Dok Rusi razaraju njihove gradove, oni se sklanjaju u podrume. Ne žele ostaviti muževe, braću, sinove, očeve koji brane domovinu. Ovo su njihove priče...
'NAJVAŽNIJE JE PREŽIVJETI'
Ispovijesti iz skloništa: 'Putine, hvala ti što si mi uništio život'
Inna (24), Ukrajina: Razorili su moj rodni grad
Nekoliko tjedana prije rata Innin dečko i ona su već spakirali osnovne stvari. Uvijek su ih vozili u autu da imaju vremena pobjeći i ne trošiti dragocjene minute za pakiranje. Nažalost, nisu mogli nagovoriti svoje obitelji jer nitko nije vjerovao da bi pravi rat zaista mogao početi.
POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO O RATU UKRAJINA RUSIJA
- Ujutro prvog dana rata probudio me dečko i rekao da je počeo rat. Nisam vjerovala, koji rat? Nazvala sam prijateljicu i roditelje, preklinjala ih da odu. Roditeljima je došla u posjet sestra, ona je otišla, ali su roditelji odbili. Tata je rekao: 'Gdje da idem, imam posao' - govori Inna.
Njezin tata je radio u zračnoj luci Antonov, Gostomel. Nekoliko sati kasnije Antonov više nije postojao. Njezin dečko i ona su uzeli dodatne stvari i otišli za pola sata. Pod zvukovima protuzračne obrane.
- Nismo mogli napustiti Kijev četiri sata, iako smo krenuli u 6.30 sati. Ja sam neiskusan vozač, bilo je strašno ostati bez goriva, nismo do kraja napunili auto. Čim smo napunili gorivo u Žitomiru, zamolila sam dečka da odem na WC, ali on je rekao da hitno moramo napustiti Žitomirsku regiju jer Rusi već dolaze ovamo (to je bilo i na vijestima) - dodaje.
Noću je par stigao do poljske granice, ali nju je bilo teško prijeći. U sat vremena prešli su svega nekoliko metara. Napali su ih nervozni sugrađani kad su točili gorivo i dva metra ranije uletjeli u trak benzinske crpke.
- Bilo je jako teško. Nismo ništa jeli ni pili. Samo sam htjela doći do granice. Oko 22 sata izdan je dekret da se muškarci ne puštaju iz Ukrajine. Svi naši planovi su se raspali. Nije bilo drugog rješenja nego otići, ali bilo je teško i okrenuti se: dva traka (jedan u jednom smjeru i drugi natrag) postala su tri traka prema granici - govori djevojka.
Morali su se vraćati kroz polja. Od ponoći do šest sati ujutro. Došli su kod prijatelja koji su ih pristali skloniti. Inna je bila za volanom cijeli dan i više nije mogla prepoznati što je stvarnost, a što halucinacija. Nisu se vozili velikim gradovima jer su njih bombardirali.
- Usamljeni automobil na razbijenim ukrajinskim cestama noću. S lošim farovima. Bilo je jako strašno. Kad smo konačno stigli, zamalo sam zaplakala kad su mi ponudili čaj. Nismo jeli cijeli dan. Nije bilo vremena i prilike za zaustavljanje. Kasnije sam saznala da su Gostomel (moj rodni grad, gdje su mi ostali mama i tata) počeli bombardirati. Sad je to najopasnije mjesto u ratu - objašnjava Inna.
Djevojka nije bila u kontaktu s roditeljima dva dana. Uspjela je nekako saznati da su Kadirovci došli u njezinu ulicu i ljudima odnijeli mobitele. Tjedan dana već nema svjetla i mobilnog interneta u gradu. Nemoguće je evakuirati civilno stanovništvo, osim toga, Kadirovci pucaju na ljude koji pokušavaju pobjeći iz gradova u blizini Gostomela.
- Bojim se za roditelje. Moja sestra je otišla u Poljsku s dvoje djece nakon nekoliko dana u Lavovu. Njen muž se vratio u Ukrajinu. Kažu da su ih Poljaci jako lijepo primili, u veleposlanstvu su djeci dijelili bojanke i slatkiše. To je nevjerojatno - govori Inna.
