Čovjek kojem je misteriozno nestalo čak pet milijuna eura...

U ponedjeljak se nastavilo suđenje Ivi Sanaderu da je primio 10 milijuna eura mita za prepuštanje upravljačkih prava mađarskom MOL-u. U tri nastavka kroz portret krunskog svjedoka Roberta Ježića donosimo sve detalje operacije, te kako je funkcionirao ortački kapitalizam u Hrvatskoj. 

Dok je hrvatski petrokemijski div Dioki još poslovao, bunili su se jer im se naplaćuje prevelika naknada za pročišćavanje vode. "Voda jednostavno ispari u procesu proizvodnje" opravdano su tvrdili. Danas je Dioki u stečaju, a njegov vlasnik Robert Ježić je krunski svjedok protiv svog nekadašnjeg prijatelja Ive Sanadera. Ono što je jasno je da u Diokiju nije isparavala samo voda nego i milijuni eura.

Iz javnosti je ispario i Robert Ježić (63) iako je još početkom desetljeća smatran jednim od najuspješnijih poduzetnika koji zapošljava, širi poslovno carstvo, doprinosi hrvatskom izvozu svojom petrokemijskom industrijom.

Pokazalo se da je većina toga ipak bila kula od karata izgrađena na temeljima ortačkog kapitalizma, sumnjivih pozajmica, izvlačenja novca, pa je sve skončalo u bolnom stečaju gdje je 550 radnika Diokija i Dine Petrokemije ostalo bez plaća. 

- Da bi takva tvrtka propala, vi taj novac jednostavno morate izvlačiti iz nje kojekakvim kanalima.Nadam se da će konkretne dokaze za to dati neka buduća istraga – rekao je prije šest godina Bojan Kovačević, bivši radnik Diokija i jedan osnivača stožera za obranu postrojenja.

Naravno ne samo da nikakva istraga nije dala dokaze, nego nije niti provedena. Robert Ježić za kojeg danas nije sigurno od čega živi jer tvrtki više nema, uhićen je tada pod optužbom da su mu Ivo Sanader i pokojni šef HEP-a Ivan Mravak pogodovali prodavajući njegovim tvrtkama jeftiniju struju.

Sanader i Ježić u tom slučaju su oslobođeni jer preminuli Mravak kao krunski svjedok nikada nije ispitan pred sudom, nego ih je teretio i sve opisao tek tužiteljstvu, što nije bilo dovoljno za osuđujuću presudu. Ako je vjerovati onome što je pričao pokojni Mravak i tu su isparili milijuni, ali očito nikada nitko neće odgovarati. 

Novac je ispario i nikada neće biti vraćen u proračun

Ježić se zato prometnuo u jednog od ključnih svjedoka protiv Sanadera u dokazivanju da je bivši premijer primio 10 milijuna eura mita za dva štetna posla: prepuštanje upravljačkih prava MOL-u u Ini, te obveze da će od Mađara kupiti plinski biznis. 
Oba poteza su od sljedećih vlada proglašena štetnima.

Presuda Sanaderu je poništena i on se ponovno našao na optuženičkoj klupi, a Robert Ježić je prošli tjedan opet svjedočio o tome kako je išlo navodno mito. S jednom bitnom razlikom. Dok je prije sedam godina tvrdio da ima polovicu novca od mita, pet milijuna eura, na računu i da će ih uplatiti u proračun Hrvatske, sada se izvlačio da je novac u knjigama, da ga fizički nema, ali da će obvezu podmiriti kada se "steknu uvjeti". 

No, iz njegova svjedočenja, ranijih obećanja, stanja u samom Diokiju, vrlo je izvjesno da je i taj novac ispario i nikada neće biti vraćen u proračun. Tih pet milijuna eura je kap u moru, ali imao bi barem simboličku gestu. Ali vjerojatno će Ježićevi iskazi ostati tek kao tužni podsjetnik kako su se stvari dogovarale u Hrvatskoj i koji su trikovi korišteni kako bi se prikrio trag novca. Treba napomenuti da u drugi dio navodnog mita Sanaderu, dodatnih pet milijuna eura, istražitelji baš nikada nisu uspjeli ući u trag. 

Tako samo ostaje za Ježiću vjerovati da je Sanader u Švicarskoj pred njim rekao svom bratu Vladi. Ježić je kao svjedok tužiteljstva detaljno opisao kako je pomogao svom tadašnjem prijatelju Sanaderu. Obrana će ovaj iskaz probati rušiti kao nevjerodostojan u travnju kada treba odgovarati na njihovo pitanja.  

- Početkom 2009. Sanader mi je rekao mi je da očekuje 10 milijuna eura od Mola i da vidim kako bi se to moglo realizirati - svjedočio je Robert Ježić na ponovljenom suđenju Sanaderu u predmetu Ina-MOL

Mutni švicarski poslovi

Uslijedila je opširna operacija. Ježić je bio suvlasnik i tvrtke Xenoplast u Švicarskoj, gdje je smjestio i svoj Dioki Holding AG, a svi švicarski poslovi preko tih tvrtki i danas su obavijeni velom tajne. Iz iskaza je vidljivo da je Ježić bio suvlasnik tvrtke, ali nikada nije otkrio tko mu je to bio partner. Razlika prvog i drugog svjedočenja je u tome da je prvi puta rekao da ima više partnera koje ne poznaje, a drugi puta da je samo jedan partner kojem zna ime, ali ga nije otkrio. I to svjedoči o poslovima daleko od očiju hrvatske javnosti. 

