Da ove kobile nisu kod nas, vjerojatno bi bile u kobasama...

Da nisu kod nas, bile bi vjerojatno nepovratno izgubljene i prodane u klaonicu, rekao nam je Zoran Šardi, stručni suradnik u Javnoj ustanovi za zaštitu prirode Međimurska priroda, dok nam je pokazivao osam kobila međimurskog konja, autohtone hrvatske pasmine koja je pred izumiranjem jer je kritično ugrožena. Da dosad pasmina nije nepovratno izgubljena zaslužna je ljubav pojedinaca, uglavnom Međimuraca koji ne žele da ova predivna životinja nestane.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:44

Međimurski konji izumiru

Prvo što na njima primijetite je njihova stamenost. Širokih prsa i pozadine, a kopita kao tanjuri za nedjeljni ručak, u hrbatu su visoke kao ja otprilike, 1,65 m, tako da su mi njihova široka i snažna prsa bila točno u ravnini glave. Međimurske ljepotice, plavih i crnih griva i karakteristične, smeđe-crvene dlake, u svom zimskom izdanju izgledaju još masivnije jer im je dlaka gušća i duža kako bi ih zaštitila od hladnoće. 

No njihova crna stvarnost jednako je upečatljiva. Međimurski konj izumire. U Hrvatskoj ih ima još svega 40-ak, od čega su samo četiri pastuha. Zbog genetske održivosti tu populaciju više nije sigurno ni razmnožavati. 

Osam kobila u Sveti Martin na Muri stiglo je od različitih privatnih vlasnika, selekcijski odabranih od  vlasnika koji više nisu mogli brinuti za njih. Suzi starija, Rička, Zeka, Samba, Senka, Sunja, Suzi mlađa i Sana od 2015. godine stanovnice su ergele, malene poluotvorene staje na općinskom zemljištu, tzv., gmajni, gdje im je zadatak da održavaju tu gmajnu u povoljnom stanju očuvanosti sa stajališta zaštite prirode, svrha im je da budu 'kosilice', odnosno da redovito pasu i prkose procesu sukcesije staništa, objasnio nam je Zoran. Najstarija je Suzi starija, njoj su 22 godine i ona je majka, baka i prabaka svim kobilama čije ime počinje sa ‘S’, najmlađa je njezina praunuka Suzi mlađa koja je u ergelu stigla kad joj je bilo manje od godinu dana. 

'Ako im se ne nađe neka korist, bojim se da neće opstati...'

- Mi smo ih nabavili 2015. u sklopu EU projekta koji smo provodili s županijskim javnim ustanovama za zaštitu prirode koje upravljaju Regionalnim parkom Mura-Drava, cilj nam je bio revitalizacija staništa, a mi smo odlučili revitalizirati ovu gmajnu. Konj nam je ušao kroz sporedna vrata u projekt. Zadatak koji im je namijenjen projektom, da održavaju ovu gmajnu u povoljnom stanju očuvanosti je ispunjen, ali kako mi imamo četvrtinu populacije u cijeloj županiji, i jedina smo institucija koja se brine o njima, sve ostalo su privatni vlasnici, htjeli mi to ili ne, vjerojatno su sve oči uprte u nas, što ćemo mi napraviti po pitanju njihove brojnosti, ali smo kao ustanova dosegnuli svoj plafon. Postoje državni poticaji za njih, i manji su od 2000 kuna godišnje po konju, a trošak je minimalno 10.000 kuna godišnje po konju. Dok mu se ne nađe neka nova ekonomska isplativost, bojim se da neće opstati. Mi smo napravili iskorak tu, jer se o njima netko brine, da ih nismo mi kupili, od ovih osam ne znam bi li koja još bila živa - rekao nam je Šardi dok je mazio konje po glavi u poluotvorenoj staji u naselju Žabnik do koje smo došli makadamskim putem. 

POGLEDAJTE GALERIJU:

28

Iako Šardi ne skrbi o njima direktno, o konjima priča razdragano, cijelo vrijeme razgovora ih miluje i doziva.

