'Boljelo me, ali sam iz spota izašla bogatija za 700 eura...'

Jedan krak afere SMS, koja potresa hrvatsku politiku, povezan je sa slučajem elitne prostitucije koji je prije sedam godina izazvao sablazan u javnosti. 

U knjizi  "Seks skandal" bivša manekenka Izabela D. tada je opisala što se krije iza paravana visoke mode - svijet seksa, prostitucije, droge i bogatih i poznatih sudionika hrvatske društvene scene. 

Svakog dana na portalu 24sata.hr donosimo vam feljton s dijelovima iz šokantne knjige. 

PRVI DIO

Nakon sat vremena priče – priče i priče -  skinula sam haljinu. Gurnula sam ga na krevet. Skinula sam ga. Dao mi je 200 eura. I onda, kao da ga grize savjest, gurnuo još 200. Otišla sam, isti je taksist došao po mene, ali ja više nisam bila ista.

Izabela D. 

Jutro kod Bizona

Fak? Zar opet?

Zraka…

Trebam jebenoga  zraka. Sve me boli. Isuse, moj želudac. Boli me. Tko su svi ovi ljudi po podu? Izgledaju kao mrtvaci. Gledaj ovoga. Kako mu nije hladno na tom podu, gol je, ima pravog pitona među nogama…

- Makni se, mrcino, daj mi mjesta da prođem.

Piton se miče, nesvjestan ičega. Truplo koje hrče. Ni kad je pri svijesti nije budala puno pametnija. Ali plafon se neviđenom brzinom približava podu. Sve mi se ljulja. I ovi zidovi puni drljotina koje Krivić i još pokoji naivac nazivaju skupim slikama, i ova sobetina...

- Hoću disati. Loše mi je.

- Di ćeš, mala?

Netko je ipak budan. Nisam trebala ni sumnjati.  Bizon. Šef parade. 

Pola šest je, a on je već na nogama. Stvarno je životinja. Sinoć se gadno ušlagirao, a palo je očito i jutarnje popravljanje. I sad gleda telku. Pa jebemtimater, kako možeš gledati telku. Sad. Kroz nos ti je prošao vagon bijelog. Čini mi se da je Bizon daleko stotinu metara, iako do njegove fotelje nema više od dvadeset. Zajebava se stalno za tu svoju haciendu. "Skromna je, ali je dom". To mu je velika fora. Koliko god puta ponavlja, svi se uvijek smiju.

- Moram na zrak, rigat ću.

- Rigaj tu. Neš'  ti čistiti, kaže i nastavlja gledati tv. 

Nije dobro.

I da to hoću učiniti, gdje? Po čemu? Ne, pitanje je po komu.

Po podu leže ljudi. Muškarci i žene. Ostaci zabave. Izgledaju poluživo, bolje reći, polumrtvo. Sjećam se ushićenja kad je Silvio Marić pričao na neki od tih velikih ekrana. Napio se i probrbljao da je pogodio stativu u Splitu namjerno jer mu je tadašnja cura, Dalmatinka, rekla da “mane cupi inače”. 

Čovjek od principa. I pičke očito. 

O Bože, o čemu ja razmišljam.

Bizon svako malo okupi te ljude. Zabave koje on priređuje su, kako voli reći, kao samoborske kremšnite. Puno bijelog, puno žutog i jako, jako slatko. Tu dolaze svi. 

Nogometaši. Celebovi. Političari. Vlasnici kafića. Manekenke. Menadžeri. Manekeni. S-v-i. Važno je znati Bizona. Svi mu ližu šupak. On je VIP, very, very important person. Ima svitu. Cijela kamarila. Jebeno važan frajer. Tu je sinoć bio i Velimir. Odijelo, kravata, političar iz drugog reda. Pravi se fin. Zadnji put kad smo se družili tražio je da ga vežem i gazim po njemu. Otišao je prije kraja tuluma. Kad god ga vidim ovako u društvu, prilazi mi samo kradom. Odvojimo se u neki kut i tada mi priča kako sam mu lijepa. Kako mu nije teško dati mi koliko god mi treba jer sam ja njemu boginja. Ali ako nam netko javno priđe, on odmah bježi.

Bizon ima Jaguar. Ima dva Jaguara – ima auto i ima tu zvjerku koja izgleda opasno kao njegov vozač, posilni sluga Vjeko, koji nas je prije dva dana ovdje dovezao.

- Isuse, zar su već dva dana prošla? Jedva se ičeg sjećam.

- Jesu, kaže Bizon. Cool.

Bizon, kad se igra, gura jaguaru ruku u usta. Jeben je igrač. A Vjeko?  Vjeke nema na podu. Oba dana je proveo u autu. Lojalan je kao pas. Vraga, lojalniji je od psa. Pas bi otišao. I ja moram otići. Ovo me guši, ako ostanem u ovoj bljuvotini od haciende i Bizonova svijeta nikad se neću izvući, jebemti, nikad, nikad, a možda ni tad...

Na pločniku

- Obuci se, dodaje Bizon. - Da mi se tu ne prehladiš. Pod nosom imaš sukrvice. Obriši to, malo si pretjerala...

Pažljiv je, ali opasan. S njim se nikad ne zna. Ako nije po njegovom, postaje zvijer.