Na pitanje hoće li otići u inozemstvo, odgovara da neće. Ostat će u Ukrajini s dečkom do kraja. Djevojka se počela baviti dobrotvornim radom, prikuplja sredstva za vojsku, pomaže pri onemogućavanju ruskih stranica.
- Dala sam otkaz na poslu jer ne mogu sad reklamirati internacionalnu kliniku u kojoj sam radila. Odvratno mi je sad raditi za osobu koja više razmišlja o svom poslu nego o Ukrajini. Zato sad izvršavam zadatak blokiranja proruskih informativnih kanala koji pozivaju na ubijanje Ukrajinaca i plaćaju obilježavanje važnih mjesta u Ukrajini. Šaljem i novac za uzdržavanje vojske.
Drago mi je vidjeti takvo jedinstvo Ukrajinaca. Zasad sam nezaposlena, ali važnija mi je sudbina Ukrajine. Ne skrivam se u skloništima, živim relativno slobodno u zapadnoj Ukrajini. Trudim se biti korisna svojoj zemlji - ponosno govori Inna.
Diana (24), Ukrajina: Rat u 21. stoljeću? Ne vjerujem
Navečer 23. veljače Diana je spakirala kofer da sutradan poleti na odmor, ali sljedeće jutro u Kijevu počelo je nepredvidivo i tjeskobno. Začuvši zvuk eksplozije, djevojka se probudila i pokušala shvatiti što se dogodilo.
- Rat? U 21. stoljeću? U Ukrajini? Stalno sam si postavljala ova pitanja, brzo skupljajući stvari. Za sat vremena krenula sam na zapad iz Kijeva da bih stigla u svoj rodni grad. Nastali su kaos i panika, ljudi nisu razumjeli što se događa. Mama je, plačući u slušalicu, uvijek pitala gdje sam. Ovo jutro je bilo najgore u mom životu. Nisam još shvaćala da napuštam posao, prijatelje, svoj dom, svoja omiljena mjesta, sveučilište - govori Diana.
Prošla su gotovo dva tjedna rata. Svaki put kad se oglasi sirena, roditelji i Diana brzo trče u sklonište nadajući se da je lažna uzbuna. Nedavno su pokupili rodbinu iz Kijeva. Sad ih je šestero. Muškarci svakodnevno pomažu u obrani. Žene pomažu volonterima.
- Ne mogu se naviknuti. Stalno pratim vijesti. Moja majka kao državna službenica svaki dan ide na posao. Trudim se raditi na daljinu, pomažem u 'informacijskim postrojbama'. Život se dramatično promijenio, ali ovi događaji su nas učinili jačima. Jedinstveni smo za našu mirnu budućnost. Nema sumnje da ćemo pobijediti - završava Diana.
Sofija (24), Kijev: Sad je glavni zadatak svakog od nas preživjeti
Sofija nije mogla zamisliti da će Rusija napasti njezinu zemlju. Kad su o tome počeli masovno pisati u vijestima (o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu), djevojka nikako nije mogla prihvatiti ovu situaciju, još misli da sanja.
- Život mi se promijenio, 23. veljače sam mirno hodala kući nakon posla i planirala koje ću lekcije sutra držati djeci u školi. Prvog dana rata, u pet ujutro, probudio me je poziv prijatelja koji me obavijestio: 'Probudi se, bombardiraju nas, čujem eksplozije'. Odmah osjetim kako mi se krevet počinje tresti, prozori se tresu i negdje se čuju eksplozije. Utrnulost, šok, nerazumijevanje situacije. Strašni nepodnošljivi osjećaji. Panika i strah - govori djevojka.
Trenutačno je kod kuće, njezina rodbina nije htjela otići, a Sofija ne želi ostaviti njih same u Kijevu. Osjeća da sad mora biti u Ukrajini. Postoji osjećaj da nju domovina štiti.
- Hvala svim našim braniteljima i vojsci. Svaki dan se molimo da se svatko od njih što prije vrati živ i zdrav svojoj obitelji. Molimo da sve što prije završi te da svi ljudi budu živi i zdravi, a gradovi sačuvani. Bombardiraju se razni gradovi, kuće, škole, instituti, ginu civili, djeca. Kako će sve završiti? Sad je teško davati prognoze, ali moje mišljenje kao psihologa je da je ovo kriza za ukrajinski narod i mi ćemo to iskustvo proći kako bi se Ukrajina ponovno rodila i postala još jača u svom razvoju - objašnjava.