Ježiću je glavni operativac bio Stefan Hurliman, izvršni direktor Xenoplasta s kojim je dogovorio tijek novca,  a sve podatke je dao i Sanaderu.  No, onda Ježić svjedoči kako se ipak nije ništa događalo. Sve dok nije sreo čelnika mađarskog MOL-a Zsolta Hernadija i tadašnjeg člana uprave Ine Jozu Petrovića kod Ive Sanadera. Hernadi je suoptužen u ovom slučaju, ali mađarske vlasti ga odbijaju izručiti i čine sve kako bi izbjegle suđenje jednom od najbližih poslovnih suradnika mađarskog premijera Viktora Orbana. 

Sanader je nakon Ježićeva upozorenja ipak internirao. Uslijedilo je finiširanje operacije. Dvije ciparske tvrtke koje posluju s MOL-om i vrijede kao njihove ekspoziture, uplatile su pet milijuna eura Xenoplastu.

Formalni razlog: Ježićeve konzultantske usluge iako ih nije bilo. Dakle, u trag takvoj transakciji ne mogu ući niti znatiželjni mediji, niti poreznici, a ako i krenu ispitivati, završit će negdje na Cipru, mučiti se odakle je podrijetlo novca i zašto je plaćen. I danas je  teško forenzički dokazati put novca. Ježić je Sanadera, kaže, upozorio da ne može odmah isplatiti taj novac da ne bi pobudili sumnju, pa su se zato dogovorili da novac odleži na računu godinu i pol. 

- A onda ću ga ja izvući kroz dividendu i predati Sanaderu  - svjedočio je Ježić. 

Ježić: Sanader je rekao da će novac prebaciti preko brata

Plan nije na kraju tako realiziran, premda je bio gotovo savršen. Ježić bi platio porez, digao novac i onda ga u gotovini dao Sanaderu. Ali u tih godinu i pol dana do isplate dogodile su se tektonske promjene. Sanader je prvo otišao s premijerske funkcije, njegov pokušaj puča i povratka je propao, a zatim su krenule istrage. Kako se i u javnosti počelo pričati o štetnom ugovoru koji je potpisala Vlada, Ježić je zbrojio dva i dva i shvatio zašto je MOL taj novac uplatio. 

- Rekao sam da bi se iz toga povukao – objasnio je bivši petrokemijski magnat.

Svjedočio je i da je Sanader onda rekao da će ostatak novca, dodatnih pet milijuna eura prebaciti preko brata koji je također bio u Švicarskoj. I tu staju tragovi, ostaju samo onih pet milijuna eura u Ježićevoj tvrtki. A Ježić je odlučio zavrtjeti novac kad ga već ima na računu. 

- Xenoplast je dao zajam mojoj tvrtki Dioki holding AG od 4,5 milijuna franaka ili eura a dokapitalizaciju. Zajam je Dioki holding AG uzeo za kupnju dionica Diokija u RH, a trebalo je i šest milijuna eura za investiciju na otoku Krku. Ti krediti su se uredno vraćali. Radilo se o zajmu i bilo je dogovoreno da se on vrati , no detalja se ne sjećam. O tome nisam ništa rekao Sanaderu – ustvrdio je. 

Dok je Ježić bio pritvoren, njegov suradnik Hurliman je pripojio tvrtku Xenoplast Dioki Holdingu u Švicarskoj. Ježić je različito svjedočio, jednom da je taj novac obveza prema Sanaderu, zatim da je obveza prema Republici Hrvatskoj.

'Nemam novac na računu, ali evidentiran je u knjigama'

Prije sedam godina je obećao u roku 30 dana uplatiti novac u proračun, ali onda je zavlačio s raznim izlikama, od toga da presuda nije pravomoćna, pa da je presuda poništena da nema pravne osnove. I tako bi trebalo proći 10 godina, a da novac sjedi na računu, što je malo vjerojatno s obzirom na poslovni krah Diokija.

- Novac u ovom trenutku nemam na računu tvrtke Dioki holding AG. No firma je živuća i on je evidentiran unutar poslovnih knjiga kao obveza Republici Hrvatskoj  - rekao je sada Ježić.

Ali ako je zaista švicarski Dioki dao taj novac za pozajmice za investicije na Krku Dine petrokemije i kupnju dionica Diokija u Hrvatskoj, država ga nikada neće vidjeti.  

Dioki je u stečaju, a dug koji je utvrđen na početku stečaja je bio milijardu i pol kuna za Dioki i s njim povezanu Dinu. Otprilike pola toga bi se moglo namiriti prodajom nekretnina i ostale imovine koja je tada procijenjena na više od 800 milijuna kuna, ali u međuvremenu je dio ovršen, pogonima je pala vrijednost, pa teško da će se ikada svi dužnici namiriti.