Bizon okreće glavu i vraća se nogometu. Fakat krv. 

Gdje mi je haljina? Na stolu su tragovi droge, svega ima, oš bijelo, oš žuto, ima bonkasa, novih i šit da te zakuca za kraj…

Prokleta haljina. Tko će je naći ispod te hobotnice od golih tijela. 

Po glavi mi zvoni Courtney Love;
 when I wake up in my make up,
 it's too early for that dress

... ali jebeni strop se ruši na mene. Ops! Saplićem se, nalazim usranu haljinu koja „uistinu“ izgleda drugačije nego jučer s tri fleke od, nadam se, prolivenog alkohola… Bauljam do kupaone.

Lupam po prekidačima pokušavajući naći svjetlo. Jebote. Bolje da ga nisam našla. Klasičan prizor nakon ovakve noći i zore - iz ogledala u mene pilji izbezumljena spodoba s razmazanom šminkom. Raščupana kosa, zjenice ko tanjuri, al vjerojatno još pod utjecajem dobre robe od sinoć, bodrim se - ajde, pa ti si jedna od 10 najljepših Hrvatica…

Izlazim. Hm… gdje?  Ovaj i dalje gleda nogomet, neka jebena repriza. Bolje to nego da gleda mene. Tražeći izlaz, spazim Ines. Leži između dvojice. Ulovit će ona jednoga, kad-tad, znam je. Ali kojega? To je lutrija. Ante je perspektivan. Bizon kaže da će u Englesku. Ante zabija golove. To su milijuni. Mi-li-ju-ni, najbolji čovjekovi prijatelji. Ali Zoka? To je samo mrvicu bolje od neke hrvatske tvrtketine u polustečaju, od rintanja za podrigušu i Dobar dan, milostiva, kaj izvoljevate milostiva, izvolte gospon... Fuj. F – u – j.

Ante? O Bože moj! Sjećam se njegovih ruku po sebi. Ili je to bio Zoran? Ili možda svi... Jesu li me svi ti ljudi jebali?? S nekima sam već brijala, ali ne baš s momčadi. Isuse, ničega se ne sjećam. Samo bljeskovi. Hladno je. Odvratno se osjećam. Gle njegov kamin, ružan je, pravo selo...

- Mala, kam ti bauljaš?

Opet je izronio iz svog nogometa.

- Lajna? Ili odi spat.

- Ne, ne. Samo da udahnem zraka ili ću umrijeti.

- Ajde, jebo te zrak.

Navlačim haljinu, uzimam mobitel i torbicu i tražim mjesto za sjesti. Nema veze, sjedam na pločnik.

Moram van iz haciende. Zovem Dinu. Ne, ne zovem Dinu, ona mi se već dugo nije javila. Ona prezire, ili mrzi, sve ovo. Znam već šta će mi reći - šta ćeš s tim seljačinama, govorila sam ti, upozoravala sam te, oni su opasni i primitivni, koliko god zlata sijalo s njihovih vratova. Ako ih uopće imaju.

Bizona zove “Bezvrati”- kaže da je fenomen jer mu čeljusne kosti niču ravno iz ramenih. “Više očiju u glavi, nego zuba”. „Idealan muškarac -  za kameno doba“.  “Kad tad će te ispljunuti on i njegovo društvo...”

Ali koja je tu jebena adresa. Na ploči ne piše. Bila sam stoput, ali ne znam broj.

Zovem taksi.

Halo. Možete li doći na prilaznu cestu Samoboru, poslati jedna kola, tu je jedna velika, ljubičasta vila, ne možete pogriješiti...

- Ne, nema ih tisuću...

- Ma neće taksist pogriješiti, gospodine, neće pogriješiti, molim kretena, samo neka dođe po mene..

- Tu-tuuuuuuuuuuuuu...

- Prekinuo. Jebisimater majmune glupi...

Zvat ću Dinu. Ona me već vozila ovdje. Sad će me jebati u mozak, jesam ti govorila, jesam ti rekla...

Jesi, pičko, bila si u pravu, samo me odvezi i ne seri, izvuci me, molim te kao Boga.

Pločnik.

Sjest ću tu i čekati dok ne dođe. Jutro je, nema gužve, ona će brzo stići. Bizon valjda gleda svoj nogač. Valjda neće primijetiti da me nema. Nadam se.

Uspjela sam, mogu reći. Uspjela sam prijeći put od trnja do zvijezda. U naopakom smjeru.  

Na pločniku čekam auto, jebote, pa to je dno. Dno dna. Jebemtimater. Ako to nije, ne znam što jest. A mislila sam da je to pravi put - tipa  - krenulo je kao i svaki put, dobro, bolje, rupa u sjećanju, pa sjedenje na pločniku u haljini od sinoć, čekajući nadrkanu Dinu...

Malo dobrih ljudi

U to ludilo uvukao me Antonio. S njim je sve počelo. Manekenstvo, i „manekenstvo“.  

Ali ja se zapravo nisam odupirala.

