Hrvoje Klasić: Franjo se nije bojao, on je s Miloševićem pregovarao - o tuđem teritoriju

Primjeri suradnje i prijateljskih odnosa između Hrvata i Srba 2024. u većini slučajeva predstavljaju dokaz normalizacije odnosa pogoršanih tijekom Drugog svjetskog, a onda i Domovinskog rata. Međutim, postoje i oblici suradnje i prijateljskih odnosa koji upućuju na apsurdnost situacije, da ne kažem da graniče s patologijom. Npr. odnosi hrvatskih i srpskih desno orijentiranih povijesnih revizionista. Konkretno, onih hrvatskih povjesničara koji ustaše smatraju domoljubima, koji ne vide ništa sporno u javnom izvikivanju ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, koji ustaški logor u Jasenovcu nazivaju radnim, a prisilno odvajanje srpske djece od njihovih majki i “udomljavanje” po hrvatskim obiteljima tijekom Drugog svjetskog rata činom kršćanskog milosrđa. Odnosno, onih srpskih povjesničara koji veličaju četnički pokret i Dražu Mihailovića, koji negiraju odgovornost srpskih političkih i vojnih elita za ratove 1990-ih, a srpske političare i oficire odgovorne za ratne zločine smatraju nacionalnim herojima. O njihovoj srdačnoj suradnji, zajedničkim nastupima na konferencijama, ali i prijateljskim druženjima, javnost je mogla čuti u više navrata, a posljednji put prije nekoliko dana povodom jednog znanstvenog skupa na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Moneta za ignoriranje

I dok ovakve veze neupućenima mogu izgledati neprirodne, u stvarnosti, ne samo danas nego i u prošlosti, često su bile i prirodne i normalne. Npr. tijekom Drugog svjetskog rata. Našavši svoje mentore i sponzore u talijanskim fašistima i njemačkim nacistima kao glavnim saveznicima u pokoravanju Jugoslavije, i hrvatski nacionalisti ustaše i srpski nacionalisti četnici također su na različite načine surađivali. Surađivali su posredno kao pomoćne vojne jedinice Nijemcima i Talijanima u borbama protiv partizana, npr. u bici na Kozari ili na Neretvi. Međutim, od početka 1942. ustaške vlasti i zapovjednici četničkih odreda koji su djelovali na području NDH potpisuju međusobno mnoge ugovore o vojnoj, političkoj i ekonomskoj suradnji. Priznavši vrhovništvo poglavnika Pavelića i izrazivši lojalnost NDH, četnici su dobili pravo organizirati vlast na područjima pod svojom kontrolom, udovice četnika poginulih u borbi protiv partizana imale su pravo na “hrvatsku” mirovinu, ranjeni četnici pravo liječenja u “hrvatskim” bolnicama itd. Nije bila rijetkost da ustaše preko svog teritorija propuste četnike koji bi zatim vršili masovne zločine nad hrvatskim (katoličkim) civilnim stanovništvom koje je simpatiziralo ili pomagalo partizane. Kao što su četnici često mirno promatrali kako ustaše provode masovne zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. U službenim dokumentima ustaše su ovakve lojalne srpske nacionaliste nazivali “četnici suborci”.

KRONIKE POVJESNIČARA Klasić: Domovinska lustracija

Iako nije bilo direktnoga kontakta Ante Pavelića i Draže Mihailovića, između ustaškog poglavnika i četničkog đenerala nije bilo zle krvi. Naprotiv. Sredinom travnja 1945. Mihailović šalje svog izaslanika Ranka Brašića u Zagreb da se sastane s Antom Pavelićem, Vladkom Mačekom i nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Brašićev zadatak bio je ispitati mogućnost daljnje suradnje u borbama protiv partizana. U drugoj polovici travnja u Zagreb stiže nova Mihailovićeva delegacija predvođena generalom Svetomirom Đukićem. NDH su u razgovorima uz poglavnika Antu Pavelića predstavljali visoki ustaški vojni i politički dužnosnici, poput Andrije Artukovića i Maksa Luburića. Rezultat razgovora bila je Pavelićeva odluka da četnicima pošalje pomoć u oružju, hrani i lijekovima te da im se dopusti slobodan prelazak hrvatskog teritorija prilikom povlačenja s jedinicama njemačke vojske na zapad. U tom će im se povlačenju kao pravi suborci uskoro pridružiti i ustaše.

Eskalacija srpskog nacionalizma krajem 1980-ih i početkom 1990-ih rezultirat će krvavim raspadom Jugoslavije i ratom u kojem će i nacionalisti ostalih (jugoslavenskih) naroda dati svoj značajan “doprinos”. Uoči početka rata novi srpski vožd Slobodan Milošević svojom je nacionalističkom retorikom izazivao strah i nepovjerenje kod većine nesrpskih političara. Ali ne i kod svih. Jedan mu je vjerovao te je odlučio ne samo razgovarati nego i pregovarati s njim. I to o tuđem teritoriju. Za sve ostale bio je to predsjednik desne nacionalističke hrvatske stranke te ujedno predsjednik Hrvatske. Za Slobu jednostavno – Franjo.