- Međimurski konji su nastali na području Međimurja na prelasku s 18. na 19. stoljeće iz ekonomskih razloga. Ljudima je trebao konj za rad u poljoprivredi, za prijevoz. Međimurci su si uzgojili baš tip konja baš kakav im je trebao. Međutim sve to što su konji radili u prošlosti, sad rade traktori, kamioni i vlakovi… Nema apsolutno nikakve ekonomske računice, osim možda prodaje za meso. Držali su ih ljudi iz nekakvog sentimenta, ali nažalost to danas često više nije dovoljan razlog. To su uglavnom stariji ljudi, mladi danas nemaju toliko ni volje ni želje, a kad i imaju, nemaju vremena - objašnjava nam Zoran Šardi i dodaje kako osnovna briga o osam kobila godišnje košta oko 150.000 kuna u što spadaju troškovi hrane, redovne veterinarske njege, orezivača kopita, održavanje objekta i radnika koji svakodnevno brine o njima. 

‘Konja sam prvi put vidio kad su one došle tu’

- Primamo grupe, dolaze školska djeca da bi vidjela uopće konja, da ga vide na gmajni jer to ne mogu današnja djeca uopće pojmiti. Ali to je prihod koji je minoran, sredstva sad osigurava županija kroz svoj proračun… - kaže Šardi koji ne gaji previše nade za budućnost ovih divnih, mirnih, i prvenstveno radnih konja. 

- Mi nismo konjogojci, ja sam konja prvi put vidio praktički kad su one došle tu, ne utvaramo si da smo ne znam što u svijetu konjogojstva, naš osnovni posao kao ustanove je ipak upravljanje zaštićenim prirodnim područjima, ali osnovali smo Savjet za uzgoj Međimurskog konja, okupili smo stručnjake na polju konjogojstva koji nas stručno usmjeravaju i savjetuju po pitanju konja na ergeli. Mi smo u početku i zamišljali da to bude neka premosnica, da očuvamo taj genski materijal tu, jer ako to ode u nepovrat, velik je to gubitak i da netko nastavi našu priču kada se poslože svi potrebni preduvjeti. Ovih osam što su tu, pitanje koliko bi ih danas još bilo na životu, da nisu došle na ovu gmajnu - kaže tužno Šardi i dodaje da su prijašnjih godina dosta ulagali i privatni sponzori, ali neće ni oni u nedogled financirati nešto što nema vidljivih rezultata. 

Konju je svejedno gdje je, njih ima sve manje i manje...

S obzirom na to da je pasmina nastala u vrijeme Austro-ugarske, postoji i populacija konja u Mađarskoj, gdje ih nazivaju murakozi.

- Postoje i sporovi je li to hrvatska ili mađarska pasmina, ali konju je svejedno gdje je, njih ima sve manje i manje… Jednostavno morat ćemo zajednički upregnut inače… - govori Zoran i objašnjava nam da su već stupili u kontakt s mađarskim uzgajivačima te se nadaju da će na ljeto njihov pastuh oploditi dvije međimurske kobile pa da na ljeto imaju barem dva ždrebeta. 

- Međimurski konj ima emotivnu vrijednost, ali za ljude koji su sad već stari, današnje generacije ni ne znaju kak’ izgleda međimurski konj, kad ih nema, ne mogu ih više nigdje vidjeti. Neke od njih su bile zatvorene cijeli dan - govori i pokazuje na kobile koje mirno stoje oko njega dok one koje su mu bliže mazi po glavi. Hladnoća kao da im uopće ne smeta, dok mi cupkamo na mjestu da bismo se ugrijali na temperaturi koja je oko nule.