Duh ukrajinskog naroda se jako digao i svi se ljudi ujedinjuju, kako mogu. Volontirati su počeli i Sofijini školski kolege. Oni koji su uspjeli doći do škole, svakodnevno u školskom kampusu pripremaju hranu za potrebe branitelja. Skupljaju dječje stvari i traže one kojima su potrebne.
- Unatoč svim teškim osjećajima koje svakodnevno proživljavamo, postoji uvjerenje da će sve ovo dobro završiti. Mislim da su mnogi doživjeli preispitivanje vrijednosti. Osobno sam još više shvatila da je najvrednije što čovjek ima njegov život i životi drugih ljudi. Mislim da će sve biti u redu, ali sad je glavni zadatak svakog od nas preživjeti - završava Sofija.
Marija (25), Kijev: Putine, hvala što si mi uništio život!
Za Mariju kao i za svakog Ukrajinca sve je počelo 24. veljače. Spavala je u svom udobnom krevetu u Kijevu i u četiri sata ujutro čula je eksploziju. Prvo je pomislila da je to neka vrsta industrijskog zvuka (pored nje se gradi stambeni kompleks) i vratila se natrag u krevet. Kasnije je je probudio zaručnik i rekao da skupi sve potrebne stvari.
- Bila sam šokirana i do posljednjeg nisam vjerovala da se to događa. Prije sam ponekad zamišljala koje bih stvari pokupila ako se nešto dogodi, ali kada je to postalo stvarnost, sve o čemu sam mogla razmišljati bila je zbunjenost i strah, govori Marija.
Par je spakirao stvari i otišao u podrum kuće. Kasnije su shvatili da on uopće nije pogodan za spavanje - pod nogama je pijesak i beton, bilo je hladno, nije bilo namještaja, vode, toaleta. Odlučili su otići do njegovih roditelja u privatnu kuću, koja se također nalazi u Kijevu. Njezini rođaci su otišli u selo, njezina baka je ostala sama u Zaporižju. Jednostavno nisu imali vremena da je pokupe.
- Sve ove dane i noći provodimo čitajući vijesti i skrivajući se u podrumu. Svako jutro počinje provjerom jesu li moja obitelj i prijatelji živi. Zalupili smo prozore u slučaju eksplozije u blizini. Sada je kuća potpuno mračna, ne izlazimo nigdje, jer se zračna uzbuna čuje više puta danju i noću. Nadala sam se da će to biti gotovo za tjedan dana i da ću kasnije doći kući. Ali danas je 13. dan rata i mislim da je pred nama još nekoliko neprospavanih tjedana. Ali što ću ako se to povuče na par godina, pita se Marija.
Par bi se trebao vjenčati na ljeto, ali sada ne zna hoće li biti živi. Mnogi prijatelji Marije su otišli iz Ukrajine, ona ne želi ostaviti zaručnika, oca, baku.
- Imam 25 godina, vrijeme je za samoostvarenje, razvoj karijere i izgradnju svog života. Sada treba zaraditi za stan, za buduću obitelj. Diplomirala sam filmsku režiju i radim na setu od svoje 18. godine. Sada shvaćam da će nakon rata ovo područje umrijeti na neodređeno vrijeme. Hvala Putine što si mi uništio život! Nakon rata nikada više nećemo surađivati s Rusijom. Također ćemo dugo obnavljati sve ono što nam je zemlja agresor uništila. Šokirna sam kako ruski mediji drsko lažu svoje ljude, kako ih drže u strahu za slobodu govora. Nikada se nećemo pokoriti Putinu, ma koliko nas to koštalo. Ukrajina je sloboda! Ukrajina je demokracija! Ukrajina nikada nikoga nije dirala. Branimo se. Da, deset puta smo manji, ali istina je iza nas. Cijeli svijet je s nama! Zato ćemo pobijediti! Slava Ukrajini, ponosno završava djevojka.
Lana (32), Kijev: Da je granata pala u sklonište, postala bi masovna grobnica
Lana, njezin muž i sin (10 mjeseci) bili su relativno na sigurnom, jer se njihova kuća nalazi daleko od centra Kijeva. Obitelj je promijenila svoje mišljenje o sigurnosti kad su 26. veljače Rusi napali 500 metara od njih i počela je drhtati cijela zgrada.
