Jergović: Balkanska svadba ili probijanje zvučnog zida nad teritorijem Republike Peščenice

Probijanje zvučnog zida zvuči kao miniranje krčme u vlasništvu kakvog pripadnika nepoželjne nacionalne manjine. Zvuči kao dizanje partizanskog spomenika u zrak. Ali ni jedan ni drugi zvučni fenomen nije mi bio poznat u vrijeme kada je negdje nad mojom glavom neki rauber s vojnom pilotskom dozvolom prvi put probio zvučni zid. Zbilo se to oko podne, početkom travnja 1992, kada je JNA, u ime Karadžićeve vojske u osnivanju, utvrđivala opsadu Sarajeva. Smisao probijanja zvučnog zida nad gradom je bio jedini mogući: zastrašivanje ljudi i stvaranje stahopoštovanja - možda više straha nego poštovanja - prema armiji koja se, nakon iste takve transformacije obavljene u Hrvatskoj, od vojske u kojoj smo služili vojni rok i koja je predstavljala instituciju jedne u međuvremenu nestale države, pretvarala u okupatorsku vojnu silu. Probijanje zvučnog zida bilo je najavljeno, “u cilju smirivanja situacije u gradu i upozorenja paravojnim formacijama”, te smo ga cijelo jutro iščekivali, obavljajući, vjerojatno, jednu od najbesmislenijih radnji u svojim životima. Naime, u ožujku smo, prije nego što će se oko grada zaratiti, za skupe novce kod švercera pokupovali po pet-šest kalemova one smeđe samoljepljive trake, te smo njome baš to jutro krenuli da obljepljujemo prozore. Najprije u križ, pa po dijagonalama, iz jednog u drugi kut, tako da prozor poprimi izgled britanske zastave. Kad bi se čovjek mogao smijati vlastitom strahu ili slutnji zajedničke nesreće, prizor bi bio smiješan i imao bi u sebi danas nešto od one slatke evokativne miline Fellinijevih filmova: sav Sepetarevac našao se na prozorima, lijepimo ih smeđom trakom, i pravimo se da jedni druge ne primjećujemo, jer smo svi tu traku potajice kupili kod švercera i svi smo se, evo do jutros, pravili kao da je nemamo i kao da će ovaj rat proći prije nego što stigne do onoga najkrhkijeg u nama i oko nas, do naših života i do stakla naših prozora. Danas, trideset godina kasnije, nama koji živimo u drugim gradovima, rasuti kao djeca jednog izgubljenog vremena i vijeka, jasno je da nikome, nikad i ni u čemu, nije pomoglo to obljepljivanje prozora, koje su nam savjetovali onodobni stručnjaci za vojna pitanja, a koje nam je bilo poznato iz filmova.