 „Ajde, šta ti je to, zaradiš malo sa strane, sto eura za sat vremena, toliko daš i nekim ljudima koji će te voziti i čuvati, kaj se imaš misliti. Nije ti to sapun da se potroši“ govorio je Antonio. I odmah prevodio u razumljiv jezik – koliko za to mogu kupiti cipela, koliko bijelog, koliko ovog, koliko onog… 

Nije to bilo teško razumjeti.

Prije prvog puta osjećala sam se odvratno,  ali sam se uvjerila da se moram ohladiti. Sjela sam u taksi i otišla na adresu koju mi je dao Antonio. Tresla sam se i znojila. Nosila sam crnu čipkastu Dolce Gabana haljinu, Louboutinove štikle i izgledala sam kao avion.

Ušla sam u sobu gdje mi je pao kamen sa srca. Bio je  mlad i zgodan, znala sam ga s telke. Radio je u jednoj državnoj firmi, plivao je u novcima, to su svi znali. 

- Hrvoje, rekao je. 

Sažalijevala sam ga, uskoro, jer mi se učinio tako sjeban i nesretan, pohaban iako mlad, usamljen iako je bio oženjen. Nakon sat vremena priče – priče i priče -  skinula sam haljinu. Gurnula sam ga na krevet. Skinula sam ga. Dao mi je 200 eura. I onda, kao da ga grize savjest, gurnuo još 200. Otišla sam, isti je taksist došao po mene, ali ja više nisam bila ista. Ali, taksist nije mogao primijetiti razliku…

Da živim kao mama? Pa nisam sišla s uma. Ona se svaku večer budi debelo iza ponoći kako bi prala rublje na jeftinu struju. Njena centrifuga izaziva efekt tsunamija u našem malom stanu na Srednjacima. Mašina krene, zvrrrrrrrrr, dub-dub, brm brm... I onda još jače, i jače... I ja se budim. To samo mrtvaca ne bi probudilo. Nema načina da se na to navikneš. Čepići za uši ne pomažu, to trese, ta jebena mašina jer mama mora prati na jeftinu struju. Šugav je to život.

Moja mama ne razgovara na telefon, osim ako ne padne atomska. Samo šalje SMS poruke i prima pozive. To je sve što ne želite od života, mislim, pod uvjetom da se živi samo jednom.  

"I chose not to choose life: I chose something else“, rekao je netko pametniji. Istinabog, nije baš dobro završio, al bar nije završio na jebenim Srednjacima. Izaberi život. Školu, učenje, udaju, djecu, minus na tekućem, čarobiranje s kreditima, vikendicu u Pisarovini – možda – starost, kredit za botoks, automehaničar, pranje na jeftinu struju. Krug se zatvara. Čiji to može biti izbor? Svijet je pun mogućnosti. A ja super izgledam. To vrijedi. Danas. Mislim, uvijek je vrijedilo.

Antonio je pri ruci kad ti zatreba. Zapravo, ne baš  kad god – ali uvijek, kad je neki happening. Nešto važno. Znaš takve tipove. Slatkiš. Uvijek su u modi. Antonio je majmun. Antonio je neozbiljan. Stalno izmiče. Kaj to zapravo znači? Da je peder!?  Ne vjerujem, ali, hm -  nije isključeno. Takvih je puno u modnom svijetu. Ipak, volim ga. Slaba sam na njega. Zgodan je, zapravo, on je jako, jako sladak. Uvijek je nasmiješen. Vječiti dječak, tako nježan, nemoćan dječak. Imaš dojam da bi ga prvi prolaznik prebio kao mačku.

Antonio ima trideset godina. Bio je maneken. Bivši model. Bivša nada. Još daje znakove života na sceni i tješi se.

Iskreno, teško je posve precizno opisati što je sve Antonio sada: menadžer, impresario, svodnik, novinski pisac… Kako god, ali ne ide mu sasvim loše. Vozi X5. Bembura. Navodno na lizing, ali ko ga jebe, BMW je BMW. Jebu ga da vozi na lož ulje i svijetloplavi dizel, to ga zna raspizditi, jako. BMW je pravi. Breitling lažni, ali se to ne vidi. Subotnje špice. Tulumi. Odjeća odlična, ali šanirana. Boktepitaj otkuda. Izjave, intervjui – doduše, čini se da su sve manji… Emisije. Reality. Skijanja u Kronplatzu  i Wengenu, tako se bar hvali po novinama u sve rjeđim člancima, sa sve manjim fotkama…sad je po portalima na preloše namještenim snimanjima - tipa- Dino liže sladoled na špici.. odmah kraj kockaste glave misice Maje koja kaže kako još traži muškarca svog života.

Antonio živi u Folki.

To, naravno, krije kao zmija noge. Taj kvart malo kvari sliku, a on živi za sliku. Ubio bi se za sliku. Možda bi i mene ubio za sliku. Dobro, ne bi – brijem. Ja često brijem. Priznajem, nesavršena sam i znam pretjerati.

Jedne subote, prošlog proljeća, sjedili smo ispred Buldoga, kad mi je Antonio predložio da odemo na večernju reviju donjeg rublja u Esplanadi. 

- Ionako se dosađujem, rekla sam. Doći ću. 

