Henry Kissinger ili mit o Playboyu iz Zapadnog krila

U filmu “Čovjek iz sjene” (“Vice”) iz 2018. godine američkog redatelja Adama McCaya na jednome mjestu simbolički se spominje i Henry Kissinger. McCayev film neka je vrsta crnohumorne biografije Dicka Cheneya, potpredsjednika u administraciji Georgea Busha mlađega, koji je, uzgred, u filmu prikazan kao maloumni idiot koji se prvi put pojavljuje u filmu na jednom prijemu u vrijeme mandata Busha starijeg, gdje, pijan, izazove incident. Cheneyev uspon u visoku politiku počeo je jednim telefonskim pozivom iz Bijele kuće. S druge strane bio je predsjednički kandidat George W. Bush. Dick Cheney u godinama koje su uslijedile pretvorio se bezdušno u “srce tame”, izravno odgovorno za smrt stotina tisuća ljudi. Motivacija Dicka Cheneya u McCayevu filmu, pa i u stvarnosti, poprilično je zagonetna. U tom smislu simptomatična je jedna scena iz prvog dijela filma, u kojoj McCay pokušava dati ključ razumijevanja Cheneyeve psihopatologije, kad mladi Dick Cheney dolazi kao novak volontirati u Bijelu kuću, pod patronatom dijaboličnog Donalda Rumsfelda. To se događa u vrijeme predsjedničkog mandata Richarda Nixona, kojem je savjetnik za nacionalnu sigurnost bio Henry Kissinger. Rumsfeld objašnjava Cheneyu, i to ispred ureda u kojem razgovaraju Nixon i Kissinger, kako njih dvojica donose odluku da se bombardira Kambodža, ne tražeći odobrenje od Kongresa, koji se tome protivi. Naivni Cheney mu na to kaže: “To je nemoguće. Za to mu treba odobrenje Kongresa”. Rumsfeld mu na to odgovori: “Jebeš Kongres! Osim ako nisi u njemu”. Pripovjedač u McCayevu filmu daje tom razgovoru povijesni značaj: “Zbog rasprave koju Nixon i Kissinger trenutno imaju iza tih vrata, pet metara od nas, za par dana, 16.000 kilometara daleko, kiša bombi od 340 kg bačenih iz B-52, sa 6000 m, pogodit će sela i gradove širom Kambodže. Tisuće će umrijeti. Svijet će se promijeniti na bolje, ili na još lošije. To je vrsta moći koja postoji u ovoj maloj ružnoj zgradi”. Na Cheneyevo pitanje “U što mi to, onda, vjerujemo?” Rumsfeld se samo nasmije, ostavljajući zbunjenog Cheneya da sam dokuči odgovor, a on je vrlo jednostavan: u moć i golu silu, kao jedinu pokretačku snagu ljudi poput Henryja Kissingera.