Jergović o autobusu u kojem je bio blizu smrti, ili možda ne: Majstore, je l 'to spavaš?

Samo Bog bi, vozeći se Centrotransovim autobusom niz periferiju Sarajeva, drumom koji kao da je probijen kroz avlije i dvorišta svijeta što je izmilio van da živi, samo Bog bi, rekoh, umio u vremenu razjasniti i dovršiti svaki taj izmičući prizor. Mene, međutim, obuzima nedovršenost svakog od njih, pa onda u sebi zapričam priču o ženi, možda i djevojci, ne čini mi se da je imala preko trideset u onom jednom trenutku kada sam je vidio, koja u zelenom šanel kostimu, u suknji do malo iznad koljena i u kaputiću, sklopljenom i zakopčanom kao da ulazi na sastanak, u štiklama nabada niz odavno skoreno blato i sivu travu pokraj asfalta. Pravnica u preduzeću, vazda u zakašnjenju na autobus koji će je odvesti do Ilidže, u lijevom džepu joj novčanik s čekovnom knjižicom, ličnom kartom i mjesečnim pokazom, te ključ od kancelarije, u lijevom džepu ključ od kuće, na privjesku s oktaedrom od muranskog stakla i maleni paketić s vlažnim maramicama. Sve je vrlo ekonomično složeno, praktično i tako maleno da joj staje po džepovima, pa ne nosi nikakvu torbicu. U kancelariji joj je muška aktovka. Zbog te aktovke je poštuju.