Htjela sam biti s njim. Antonio je cool. Plus, Antonio ima ulaz tamo gdje treba. To je više adresa. Antonio zna Rujanu, zna Silviju. I što je najbolje, tvrdi da ima ulaz kod Hameda. Brije? Mulja? Hvalisavac je, jebat ga. To svi znamo. Bumo vidli. Vrijedi probat.

- Njegove cure imaju lovu i odličan status. Stalno su na pisti. Ja kod Rujane imam reviju svake prijestupne godine, objašnjavam.

- To ti je svejedno, uskočila je Dina, koja je dotad pijuckala orange juice, bez ikakvog interesa za naš razgovor. Motrila je, kritički kako to ona zna, outfit slučajnih prolaznica. Izgledala je kao da hibernira, ali je oživjela.

- Nema ti tu kruha. Dobiješ 500 kuna po reviji tamo, 700 ovamo, koja jebena razlika. Malo bolji ili malo gori džeparac. A moraš trpjeti njihova maltretiranja, njihove zajebancije, izdrkavanja. Razvlače te po novinama, slikaju iz žbunja. Ismijavaju. Jesi vidjela Fani? Opći podsmijeh. Kaj ti to treba?

- Briješ. Hamed brine o curama. Sve imaju vrhunski book... rekla sam. Nisam ja Fani, pomislila sam.

- I vrhunski look... metiljao je nešto Antonio. Kao, smiješno.

- To imam i ja, uzvratila sam. I dobijem 400 kuna po reviji. Njegove cure dobivaju duplo.

- I, kaj ti je to, opet se ubacila Dina. To ti je sve ionak drek. Drek na šibici. 

Jebi ga, Dina ima para pa može srat. Tih 200 kuna meni predstavlja jebenu razliku što toj ufuranoj tuki ispeglane kose nije jasno. S tom lovom mogu razgovarati pola dana više na mobitel. Mogu jesti pet dana. Ionako jedem malo. Ali, zapravo, to nije bitno. Željela sam nositi revije u Milanu i Parizu. Možda i u New Yorku. Helena Han je na naslovnicama najboljih revija. Nina Morić je bila sjajna. Sjajna, šteta što je sjebala svoju priliku, da joj čak ni stric Sakoman nije mogao pomoći – meni se čini da je ona zajebala stvar.

„Snovi postoje. Karijere ne. One se događaju nekom drugom“ govorila mi je Dina. Dopizdila mi je s tim. Nadala sam se da ću kad-tad doći u Vogue, Marie Claire, na naslovnicu, da ću nositi Marca Jacobsa ili Toma Forda, da će me cijela Hrvatska vidjeti na Fashion TV-u, gdje će krupnim slovima pisati:

IZABELA; Croatian
Born, on February, 23.  1991., Zagreb
Bust: 90/Waist: 58/Hips: 87/Eyes: Green
Hair: Blonde/Zodiac: Fish…

- Hamed radi pošteno, brijao je Antonio.

- Pošteno, ako ne može drugačije, zijevnula je Dina. U očima joj se iskrio upitnik. Retorički upitnik, ako takav postoji.

- Kurac, zaključio je Antonio. Nije ti to to. 

- Izzy... okrenuo mi se...

- Kae?

- Izi, budeš došla večeras? U Esplanadu? Imam nešto za tebe. Tam ti možda bude i Hamed.

- Fakat?

- Pa da. Super je frajer. Kod Hameda cure idu na ozbiljne tretmane, pa čak i plastične operacije. Jebi ga, to je biznis. Ozbiljan biznis. On ti to kuži. Gle koliko je dugo na sceni. Pazi ih kao da su mu obitelj, majke mi. Manekenstvo je  posao u koji treba ozbiljno ulagati. Nije to zajebancija.

Onda mi je došapnuo.

- Srediti ću ti ja to. Osigurat ću ti i zaradu za sve te tretmane. Neće boljeti.

- Jebene ekstenzije koštaju 4.000 kuna mjesečno - upala je je Dina na svoj retardirano-uzvišeni „ja sve znam, baš sam pametna bogata i lijepa“  način, pa počela računati.

- Za ekstenzije moraš nositi deset revija...lakše ti je biti bez revija, i bez ekstenzija; uštediš  četiri tisuće, a i ne moraš iz kreveta, ako baš nećeš.

- Pet.. rekao je Antonio. Pet tisuća.

- Dobro, pet, deset, isti kurac, a lovu od drugih pet moraš potrošiti na da Vinci navlake, a ne kao seljanka Dolores na porculan kod Knegice ili na liposukciju. Za te pare se ne isplati ustajati. U plusu si. I osim toga...

Nije dovršila što “osim toga”. Pogled joj je odlutao na neku trebicu koja je bila smiješna, ali baš jebeno smiješna. Izgledala je kao da svijet  čeka da se sruši  pod njene noge. Takvih je danas pun Zagreb. Glupe pičke. Šeću se po svijetu kao da nose u sebi neku tajnu. Misteriozne su. Gledaju svijet s pozicije modne piste. Odozgo. Unutra ništa. Osim malo silikona, ako imaju lovu da plate. 

-  Liposukcija mi ne treba. Ekstenzije, možda, rekla sam. Dobro dođu.

Ali ono što bi mi svakako trebao mi je netko tko će mi pomoći, pomislila sam. Revije, telka, emisije, Italija, Francuska... Neću valjda štrebati cijeli život.

