Klasić: Moneta za ignoriranje

Smrt uglednog diplomata Budimira Lončara potaknula me da se prisjetim uloge i značaja zemlje koju je on desetljećima predstavljao u svijetu. Naravno, riječ je o Jugoslaviji. A kako tu priču početi nego s Josipom Brozom Titom?! Karizmu vojskovođe Tito je počeo dograđivati onom državničkom već krajem Drugog svjetskog rata posjetivši najprije u kolovozu 1944. britanskog premijera Churchilla u Napulju, a zatim, mjesec dana kasnije, i sovjetskog diktatora Staljina u Moskvi. S ta dva posjeta nagovijestio je svoj diplomatski modus operandi – spremnost na suradnju sa svima, ali pokornost i sluganstvo ni prema kome. Zbog čega će, iako predsjednik male i siromašne zemlje, biti ne samo rado viđen gost nego i poželjan partner Amerikancima i Rusima, Kinezima i Indijcima, Arapima i Afrikancima. Titova Jugoslavija bila je jedna od rijetkih zemalja koje su tijekom Hladnog rata mogle uvjetovati ne samo svoje nego i tuđe vanjskopolitičke aktivnosti. A taj pristup izvježbali su na najtvrđem orahu – Sovjetskom Savezu.

Tako se uz već poznati dolazak Hruščova u Beograd 1955., kao svojevrsnu ispriku za Staljinovo nasilničko ponašanje u proteklom periodu, zanimljiv slučaj dogodio i tijekom krize oko Čehoslovačke (1968.). Nakon višemjesečnih priprema za eventualnu vojnu intervenciju na Jugoslaviju Sovjeti su situaciju htjeli smiriti pozivom jugoslavenskome ministru vanjskih poslova na razgovore u Moskvu. Međutim, odgovoreno im je da se taj posjet već dogodio nekoliko godina ranije i da je sad red na njihovome ministru da dođe u Beograd. Tako je i bilo, pa se 1969. Andrej Gromiko nacrtao pred Titom.

Iako je ugled Josipa Broza Tita možda i nadmašivao ugled zemlje kojoj je bio na čelu, njegova smrt nije bitno utjecala na međunarodni kredibilitet Jugoslavije. To se, između ostalog, vidjelo i u daljnjem inzistiranju na reciprocitetu u kvantiteti i kvaliteti međudržavnih odnosa. Evo tek nekoliko primjera. U jesen 1983. u službeni posjet Jugoslaviji došao je potpredsjednik SAD-a George Bush (stariji). U skladu s protokolom i diplomatskim rangom inzistiralo se da njegov domaćin bude jugoslavenski potpredsjednik Vidoje Žarković, a ne predsjednik Mika Špiljak. Onaj u rangu predsjednika, dakle Ronald Reagan, pozvao je Špiljaka nekoliko mjeseci kasnije u Washington, ali je jugoslavenska delegacija odbila otići prije nego što se riješe neke stavke u protokolu. Negodovalo se zbog predviđene duljine razgovora s Reaganom, dovodila se u pitanje kvaliteta smještaja jugoslavenske delegacije i inzistiralo se da jugoslavenski predsjednik po SAD-u leti isključivo vladinim avionom. Tek kad im je udovoljeno, Jugoslaveni su krenuli na put preko oceana.

Gotovo nestvarno iz današnje perspektive zvuče i sljedeće dvije epizode. Uoči posjeta francuskog predsjednika (1983.) jugoslavenski državni vrh je raspravljao o zadovoljavajućem nivou gostoprimstva. Konkretno, treba li Francoisu Mitterrandu dodijeliti samo titulu počasnoga građanina Beograda ili i počasni doktorat, te bi li se na njegovo obraćanje u saveznoj skupštini gledalo kao na preveliku ukazanu čast. Ili, kad je nekoliko mjeseci kasnije predsjednik Turske na putu za Maroko odlučio svratiti i u Jugoslaviju, točnije u Zagreb, članovi predsjedništva raspravljali su o tome tko bi se s njim prilikom tog kratkog boravka trebao susresti. S obzirom na to da se nije radilo o službenom državnom posjetu, nije dolazilo u obzir da ga dočeka jugoslavenski predsjednik, pa čak niti član predsjedništva. Zaključeno je da će biti dovoljno da mu društvo pravi netko iz ministarstva vanjskih poslova i jedan dužnosnik iz Hrvatske.

Socijalistička Jugoslavija već desetljećima se u hrvatskoj javnosti nastoji prikazati kao država u kojoj su svi, a ponajviše Hrvati, patili. Nažalost, da, bilo je i takvih. Kao što su istodobno patili i milijuni Amerikanaca, Britanaca, Španjolaca ili Francuza. I kao što ovog trena pate građani mnogih demokratskih zemalja, uključujući Hrvatsku. Ali svesti jugoslavensko iskustvo isključivo na patnju je pogrešno, pa čak i štetno. Jer to iskustvo trebali smo iskoristiti kako učinjene pogreške ne bismo ponavljali, a kako bi nam ostvareni uspjesi bili poticaj i putokaz da u budućnosti postanemo još uspješniji. Konkretno, kako da otvorimo što više škola, fakulteta, muzeja, domova kulture, bolnica i domova zdravlja, kako da zaposlimo što više ljudi i olakšamo im rješavanje stambenog pitanja. Između ostalog i kako da (p)ostanemo subjekt, a ne objekt međunarodne politike. Tito je u Ljubljani 1945. upozorio velike sile da Jugoslavija neće biti njihova moneta za potkusurivanje. Danas, 80 godina kasnije, sve upućuje na to da je Hrvatska daleko od statusa bilo kakve monete. Posebno one koja bi Amerikancima, Rusima i ostalim svjetskim silama išta značila u međusobnom potkusurivanju.