemu što mu se sada događa govori na miran način, bez kajanja, a uzbuđuje se ako tijekom razgovora u prostoriju uđe osoba koju nije očekivao ili je poremetila njegov red očekivanja u tijeku ispitivanja. U odnosu prema vjerojatno mogućoj žrtvi ima superioran i ciničan stav. Za osobe s takvim poremećajem žrtve su manje vrijedne, beznačajne te oni sebi daju pravo i mogućnost da “uređuju” svijet. Ostavljaju dojam, na primjer, kao i naš ispitanik, da je superiorniji i u odnosu na postojeće moralne i zakonske norme te uživa u bespredmetnim borbama s ispitivačima i zakonskim odredbama koje se daju mimoići.Mlađan na ispitivanju nije priznao ubojstva i pokušaj ubojstva.

- S obzirom na to da ispitanik ne priznaje kaznena djela, a ako mu sud to dokaže, željeli bi istaknuti da ovakva krajnje agresivna
nedjela, nelogična i bez motiva, često nerazumljiva i samim počiniteljima, češće nalazimo kod dubokih shizoidnih poremećaja
osobnosti s antisocijalnim karakterom. S obzirom na sve do sada izneseno, ako mu se kaznena djela dokažu, mišljenja smo da
je bio smanjeno ubrojiv - utvrdili su psihijatri.

Mlađan je, za razliku od ubojstava, pljačku banke u cijelosti priznao i opisao. Od motivacije, planiranja i izvršenja, uz
potpuno prisustvo svijesti.

- Neprimjerene opasne situacije djeluju poticajno na uzbuđenje koje maloljetniku pružaju mogućnost uživanja. Kako nalazimo da je mogućnost osjećaja zadovoljstva i doživljavanja ograničen, potreban je znatno snažniji poticaj od uobičajenog da bi se postigao osjećaj zadovoljstva i rasterećenja barem nakratko, na primjer, nekoliko minuta. Nedvojbeno je naš ispitanik uživao u izvođenju akcije “pljačka banke” dok je superiorno vladao situacijom, dok su njegove potencijalne žrtve bile male, uplašene i beznačajne
u odnosu na njegov kratki, ali velik i snažan trenutak “slave i moći”.

Njegove signale nitko nije prepoznao

Na način na koji opisuje pljačku banke ispitanik je mogao shvatiti značaj svojih postupaka i upravljati svojom voljom, te je bio ubrojiv u vrijeme počinjenja djela - zaključili su vještaci utvrdivši da je sposoban pratiti rasprave i da mu se može suditi.

Zato bi ubojicu, bez obzira na to je li u vrijeme počinjenja zlodjela bio maloljetan, trebalo doživotno spremiti u zatvor ili u neku psihijatrijsku ustanovu. Kako bilo, on se više nikad ne bi smio pojaviti u društvu.

Upravo to društvo je, smatra Slobodan, jako pogriješilo u Mlađanovu slučaju. Još u osnovnoškolskoj dobi pokazivao je vrlo očite signale koji su upućivali na patologiju u njegovoj glavi, ali te znakove nitko nije prepoznao, nitko se njima nije pozabavio.
Kad je situacija eskalirala, bilo je kasno.

- Ja znam i potpuno shvaćam da je on bolestan, ali društvo je to trebalo prepoznati - zaključuje Slobodan.

Davao iskaz u crkvi pa počela oluja

Mlađan je oružje sakrio u pravoslavnoj crkvi u Petrinji.

- Bio je sunčan dan. Srđan je mirno stao pred oltar i počeo davati iskaz. U tom trenu sunca je nestalo, sve se zatamnjelo, počela je strahovita oluja. Šaloporke su lupale na prozorima, lišće je ulijetalo u crkvu. Srđan se na to uopće nije obazirao, samo je mirno stajao i pričao. Onoga trena kad je završio, oluja je prestala - prisjetio se inspektor.