Otkako znam za sebe, divila sam se Heidi Klum. Mislila sam, pica ima četvero djece, a u sobi drži svoje gole fotografije. Jebeno izgleda. A ja, čini mi se, tako su  mi uvijek govorili, nalikujem na nju. Nisam vidjela zašto bih prošla gore, osim što ne živim u jebenoj Americi. Ne ide loše ni Gisele Bundchen, Nataliji Vodianovoj, žena je došla iz neke ruske pripizdine u Sibiru i uspjela, sada je de facto dio engleskog plemstva, zvijezda. Dobro, meni ne trebaju stotine milijuna. Može i malo gore. Poneki milijunčić, u kunama – što je tu loše? 

Antonio se, tako mi se nakratko učinilo, štrecnuo.

Iz smjera Charlija naizlazio je nekakav, valjda, Vrlo Važan Frajer. Tko će ga znati. Tako izgledaju svi koji subotom oko podneva prolaze kroz Bogovićevu i skoro svi na koje Antonio trza. Pratio ga je neki mršuljavi lik.

Kad je vidio Dinu, lik je zastao s osmijehom širokim kao Avenija Bolonje.

- De si stari, rekao je.

- Cure, ovo je Miro, Miro, ovo su Dina i Izabela, rekao je Antonio i dodao, s respektom: 

- Sjedni s nama.

Imala sam dojam da se usrao od divljenja.

- Rado, rekao je frajer. Pogledao me i dodao: Za zgodne cure, Bizon.

- Bizon, neobično, uzvratila sam i odmah pomislila da sam pogriješila. Ali on se nasmijao:

- Spadam u izumiruću vrstu… Ostalo ne bi bilo pristojno s damama...

Nasmijao se.

Učinilo mi se da ga mi više zanimamo od Antonija. Momak koji je stajao do njega rekao je: 

- Ja sam Modni Kriterij. Radim na telki u Fashion worldu.

Znala sam ga. Cijela mu se nacija smijala. Bio je modni novinar, gej, lažov, šarmer, smutljivac, smiješan lik.

Bila sam sigurna da Bizon s tom ćelom, zlatnim polugama na prstima debelim poput ćevapčića kod Srbina na Črnomercu, nije sveučilišni profesor ili penzić koji je sve nade usmjerio na Stranku umirovljenika. Antonijevo divljenje bilo je jasan znak da lik nije neki uboginjo. 

Dopala sam mu se, to sam odmah vidjela. Jesam li možda i njegovu kockastu glavu viđala u novinama? Taj nije stručnjak za modu, o, to ne.

Antonio je skužio da me zanima tko je on. Kad je lik otišao za šank, došapnuo mi je.

- Kit je jak. Bogat je. Ima kafiće, restorane, barove. Poslovnjak. Barakuda. Ima ulaze gdje god želi.  Može ti srediti i revije u Milanu. Ima tamo neke poslove. Možeš dosta zaraditi sa strane ako si kooperativna. Nemaš puno razmišljati. To ti se ne odbija. Obožavam ga.

- Taj je u životu čitao samo juhu s tjesteninom od slova, rekla je Dina. 

- Libo me taki. Bila sam sigurna da mogu uspjeti vani, ne samo u Zagrebu. Dobro, i jebeni Zagreb je podnošljiv – ako si na vrhu. Ali jebeni Milano je još bolji. Predvorje Pariza. A ni Pariz nije daleko. Pret – a porter. Slava. Novac.  Na revijama. Van revija. Veliki novac.  Život na visokoj...  Čemu ono, potpetici?

- Manekenka si, upitao me.

- Jesam, rekla sam. Hajd, malo sam si dala na značaju.. Nosila sam nekoliko revija za Rujanu.

- Jebeš Rujanu, rekao je, nehajno i upućeno. Pomalo prezrivo.

- Ona ti je druga liga. Danas sedam dana otvaram lounge bar u Prolazu. Oš mi hostesirat? Spojit ću te s nekim ljudima. Biće ti neloše, mala.

- Lik nema vrat, šapnula mi je Dina. Glava mu raste iz skočnog zgloba, jebote. 

Kao da nisam sama skužila. Dobro da mi konobar uz standardni espresso u juice lije duplu votku.

Onda je, kao  s nekom slutnjom u glasu, šapnula, kad se okrenuo prema Antoniju:

- Drži se dalje od njega. Jebeš Milano, nastavila je.

- Dolazim, rekla sam mirno. 

Šupljorošci

Doma sam pogledala ima li Bizon neko skriveno značenje. Bizon spada u rod goveda iz porodice šupljorožaca kratkih nogu, široka čela sa snažnim i prema gore savinutim rogovima te vrlo razvijena prednjeg dijela tijela obrasla dugom, jednoliko tamnosmeđom dlakom. Živi u krdima, mužjaci narastu do 3.5 m dužine i 2 m u visini ramena, a teži od 800 do 1000 kg. Opis manje-više odgovara čovjeku. Skrivenih znakova i značenja – nema.