- Imala sam osjećaj kao da se puca kod nas u dvorištu. Bilo nas je strah, jer živimo na petom katu i stan nam se nalazi u uglu. Srce mi je stalo kada je proletjela raketa koja je udarila u TV toranj, udaljen nekoliko kilometara od nas. Kuća je tako drhtala da je to nemoguće prenijeti, goviri Lana.
U Kijevu je obitelj provela osam dana i odlučila otići na zapad. Prvi razlog je kolosalan nedostatak sna. Mogli su vrlo dobro čuti bilo koju uzbunu kada je protuzračna obrana aktivirala. Bilo je njima nemoguće sjediti u skloništu od bombi, pošto nije bilo prilagođeno za boravak u njemu.
- Prašnjavo je, hladno, svi su kašljali. Da je tamo pala granata, postala bi masovna grobnica, ne bi pomoglo. Bili smo kod kuće, skrivali se u kupaonici ili u hodniku. U Kijevu ne postoji sigurno mjesto. Roditelji i rođaci su rekli da pomislimo na djete. Sin nije htio spavati u kupaonici ili hodniku, nije shvaćao što se događa kao i naš pas, dodaje.
Putovali su na zapad Ukrajine tri dana, nije bilo moguće doći s lijeve obale na desnu. Prvo su stigli u Obuhiv, a onda su krenuli u Hmeljnickij, put je njima trajao 18 sati. U početku su mislili otići u Černivci, ali bila je velika gužva tamo, moglo se ići pet km na sat. Ljudi su stajali uz cestu i spavali u svojim autima.
- Stigli smo u četiri ujutro u Hmelnitskij, stajali blizu hotela, ljudi su bili mračni, nije bilo dovoljno mjesta. Trebalo nam je da se barem jedna osoba naspava, jer smo proveli 18 sati za volanom, svi su izgubili živce. Stigli smo u pola pet ujutro kod volontera koji nas je primio, dali su nam čaj. U stanu je bilo dvoje djece i tri mačke, mi imamo psa, svi su se zajedno igrali, pa otišli na spavanje, onda su nas ujutro nahranili i doručkom. Nisam to očekivala od naših ljudi! Bio je vrlo ugodno iznenađenje, dodaje.
Onda je obitelj stigla u Ivano-Frankivsk, gdje su im daleki poznanici ponudili boravak u stanu. Sada su na relativno sigurnom mjestu, čuju se sirene, ali tamo napokon mogu spavati.
- Nisam do zadnjeg htjela bježati iz Kijeva, ali nedostatak sna, dijete, već mi se vrtjelo u glavi. Nikad nisam plakala, ali kad smo otišli iz Kijeva, briznula sam u plač, sve je to suludo strašno i želim da niti jedna osoba na svijetu to ne osjeti. Rat je nešto najgore što može biti, zavšava Lana.
Anastasija (23), Ukrajina: Teška vremena dana za spas
Prvog dana rata u 06:47 Anastasiju je nazvala majka i rekla da nabavi karte za isti dan od Kijeva do Aleksandrije (grad u kojem se rodila). Počeo je rat. Prvo nije mogla vjerovati da je to istina, mislila da još uvijek sanja.
- Hvala Bogu da sam stigla nabaviti kartu istog dana, jer je to bilo skoro nemoguće. Tada sam počela paničariti. Dugo sam se molila tog dana. Nakon toga sam se malo smirila, govori.
Iako su svi građani bili upozoreni na moguću rusku invaziju, većina njih nije bila spremna za rat. Pogotovo takvoj nečovječnosti neprijateljske sile. Tog trenutka Anastasija shvatila ono najvažnije – želi vidjeti svoju obitelj.
- Pokupila sam neke svoje stvari i otišla. Sutradan sam puno plakala. Boljelo me je. Pogotovo kad sam shvatila da nam rođaci iz Rusije ne vjeruju, koliko je propaganda bila jaka. Moj djed je iz Rusije, 1964. oženio moju baku i preselio se u Ukrajinu. Jako je ljubazan i voli našu
zemlju, ali sada ga nevjerojatno boli gledati što se događa. Tresla sam se tri dana od početka rata, onda sam popila sedativ i rekla si da je panika nepotrebna. Moramo se držati. Pokušavam pronaći neke smiješne stvari na internetu i čak se nasmijati, koliko god to bilo teško, dodaje Anastasija.
