Bori se za život: Ivan Klasnić opet mora na transplantaciju

Kad ti život ovisi o koncu, naučiš prihvatiti stvari kao sudbinu, kaže Ivan Klasnić (36) pred kojim je nova teška i neizvjesna životna borba. Ista ona koju je vodio i prije nešto više od devet godina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:35

Bubreg koji mu je donirao otac 2007. više ne radi dobro i Ivan opet mora na operaciju, odnosno, na treću transplantaciju. Za pomoć se odmah javio brat Josip, no novi šok je uslijedio nakon što su liječnici objasnili da članovi obitelji više ne mogu biti donori zbog stvorenih antitijela nakon što su bubreg već dali, prvo Klasnićeva mama Šima, a potom otac Ivan.

Duga lista čekanja na presađivanje

- Josipu je puno gore nego meni jer ne može pomoći. Idem sad opet korak po korak. Ako sve prođe dobro, onda je to poklon - rekao je Ivan, koji sad ide triput tjedno na dijalizu, čiji postupak traje pet sati.

I to će sad biti životna rutina Ivana Klasnića sve dok ne dobije novi bubreg. Nažalost, u Njemačkoj je lista čekanja prilično duga i novi bubreg za Ivana bi mogao biti spreman tek za sedam godina.

- Teško mi je razumjeti da mogu biti registriran samo u jednoj zemlji. Čudno je to. Trenutačno sam u Hamburgu s obitelji i prijateljima - istaknuo je Klasnić.

Operacija, testovi, dijaliza

Bivši hrvatski reprezentativac prije devet godina pokazao je hrabrost, snagu i upornost u svojoj najtežoj životnoj borbi, a uz pomoć obitelji ne sumnjamo da će ponovno izaći kao pobjednik. Da se neće predavati sve dok ne dobije novu priliku.

Prije devet godine ne samo da se oporavio nego se čak vratio na teren postavši prvi nogometaš u povijesti koji je zaigrao nakon transplantacije bubrega.

Životna borba za Klasnića je započela u studenom 2005., nakon utakmice Werdera i Udinesea.

- Prevezli su me u bolnicu, gdje su mi rekli da mi moraju izvaditi slijepo crijevo. No nakon vađenje krvi liječnici su mi rekli da me ne mogu operirati jer mi je krvna slika loša. Pitali su me jesam li ikad imao problema s bubrezima, a ja sam im odgovorio da nisam. Napravili su dodatne testove i zaključili su da je situacija puno ozbiljnija - prisjetio se Klasnić.

Krajem 2006. godine postalo je jasno da će hrvatski nogometni reprezentativac morati na transplantaciju bubrega. Tek mu se rodila kći Fabiana, no njega je u siječnju čekala teška operacija.

Prvi donor bubrega bila je Klasnićeva majka Šima.

- Prošli smo zajedno sve testove i sve je bilo dobro. Nije mi bilo lako, bio sam prestravljen, bio sam sin zbog kojeg je majka morala prolaziti sve te teške stvari te će na kraju ostati i bez bubrega. Rekao sam joj da ne treba to raditi, no željela je pomoći - istaknuo je Ivan.

Operacija je prošla dobro, međutim, pet dana nakon transplantacije, točno na Klasnićev 27. rođendan, tijelo je počelo odbacivati bubreg.

Žrtvovao se i Ivanov otac

- To mi je vjerojatno bio najteži trenutak u životu. Kad su mi liječnici rekli da tijelo odbacuje bubreg, odmah se sjetio mame koja je sve morala proći uzalud. Morao sam tu lošu vijest reći obitelji, koja je čekala u susjednoj sobi, i taj trenutak nikad neću zaboraviti. Bila je to užasna situacija - rekao je Ivan, kojem je u pomoć potom priskočio otac Ivan i nova transplantacija zakazana je za 16. ožujka 2007. godine.

Ta tarnsplatacija je uspjela.

- U medicini su zabilježeni slučajevi kad je pacijentu tri puta presađen bubreg. Ako je bubreg koji se transplatira dao srodnik pacijenta, govorimo o istoj genskoj strukturi. U tom slučaju postoje veće šanse da se bolest koja uzrokuje zatajenje bubrega opet javi - rekao nam je dr. Dragan Ljutić, nefrolog u splitskom KBC-u.

Dodaje da postoji mogućnost da pacijent živi s tuđim bubregom 30 godina, ali isto tako organizam bubreg može brzo odbaciti.

POGLEDAJTE VIDEO:

Povratak nakon 13 mjeseci

Uvijek sam bio ponosan na oca i majku. Toliko su se žrtvovali za mene. Hvala im na svemu, zahvalio je Klasnić roditeljima, koji su mu pružili novu priliku u životu.