Kasnije sam ga uvijek zvala „Bizone“. Vrlo brzo shvatila sam da u njegovom svijetu slični nadimci zapravo laskaju tim tipovima. Viđaš ih po novinama, znaš te njihove njuške iz crnih kronika, normalno, ne iz rubrike „Vaš dom i vrt“. Pojave se tu i tamo, češće tamo nego tu, vide li fotografa na vrijeme, najčešće sakriju lice jer u njihovom poslu nije dobro da je ono previše poznato. A opet, vole biti u žiži. Vole biti uz novinare, uz manekenke, uz nogometaše. Tamo gdje su novac, moć i ljepota. Na kraju krajeva, zato su se i borili. Oni se od običnih smrtnika ne razlikuju po željama, nego samo po tome što hoće sad i hoće sve. Oni nemaju strpljenja. Ako postoji kraći put, zašto bi išli duljim…

Frajeri su se lijepili na mene. To je tako oduvijek. Od osnovne škole. Stalno su me nekud zvali.  Oni me žele. Oni se uvijek razmeću: imaju ovo, mogu ono, napravit će ti jedno, srediti drugo. Jebene odskočne daske.  Aha, baš vjerujem. Znala sam da je to moja šansa. Ulagala sam u ono najbolje što sam imala. U izgled. Sve drugo su prazne priče. To je kapital. Znala sam da ću ga povećati, ovako ili onako.

Miro. Hamed? U sebi sam vrtjela imena agencija u kojima su neke moje prijateljice već imale poslove. Elite models Milan. Future models Milan. H2O Agency Milan. Vogue Model Management Milan. Why not models Milan.

Fakat. Why not, Milan? U Milanu su piste. Svi šmrču kokain. Novca ima na bacanje. Prilika koliko ti srce želi. Leže na cesti i glup je onaj tko se ne sagne i ne pokupi ih.

Zbogom Rujana. Pozdrav Milanu - proljeće - jesen- televizija. Revije. Katalozi. Kampanje. Jaka kampanja, koju nosiš, riješi ti mnoge probleme i onda se samo zajebavaš.

To je život, a ne jebena centrifuga koja se vrti u dva iza ponoći, svakog sedmog jebenog dana, zato da bi se uštedjeli kilovat sati.

Otvorenje je bilo jebeno. 

Došao je, čini se, cijeli Zagreb. Zapravo – ne cijeli.

Samo oni koje vrijedi upoznati. Poznata voditeljica koja se udala za plastičara – pala joj je sjekira u med;  nekakav debeli frajer iz Dinama koji navodno vedri i oblači, popularni Jole, Antonio mi je rekao da je bila i Severina,  ja je vidla nisam nacrtanu, ali, ovako ili onako, jebote, svi su došli.

Došla je i Debela s dvije prijateljice – na nedavnom partyju u Virovitici, rekao mi je Antonio, njih nekoliko  jebalo se s gazdom diskokluba i njegovim frendovima za 10.000 eura.  Najbolje cure za vikend uzmu i 3.000 eura. Moja mama za to radi pola godine, jebote.

Bila je i Anabela, pjevačica čije vrijeme dolazi – tako su bar svi pričali. Zgodna trebica. Vole je, navodno, stariji frajeri –  menadžeri, producenti. Pa Mirna  – još je donekle zgodna, mada više nije onak zgoda kao kada sam bila mala. Baš je bila komad, ta Mirna. Tja, jebemti. Celulit-free godine su daleko iza nje. Uživo je popriličan gabor, ima loš ten, nosinu, a ni Atkins joj ne bi škodio. Ima kantu poput kontejnera. Na telki je, kao i svi, ipak prilično zgodna. Onda i jedna curica s Fendi torbicom. Sigurno joj je mama kupila za 15 rođendan. Tu je i dosta dobro skvarcanih sponzi u ribolovu. Neke od njih prodaju se za par stotina eura. Druge dobiju na dar markirane torbice ili čizme. Od revija je teško platiti i solarij i frizuru. Bez nadopune, nema ništa. Poznate manekenke nabrajaju svoje prijateljice koje se ne bave prostitucijom! Kažu: “Moja prijateljica je časna, za nju jamčim. Kao, „spremna sam prisegnuti da se Dvina nikad ne prodaje“. Ana Gruica kaže kako je sigurna da se prostitucijom ne bave njezine najbolje prijateljice, a za druge ne zna niti je briga. Veli da sama „nije imala nemoralnih ponuda“. Tvrdi da se ne prodaju Lana Pavić, Iris Rajčić i Mia Šlogar. A druge? Znači sve druge da?

Hm, pa ako i nije tako – a nije – opet, nije ni predaleko od istine. Uostalom, tko je kurva, a tko ne? Tko to može reći? Povući granicu?

U jednom trenutku nastalo je komešanje.

Isprva mi nije bilo jasno što se događa.

Sve su se glave okretale u dva pravca – iz jednoga je dolazila Pjesnikinja, iz drugoga Snejki. Pjesnikinju svi znaju, ali je malo tko stvarno poznaje. Antonio mi je rekao da je romantična samo u pjesmama. Inače, brutalna. Spremna na sve. Proračunata ledena kučka čije vrijeme prolazi, a ona to ne želi priznati. Koristit će čovjeka dok god ima neke računice. Čim je nema, zbogom diko. 