Kaže se da su teška vremena dana za spas. Za to vrijeme djevojka je razumjela koliko su Ukrajinci jaki, kakvu ljudskost i ljubav imaju prema svojoj zemlji i koliko želi zagrliti sve prijatelje. To će učiniti nakon rata.
Marijana (23), Beograd: Imam sreću da me podržavaju bliski ljudi
- Zovem se Marijana, diplomirala sam kroatistiku i od listopada 2021. živim u Beogradu, Srbija. Probudila sam se 24. veljače u sedam ujutro i odmah sam uzela telefon u ruke. Vidjela sam 112 poruka na Telegramu i par na WhatsAppu. Otvaram poruku od prijateljice koja me moli da njoj kažem da nije istina, govori djevojka.
Djevojka je sljedećih nekoliko sati razgovarala s obitelji i prijateljima koji su ostali u Ukrajini, provjeravajući gdje su i u kakvom stanju. Bila je jako preplašena, nije mogla vjerovati da se to stvarno događa u 21. stoljeću. Stalno se nada da će rat sutra prestati i sve će biti kao i obično.
- Majka satima ne odgovara na moje pozive, brat iz vojske je rekao da je upravo uzeo oružje. Ne mogu naći mjesta za sebe, preplašena sam, zabrinuta za svoju obitelj, majka još uvijek ne javlja. I konačno čujem njezin glas, kaže da je sve u redu, tata je u gradu Buča, veza je užasna. Navečer piše da su ona i otac u gradu Vorzel. Sve to vrijeme sam mislila da je moja majka kod kuće u Kijevu. Bila sam šokirana, činilo mi se da je u Kijevu sigurnije, dodaje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:58
Sutradan vijesti su objavile da se puca u tim gradovima. Njezini roditelji nisu se opet dugo javljali, onda je dobila poruku od majke iz skloništa i zatim opet par sati bez komunikacije.
- Navečer kaže da su ih ubacili u auto i odvezli negdje, bez riječi. Nisu uzeli skoro ništa, mama je imala ruksak, a tata ništa, uspio je zgrabiti dva lonca i dekicu kad su otrčali u podrum, 17 sati mi se nisu javljali, zvala sam svakih deset minuta i ništa. Pisala sam bratu, razumijem da ga ne smijem ometati, ali svejedno pišem. U osam ujutro su stigli u Čerkasi, opet je loša veza. Tako su došli do nekog sela čije ime mi nije rečeno. Moja majka je veselija od mene, barem ja tako mislim. Kaže da se na farmi besplatno dijelilo mlijeko, postoji tvornica kobasica, ali tjedan dana nema kruha, objašnjava Marijana.
Majka Marijane radi na sveučilištu, za ovo vrijeme je dovršila neke svoje radove i nastavlja pisati. Poučava djecu obitelji u kojoj sada boravi tko je Taras Ševčenko te podiže njihov nacionalni duh. Tata djevojke čisti snijeg, cijepa drva, brat štiti državu, a Marijana svaki dan sanja dobiti njegovu poruku o pobjedi.
Kao što svi znamo, Srbi su vrlo prijateljski nastrojeni prema Rusiji i smatraju ih svojom braćom. Mnogi poznanici nisu je podržali, nisu se zanimali za situaciju u Ukrajini i nisu pitali za zdravlje njezine obitelji.
- Nažalost, ljudi se ovdje dijele na dvije vrste: one koji podržavaju Ukrajinu i one koji su za Rusiju. Nisam mogla vjerovati da će se u Beogradu dogodi prosvjeda podrške Rusiji, par dana sam se tresla, onda sam naučila da ima puno idiota na sve strane, svi su pokazali tko je tko, ali još uvijek ne mogu shvatiti kako netko može podržavati rat, ubijanje civila, djece. Imam sreću da me podržavaju ljudi koji su mi bliski, koji su na strani Ukrajine. Bez te podrške ne bih mogla izdržati i nekoliko dana, završava djevojka.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
