Jergović: Dubrovačka ljeta s Aleksandrom Rankovićem

Polegnut u ligeštulu, bosonog, u bašči iza Stublerovog pčelinjaka, petak je, 22. srpnja, i ovo je najsvježije mjesto na posjedu. U kući su, nakon ručka, svi popadali. Oko stola sjede za kavom, gustom, teškom, neukuhanom. Iskrao sam im se iza leđa, i najradije bih sad tu zadrijemao, samo da me ne probudi nečije dozivanje. Gledam kako niz nepokošenu travu ošamućene od vrućine i vijeka glavinjaju dvije pčele. Krupne i uščuvane, onovremene, birvaktilske pčele, pčele habsburške, pčele carske, glavinjaju od vrućine ošamućene posljednje još uvijek žive štublerovske pčele, a u meni se, već kao kroza san, probija strepnja da će neka od njih, jer tko zna koliko ih je još u travi, doteturati do mojih bosih nogu, i da ću, vraćajući se prema kući, ugaziti na pčelu. Ona će me ubosti, ja ću poskočiti, pa će mi u onom mekšem dijelu tabana ostati njezin žalac, i o žalcu iščupana pčelinja utroba. Život pčela je "Na Drini ćuprija" i nabijanje seljaka Radisava na kolac. Samo obrnuto. Kao da ti netko bijes tvoj i strah šakom iščupa skupa s jetrom, gušteračom i dijelom crijeva, i onda umireš u dubokoj travi, koja je pri dnu još sačuvala nešto od vlage prošlotjedne kiše, i žališ, dok tako umireš, za umorom pčelinje svakodnevice, za beskrajno dugim letom po sve oskudnijim ljetnim beharima i cvjetanjima, i za sljedećom zimom, za starosti pčelinjom, za plodovima zrelosti i smirenja koje ti namre tvoj pčelinji Bog. I ne pada ti na um, izvaljene utrobe, da boli sad onoga kojemu si uputila svoj bijes i strah, i da u metafizičkom smislu, pred ovom pričom u kojoj si se nenadano našla, mnogo više vrijedi njegov privremeni bol, kojeg se već sutra neće sjećati, nego sav tvoj život.