Snejki je zmija – tu je sve jasno.

Mrze se kao psi, rastumačio mi je, kao da zna da me to jako zanima, Antonio. Očito je to bio jedan od vrhunaca večeri. Svi su se nadali sukobu. Pjesnikinja je kompozitorica, piše pjesme, producira se okolo, druži se sa zgodnim muškarcima i ženama, slavna je, ali ima jedan jedini problem. A taj je gadan. Obično nema love.

To svi znaju. Ponekad napiše kakvu pjesmu za nekog turbofolk pjevača ili ode na koncert u Crnu Goru na privatluk pa se na neko vrijeme izvuče iz dreka. Ali svi znaju da je njeno zlatno doba prošlo. Da pije ko smuk. Da je u kurcu totalka. Slaba je s novcima. Naučila je živjeti na visokoj nozi i to je dugo išlo, dok je bilo sponzora. Ali tko će naći sponzora sa pedeset? Tada moraš sponzorirati da bi imala muškarca. Zna to i ona, iako neće priznati, zato je i postala tako jako agresivna, a Snejki, ta je pak uvijek bila agresivna. 
Zato su svi očekivali fajt. Jebote - špica se šora u Prolazu. Daleko od recesije o kojoj brunda stara u Neboderima. Ispire li veš sad?
Ima još nešto. Njih dvije u isto su vrijeme bile ljubavnice od Loknice, rekao mi je Antonio. I zato se ne podnose. Snejki mrzi Pjesnikinju jer se boji da ova histerična luđakinja u knjizi, koju svi najavljuju, to ne otkrije. Dok se Loknica kurvao sa  Snejki u svom hotelu na moru, došla je i pijana Pjesnikinja s ekipom pa je Snejki  popizdila i otad se mrze . Loknica  je, kako sam čula, Snejki dao lovu da započne biznis. Ona ja jako bogata i svi to znaju, ali nitko ne zna kako. I otkud joj lova. I čime se to, dovraga, bavi. Al je zato potpisuju kao poduzetnicu u showbizz emisijama. Jebeni novinari. Snejki se spetljala s Loknicom nakon što je operirala sise i nos, ispričala mi je hostesa, Mia, u prolazu. Miu sam upoznala ujutro i dopala mi se. 

- Nemam što izgubiti, rekla mi je. Hostesiram, zajebavam se, kradem bogu dane. Uživam, ako ćemo pravo. Kaj da onda tam gubim vrijeme?  U državnoj službi radila bih, s diplomom, ako imam sreće, za pet glava. Dobro, možda šest, i ako budem jako, jako dobra. Ovdje, ako budem jako jako dobra, sedam mogu zaraditi…puno lakše. Pa i više. A i poštenije.

Oko Pjesnikinje se nismo složile.

- Ona jedina na ovoj našoj estradi govori ono što misli. Druge lažu i prenemažu se, rekla sam. Troši oženjene frajere, ali bar prizna. Kao da je jedina. Svi se inače furaju na neke svece, a stoput su gori od nje. Imaju putra na glavi, tonu, jebote, a glume. 

- To je prošlost, rekla je Mia. Sada  ocvala  pijandura, flundrača koja ne podnosi konkurentice, a najteže joj je palo što je njen Guru, s kojim se toliko hvalila – mada je okolo pričala da je grozan ševac i da ima najmanju kitu na svijetu – našao novu inspiraciju u Severini. Zato je sada pljuje čim otvori usta, jebote.

Moja nova prijateljica, takva poštena, snimila je nekog ćelavca i izgubila se u njegovom smjeru.  Ne krivim ju, takvih je ovdje većina – kao i Snejki koja se znala ugurati na vrijeme i pametno pa sad ljetuje na jahtama koje koštaju milijune.  Za razliku od Pjesnikinje koja šeće po bulevaru sumraka.

- Ona ti uskoro bu kruha gladna, rekao mi je Antonio, vraćajući se s wc-a bolje volje.  Dodao je da ovdje ima frajera koji bi za mene dali puno. Jako puno…

Njih dvije, to se vidjelo, nastojale su izbjeći bliski susret. Nitko ne može prognozirati kako bi on završio. Možda nekim ratom riječima? Hm – ali obje imaju opak jezik, tko bi tu izvukao deblji kraj. To je pitanje. Možda bi se potukle? Ni to nije isključeno. Pjesnikinja mi je simpatičnija. Ona ima stil – neki čudan stil, ali je njen. Napravila je nešto od sebe – jebi ga, valjda nije kriva što joj sada ne ide. Ali Snejki, ta izgleda jezivo, da se smrzneš… Opasna  ženska. Navodno su, ona i Loknica, unajmljivali manekene, pedere, koji bi javno glumili njenog dečka, davali izjave po novinama, bacali romantične poglede na nju – i onda hladno uzimali veliki novac od Loknice, koji nikad, ali nikad nije škrtario. Tako bar vele oni koji ga znaju. Loknica se tako štitio od ljubomorne žene. Svima je bilo dobro – osim, eto, toj njegovoj ženi, od koje je u međuvremenu i otišao jer je napucao dijete nekoj trebici od dvaest godina.