U Svetom Martinu na Muri međimurske kobile imaju osam hektara na raspolaganju za igru i pašu omeđenih ogradom pod naponom, tzv. pastirom. Struja koja ide kroz ogradu ne može ih ozlijediti, samo pecnuti i upozoriti da se ne približavaju. U to sam se i sama uvjerila kad sam slučajno dotaknula žicu, samo me blago pecnula. No kobilama, koje se boje i naglih pokreta, to je dovoljno da niti ne pokušaju pobjeći preko.

Prvi put kad su došle na snijeg, izašle su i valjale se

Zoran se prisjetio veselja kad su prvi put stigle u njihovu staju i kad su vidjele snijeg. 

- Kad su vidjele ovaj otvoreni prostor, uzbuđenje je bilo veliko, opisuje radosno Šardi veselje kobila kad su došle u svoj novi dom.

- Prvi put kad su došle, kad je pao snijeg, izašle su tu van i valjale se. U proljeće kad ih puštamo na ispašu u onaj drugi dio, točno vidite kako su oduševljene - priča s uzbuđenjem Zoran. 

Pitamo ga kako to da su konji smješteni u poluotvorenu staju.

- Ljudi dođu pa pitaju kak' je to sad njima po zimi, ali nije to njima problem, jedino im vjetar smeta pa je važno da se imaju gdje skloniti - kaže Šardi i dodaje da im više smetaju ljetne vrućine. Onda se sklanjaju u hladovinu i nisu baš aktivne. 

Same naučile otvarati vrata od bokseva

Međimurski konji spadaju u hladnokrvne konje, što znači da su pitomi, radišni i inteligentni. Šardi nam pokazuje otvorena vrata od bokseva, koja bi preko dana trebala biti zatvorena dok su kobile na dvorištu.

- Zašto je otvoreno? Zašto može unutra? Naučile su same otvarati ovu zakačku - govori Zoran razdragano kroz smijeh i pokazuje bravu koju su Međimurke naučile same otvarati. Još nisu otkrili koja ih kobila otvara. 

- Ova ovdje, vidite ju kako sve prati - govori nam i pokazuje predivnu kobilu smeđe dlake i crne grive i repa, koja je došla ‘provjeriti’ fotografa i mene dok smo još čekali Zorana. 
 
- Ime joj je Rička i ona je glavna. Nju ostale slušaju - govori Zoran dok me Rička nepovjerljivo gleda velikim crnim okom. 

Naš razgovor nadglasava lupanje, kao da netko čekićem zabija čavao u dasku. To Sunja nogom udara po vratima boksa s čije se stražnje strane nalaze hranilice. Lupa kako bi oslobodila zob koja je možda zapela između hranilice i vrata.

- Susjed ovdje gore nas je pitao što mi to svaki dan zabijamo - objasnio je Zoran kroz smijeh pokazujući rukom prema brdašcu koje omeđuje jednu stranu ergele i na kojem se rasprostiru obiteljske kuće. 

Šardi nas je potom poveo na drugu stranu gmajne, kako bismo bolje vidjeli konje. Razdragano mi govori o kobilama dok mi neke od njih dopuštaju da ih milujem po nosu. 

- Čovjeka koji ih dolazi hraniti poznaju već po zvuku auta, ako su negdje na pašnjaku, odmah dojure ovamo - govori nam Zoran dok mazimo kobile preko ograde. U to smo se i sami uvjerili. 

Dio kobila uputio se u drugi dio nastambe gdje obično dobivaju sijeno, znale su da se već bliži vrijeme ručka, jedna kobila, Sana čak je došla ispred Zorana i lupila kopitom o beton, kao da želi reći ‘Hej, ovdje si već pola sata, još nam nisi dao ništa za klopati’. No ubrzo se začula buka automobila i sve kobile su pohitale na isto mjesto. Prilazom je dolazila supruga gospodina koji se inače brine o njima. On je bio spriječen pa im je ona došla dati sijeno. Međimurke su se poredale i veselo pljeskajući kopitima po blatu navalile na sijeno koje im je sitna žena vilama razbacivala iz bale koje za tu svrhu stoje poredane uz ogradu prekrivene ceradom. 

