Gospo, pomozi mi! Liječnici ne znaju od čega Martina boluje

Martina Antolić (26) iz Pregrade kraj Krapine očajna je jer joj liječnici ne mogu postaviti pravu dijagnozu. Od 2008. godine brzo se umara i ostaje bez daha. Rekli su joj da ima plućnu hipertenziju - neizlječivu bolest. Nisu je potvrdili, a njoj je još lošije...

- Nikad u životu nisam bila ozbiljno bolesna, kao ni članovi obitelji. Završila sam tekstilnu školu i zaposlila se u tvornici. Radila sam u hali za strojem koji je proizvodio automobilske navlake. Iznenada mi je pozlilo. Osjećala sam veliki umor, a često bih ostajala i bez zraka. Otišla sam liječniku i rekli su mi da je to zbog stresa. No meni se stanje nikako nije popravljalo, pa sam sljedećih godinu i pol dana provela obilazeći bolnice - opisuje početak svojih muka mlada mama Martina.

Njezin sin Hrvoje (7) i suprug Josip (45) bili su joj velika potpora, ali nisu mogli sakriti zabrinutost. Nakon godinu i pol liječnici su zaključili kako Martina ima primarnu plućnu hipertenziju, iznimno rijetku bolest od koje u Hrvatskoj pati oko 250 ljudi. Bolest uzrokuje propadanje pluća, pa s vremenom pacijenti ovise o kisiku.

- Išla sam u bolnice na Jordanovcu i Rebru. Uz tu dijagnozu trebala sam dobiti lijek, no nisu se mogli dogovoriti tko mi ga je nadležan dati. Zatim su radili dodatne pretrage i ustanovili da imam poremećaj na kromosomu, pa više nisu sigurni ni u tu prvu dijagnozu. U konačnici poslali su me psihijatru, koji je također zaključio da mi nije ništa - očajna je mlada žena kojoj se u zadnjih nekoliko mjeseci, uz uobičajene probleme s disanjem, pojavila i oštra probadajuća bol u leđima.

Martina objašnjava kako je nakon toga odustala od svega.

- Svaki odlazak liječniku je strašno živciranje koje me izbezumljuje. Bila bih sretnija da kažu kako nemaju pojma što mi je i potrude se otkriti pravu dijagnozu umjesto da me tapšu s visoka govoreći kako će sve biti u redu ili da će mi biti bolje. Meni nije bolje, a strepim i od toga što će biti sutra. S obzirom na nalaze, sad bih trebala pronaći novog liječnika koji će početi ispočetka, postaviti dijagnozu i boriti se za mene. A gdje da ga nađem - pita se Martina.

'Moram biti snažna za sinčića i obitelj'

Martina je primijetila kako joj više odgovaraju laganiji obroci, pa je prestala jesti meso.

Zbog bolesti se odlučila zdravije hraniti, pa jede samo voće i povrće. Izgubila je 15-ak kilograma. Puno joj pomažu roditelji i obitelj koji skrbe o kućanstvu i vrtu.

- Radim ono što mogu i koliko mogu. Prestanem kada mi postane teško. I dalje kad govorim, hodam ili nešto radim rukama ostajem bez daha i strahovito me probada u leđima, ali tada stanem i odmorim se dok ne dođem k sebi - govori Martina dodajući kako joj najteže pada činjenica da se ne može skrbiti o svojem sinu onako kako bi to htjela. Voljela bi se igrati s njim ili prošetati prirodom, no brzo se umara. Nesposobna je za rad i u invalidskoj je mirovini.

- Grozan je osjećaj da nikome ne trebate. No ja se ne predajem, nego sad samo prikupljam snagu za nastavak ove moje borbe. Život ide dalje, obveze su iste kao i prije, i ne smijem ni pomisliti kako je za mene sad sve gotovo.

Moram biti tu za svojeg sina i supruga, moram ozdraviti za svoju obitelj - uporna je Martina.

Vjernica je, pa često upravlja svoje molitve Gospi. Ona joj je, kaže, posljednja nada.

Teškoće lakše podnosi uz prekrasnu obitelj

Martina nam pokazuje fotografije svoje obitelji govoreći kako su joj roditelji najveća potpora. Na fotografiji gdje pleše sa suprugom se vidi kako je u kratko vrijeme izgubila puno kilograma.