Nakon transplantacije 2007. slijedio je dugi oporavak, ali i nove prepreke. Liječničke prognoze nisu mu davale puno šanse da će se vratiti profesionalnom nogometu. Uostalom, to nikad nikomu prije nije pošlo za rukom.

U Werderu je imao mnogo problema, nakon pet mjeseci vratio se treninzima, ali u klubu mu nisu dali vježbati jer su mislili da ipak nije spreman.

Ivan nije odustajao i nešto više od godine dana nakon posljednje utakmice ponovno je zaigrao nogomet. U prosincu 2007. istrčao je za drugu Werderovu momčad u utakmici protiv St. Paulija.

Na susretima drugih momčadi u Njemačkoj obično se okupi nekoliko stotina gledatelja, no tog dana došlo ih je čak 16.000. Ivan je dobio ovacije, navijači oba kluba su skandirali njegovo ime.

- Bio sam jako ponosan, sav sam se naježio. Nisam mogao prestati plakati - prisjetio se Ivan, koji nakon svega nije isto gledao na nogomet.

Kriva dijagnoza

- Priznajem, nekad sam mislio da je nogomet najvažnija stvar na svijetu, ali sad mi je ipak prioritet obitelj - kaže Klasnić.

Ono što je hrvatskog reprezentativca najviše pogodilo je nemar Werderovih liječnika, koji nisu na vrijeme otkrili njegove probleme s bubrezima.

Čak i kad su shvatili da nešto nije u redu, da krvna slika nije dobra, nisu znali postaviti pravu dijagnozu. Istina je zapravo da je Klasniću slijepo crijevo spasilo život.

Bivši hrvatski reprezentativac odlučio je stoga tužiti liječnika Götza Dimanskog i liječnicu Manju Guhu zbog nemara, koji je gotovo bio koban za Ivana.

- Ja sam oštećen, moji otac i majka ostali su bez bubrega. Da su liječnici dobro radili svoj posao, sve bi drukčije završilo.

Nakon operacije hrvatski nogometaš je morao redovito uzimati koktele lijekova, kortizon, lijek za snižavanje krvnog tlaka, blokator mokraćne kiseline, lijekove za jačanje imuniteta i protiv slabokrvnosti.

Werderovi liječnici pravu dijagnozu propustili su postaviti još u svibnju 2001. kad je Klasnić iz St. Paulija prešao u Werder. Na liječničkim pregledima još tad je utvrđena povećana vrijednost kreatinina i uočljiva slabokrvnost. Werderovi liječnici testove su ponavljali i u idućim mjesecima, ali nije se dogodila ispravna reakcija.

Sve to otkrio je profesor Arno Lisona, koji je Klasniću operirao slijepo crijevo te je potpom od Werderovih liječnika zatražio svu važnu liječničku dokumentaciju o Klasniću. 

Tužio Werderove liječnike

Ono što je najgore, Dimanski i Guha su Ivanu davali lijek za ublažavanje bolova sa sastojkom diklofenakom, koji je za Klasnićeve bubrege zapravo otrov. Ivan je zbog toga tužio Werderove liječnike za 1,1 milijun eura. 

Klupski čelnici dvaput su mu ponudili odštetu, od 300.000 eura i 350.000 eura, no Klasnić ih je odbio.

Ivana su povrijedili klupski čelnici, koji su stali na stranu liječnika. Kad se vratio na travnjak, Ivan je tražio da klub otpusti nesposobne liječnike, a kad su mu odgovorili da neće, Ivan je u ljeto 2008. prešao u Nantes.

Zbog nemara tih liječnika Klasnića, nažalost, opet čeka teška životna borba.

Hrvatica mu nudi bubreg

Ukoliko Klasnić ne nađe novog donora, morat će dobiti bubreg preminule osobe na što se u Njemačkoj čeka čak sedam do osam godina. U Hrvatskoj bi ga dobio ranije, no mora biti prijavljen ovdje kako bi ga dobio. 

Sve ovo zgrozilo je građane Hrvatske i svi pokušavaju pronaći načina kako bi mu pomogli. Koliko su Hrvati humani ljudi dokazuje i sljedeća poruka koja je stigla u redakciju 24sata.

- Poštovani, pročitala sam Vaš članak za gospodina Ivana Klasnića vezano za poteškoće sa bubregom. Eto ako ste u kontaktu sa gospodinom Klasnićem i njegovom obitelji, slobodno im poručite da se javljam za donora! Zahvaljujem se i bila bih sretna da mogu pomoći gospodinu.