'Da je brod, rekao bih da mi je vrata otvorio hodajući Titanik'

Bio sam žigolo i prodavao sam svoje tijelo, ali nikad nisam prodao dušu vragu. 

Tomislav K., hrvatski žigolo broj 1

Big girls don't cry

Izvukao sam na tom, kako bi Žorž rekao, čvenku, nekoliko preporuka od kojih je prva bila ta dobrodržeća puca. Dora se zove. Za tih nekoliko preporuka Žoržu sam iskrcao 300 eura, uz njegovo obećanje da "bum ih sve odmah kontaktiral i dal najbolje preporuke. Je, kaj ne? Kad vas ja preporučim, to je kak diploma z Oxforda, kaj ne?". Uglavnom, drugi dan kad sam nazvao Doru, nije trebao dug uvod. I glas je bio obećavajući, mislim, obećavao je da je Dora ipak puca, po Žoržovim kriterijima, dakle negdje između 40 i 50, što je, vjerujte mi, sasvim solidno.

Doduše, začudilo me što je tražila susret isti dan. Zato nisam nazvao ostatak "puca" koje mi je Žorž preporučio. Očito je nakon Aleksova penzioniranja vladala prava nestašica u ovom sektoru, pa bi svaka očekivala susret takoreći momentalno - odmah. Dakle, prvo Dora pa ostatak. Nisam matematičar, ali izračunao sam da bih za tjedan dana mogao sakupiti za najamninu i neki početak samostalnog biznisa. Očistio sam si raspored treniranja, iskoristio napravljene usluge na zamjenama i oslobodio si tjedan. Trebali smo se naći navečer, pa sam dan proveo s Marinom, koja je, zamislite to, dobila slobodan dan na poslu, slušajući nove i nove legende o famoznoj Mirjani. Ono, žena maltene hoda po vodi i liječi gubavce. Ali dobro, glavno da je moja sestra sretna. Opušten, koliko čovjek u takvim situacijama može biti, uputio sam se na dejt.

'Imala je manje od 30, ali više od 100'

Stvar je bila obećavajuća. Prvo, kućica pod Sljemenom, ali kuća iz 30-ih, s urednim, ukusno uređenim vrtom. Ukusni, ne najveći, ali ne ni najmanji, crni Audi parkiran u dvorištu. Nikakve kopije fontane Di Trevi kakve svaki novopečeni bogataš hercegovačkog podrijetla raspizdi usred dvorišta, da susjedi zavide, kako na njegovu bogatstvu tako i na bogatoj kulturi. Drugo, njen glas na portafonu zvučao je još i mlađe nego preko mobitela.

No znao sam da takve stvari mogu zavarati, pa sam držao fige. A tad je izašla ona. Klasika - bila je tu dobra i loša vijest. Koju prvo hoćete čuti? Okej, evo onda prvo dobra vijest pa onda loša. Naime, Dora je imala manje od 40, rekao bih čak bliže 30, te više od 100, rekao bih bliže 130...

Prvo su godine, a drugo su kile.

Ono Žoržovo "dobrodržeća" očito se odnosilo ne na novac nego na kile. Veličinu. Onako kako bi, da je riječ o brodovima, Žorž opisao Titanic. Dobrodržeći. Nije to bila neka bolesna pretilost kakve vidimo u dokumentarcima o Amerima koji ništa drugo ne rade nego tamane ogromne količine hamburgera, čipsa i kole. Ne takva, otromboljena i bolesna. Već neka, da tako kažem, zdrava debljina. Debljina koja je, unatoč salu, odavala dojam snage. Rubensovska. Da smo u 18. stoljeću i na hrvatskom, ma što na hrvatskom, na bilo kojem selu, za takvu žensku vadili bi se noževi, puške i pištolji, a svaki njen kilogram viška plaćao bi se kilogramom zlata.

Ali, jebiga, bili smo u Zagrebu, koji je ipak grad, štoviše metropola, ma što tko o tome mislio, i u 21. stoljeću. Morao sam uložiti strahovit napor volje da mi se na faci ne vidi očaj, a bogme i strah. Jer ako me ta, kojim slučajem, odvuče u krevet, od mene će ostati samo kosti. Ako i to. Unatoč mojim naporima da zadržim poker face, sa smiješkom, Dora me pročitala.

'Ne ti trebati ni viagra'

No to joj nije smetalo da mi veselo dobaci:

I, jesi spreman za najbolju noć u životu, rekla je cmoknuvši me u obraz. A neće ti trebati ni viagra.

Kimnuo sam glavom, smiješeći se kao da sam retardiran, jer me bilo strah išta reći da me glas ne izda. No Dora me hrabro odvukla za ruku u auto i u roku odmah jurili smo zagrebačkim ulicama prema restoranu u kojem će naša noć početi. Dora je suvereno vozila, pretjecala, ulazila u škare od kojih mi se dizala kosa na glavi. Ulovila je bar tri crvena, a ulovila bi i četvrto da tip ispred nje nije stao, što je popratila salvom psovki. Cijelo vrijeme veselo je brbljala, bez kompleksa ponovivši nekoliko puta kako će mi ovo biti najbolja noć u životu. Ja o svemu tome, dopustit ćete mi tu pravo na vlastiti stav, nisam mislio baš tako. Ono, ako zajebemo političku korektnost i stege koje vas inače sprečavaju da govorite ono što mislite, možemo doći do istine koja u ovom slučaju glasi – to nije bila žena, to je bio tenk. Ili još bolje, top - Nijemci su u Prvom svjetskom ratu imali neki golemi top koji su popularno zvali Debela Berta. E, takva je bila ova smjehuljica koja mi je nudila najbolju noć u životu.

Je, moš si mislit. Ali nekako sam se, ma kako to paradoksalno zvučalo, kroz tu pogibeljnu vožnju opustio, pa čak i počeo zabavljati uz tu veselu debelu curu. Bila je ona simpatična, kao čovjek, stalno nasmijana i, kako mi se učinilo, vječito vedra – bila je to, zaključio sam, jedna od onih faca koje nikad ne skidaju ljubazni osmijeh s lica, pritom ne glume i nekako vole cijeli svijet, nisu zle i ne uživaju u tuđoj patnji iako im bog nije dao neku poziciju koja bi jamčila širokogrudnost. Mislim, čovjek bi pomislio, kad je netko tako sjeban, onda vjerojatno mrzi do podne sebe, a popodne cijeli svijet, i nema u njegovu sjebanom životu sretnijeg trenutka od onoga u kojemu susjedu crkava krava ili, ako nema kravu, traktor ili, štajaznam - motokultivator, perilica za rublje ili takvo nešto. Mi inače najviše volimo film "I bogati plaču", s tim da su za nas bogati svi osim nas samih, pa kad je njima loše, nama je automatski dobro. Jer smo zavidni, jalni, teški, ljubomorni, sjebani. A Dora, vidite, nije bila takva. Voljela je ljude, čini mi se. Osobito muškarce. Poput mene.

>>> Kraj petog dijela