‘Naša crna Lara je predivna, baš pojava’

Nama je to bio znak da je vrijeme za odlazak. Uputili smo se u pola sata udaljeni Domašinec gdje obitelj Josipa Furdija pokušava očuvati Međimurske konje iz čiste ljubavi prema njima i prema tradiciji. Prvog konja Josip Furdi nabavio je prije šest godina, kako bi sinovima pokazao kako se prije radilo. 

- Uvijek smo imali kobilu za rad - ističe Josip Furdi govoreći o svojoj obitelji koja je generacijama povezana s Međimurskim konjima. 

U njihovom vlasništvu su četiri kobile Mađarskog konja, Lira, Sila, Klara i Lara te jedan pastuh Hrvatski hladnokrvnjak Grom. 

- Naša crna je predivna, baš pojava. Šteta kaj ih nemamo di pokazati - govori nam ponosno gospođa Sandra i prije nego su nas poveli u gospodarske objekte i staju iza kuće na kraju ulice. 

I Furdijevi su, poput ergele, spasili konje koje imaju od klaonice, a kad sam stala pred tu ogromnu predivnu, crnu, Laru i pogledala je u oko, suza mi je potekla od pomisli da je ovakvo veličanstveno biće moglo završiti na nečijem tanjuru, da gospođa Sandra nije na Facebooku našila na oglas i nagovorila Josipa da kupe Laru i njezinu majku. Lara je najveći konj kojeg smo danas vidjeli. Značajno je viša od ostalih, a vlasnik nam kaže da je teška između 720 i 750 kilograma. Prava sila prirode.

Ponosni i radišni Međimurci, Furdijevi se o konjima, svinjama, kokošima, golubovima i trima lovačkim psima brinu kad nisu na poslu. Josip radi u bravariji, a Sandra u tekstilnoj industriji. Uz njih brigu o životinjama dijele sin Josip, te baka Lucija i djed Josip koji žive u kući pored i u čijoj su staji dvije kobile. Furdijevi ističu kako je briga oko životinja svakodnevna, ali nije previše zahtjevna. Sat vremena ujutro i sat vremena navečer, a što se troškova tiče, briga o jednom konju godišnje iznosi 10.000 kuna. 

Furdijevi bi također voljeli ovoga ljeta dovesti pastuha iz Mađarske da oplodi kobile, da dobiju barem jedno ždrijebe.  

Dok je Josip stavljao uzde Klari pa Lari kako bi ih izveo u dvorište pred staju, Sandra mi govori kako ih u proljeće i ljeto redovito upregnu u zapregu i vode u šetnju po polju, uz Muru, poljskim putevima, po šumi. Osim toga, daju im i pravog posla, pa kao nekad, s plugom okopavaju krumpire. 

Lara, bez razmišljanja odgovara Sandra na pitanje imali li miljenicu. Baš u to Josip ju pusti iz uzde i ona slobodno zapleše pred nama. Golema, više od 700 kila teška kobila, propne se pred nama, bacajući na sve strane snijeg i blato. No Josip ju je brzo obuzdao kako se ne bi ozlijedila na skliskom dvorištu. 

- Sad nisu iščetkane, kad ih mi iščetkamo… - kaže mi Sandra kao da se ispričava. Pitam je ima li posebnih rituala oko konja, a Sandra odgovara da ima točno određeni redoslijed kojim ih mora pomaziti i nahraniti, inače su ljubomorne pa nastane košmar. 

Nakon što su nam ponosno pokazali svoje konje, Sandra i Josip pokazali su nam i ograđeno dvorište iza štale. Do proljeća će to urediti tako da konji mogu provoditi vrijeme vani. Voljeli bismo od ovoga napraviti obiteljsko gospodarstvo, zaokružiti priču, ali situacija je takva da se to još ne usudimo, kaže nam Furdi na odlasku i poziva nas da se vratimo na proljeće kad će konje moći upregnuti i urediti, da vidimo možda posljednje Međimurke u njihovom punom sjaju.