Pjesnikinja i Snejki su nastojale napraviti što širi razmak između sebe – to je dosta suprotno ponašanju većine drugih, koji su došli vidjeti i biti viđeni. 

U jednom trenutku kraj mene je prozujala Tina Katanić. Vau. Ovdje su svi poznati.

Cura sjajno izgleda. Bila je, doduše, sva u standardno rozom koje kasnije moraš satima vaditi iz očiju, ali ona je zgodna cura. Dosta ljudi komentiralo je njen izgled – ona jednostavno, sviđala vam se ili ne, ne prolazi nezapaženo. Ima, doduše, malo preduge zube. To kvari opći dojam, ali ne puno. Zubić vila.

Pjevao je Neno, masa ljudi više nije mogla ući, početak je bio obećavajući.

Kurvarluk po separeima, agonija i ekstaza, luda noć.

Zamolila sam  Bizona da mi nazove taksi. Vrijeme jebeno leti na ovakvim mjestima.

Nemaš  beda, rekao je. Bio je ushićen.  Jedino šire od njegovih ruku bile su njegove zjenice iz kojih sam uskoro nestala  jer se pojavio taksist i odvezao me ravno doma.

Spavanje je zakon. Htjela bih uvijek moći dugo, dugo spavati. A onda ujutro dobiti kavu u krevet. 

Ali, ovo nije taj dan.  Budi me zvonjava telefona, još je rano.

Little Mate, princ dijaspore

Antonio. Kao, može me ufurati u novi spot „Malog Mate“. Neka dođem. Ide i on. Sve je super.

- Ko ti je mali Mate, jebote. Koje idiotsko ime.

- Njegovo vrijeme dolazi, kaže Antonio. – On ti  je materijal za zvijezdu. Vidjet ćeš. Bogat je u pičku materinu. Tri sata dnevno je u teretani, vidjet ćeš kako izgleda, to ti je mišić na mišiću.

- Otkad se pjeva mišićima.  Kakav mu je glas?

- Ima i glas, šta sad glas. Bogat je. Ima vilu u Sesvetama, rezidenciju.

- Otkud mu?

- Ma ne on, starci mislim, ali to ti je isto.

- Koliko, pitala sam na kraju.

- Ne znam, budeš dobila sto eura, možda glavu u kunama, ne znam, nisam razgovarao s njim, ali to ti nije bitno, bitno je da te vide. Spot će ti se vrtjeti po televizijama. Onda će biti više love i sa strane. Lova se lijepi na lovu. Mate je faca. Želiš da ti Mate bude frend. To je tvoja mantra, vjeruj mi. Ako želiš više, daš više. Dogovori se s njim, kaj znam, nemrem ti ja sve sredit.

- Može, rekla sam i otišla malo prosurfati o njemu, da vidim s kim ću to biti. 

Ne mogu reći da sam se oduševila.  Čovjek kog ni Google ne zna. Par linkova, dečka je jedva bilo po internetu: poneka rečenica, aluzije – kao „kreten bogatih roditelja koji misli da zna pjevat“, „glazba nešto između narodnjaka i popa“, današnji hrvatski standard, puno kiča i te spike. Heh - i nadimak - princ dijaspore.. Dobro, okej, nevermajnd, baš me briga. To se sad fura, i narodnjak, i kič i cajke. Nec radi do pet ujutro i ne možeš naći mjesto za parking.  Titanic , Od sumraka do zore, Fontana, Black&White, Kod Mome u Sloboštini je ludnica i raspašoj... U Bestu znaju biti koncerti cajki. Ne možeš biti van trenda.

Priznajem, nisam luda za tim. Ali zbog nekog boga, ili vraga, svi koje znam, ili bar, mnogi, hrle na ta mjesta. Najprije malo sjede za stolovima i mirno piju. Zagrijavaju se. I onda opet piju, šmrču, piju, šmrču, i onda počinje kraval. S tonama alkohola u sebi počinju se penjati na stolice, na stolove, šank, sumanuto divljati, skidati se, padati u ludilo. Bila sam par puta. 

Zapravo i nije loše, naravno, kad si pod utjecajem kvalitetnih droga. Ta muzika je sluđujuća. Orijent. Ubija mozak. Tuče u glavu. Radi od čovjeka amebu, osjećaš se kao da samo lelujaš po nekom plavetnilu. Još kad se spoji s alkoholom… Ujutro, naravno, boli glava, ali doživljaj je sulud. Uvijek je isto. A bit će i Antonio... 

Mali Mate mi, priznajem, izgleda pomalo primitivno. Mali Kreten – da se mene pita, eto, tako bih mu dala umjetničko ime. Mali debilko. Tigrasti i leopard uzorci odjeće. Zlata dovoljno za Fort Knox. Paciotti. Zastarjelo i demode – ali on je sav u tome. Bliješti kao kasino. Mnogima se to i sviđa. Vidi se bogatstvo. Vidi se jebeno bogatstvo, alo, pa to je velika stvar. Što je muškarac bez bogatstva, krpa? Mnogi tako misle. Nije glupo. Kažu da ljubav traje 16 mjeseci, a novac traje duže, mislim, ako je onaj tko ga posjeduje pametan. 

Antonio me i odvezao do Mate. Drag je dečko, taj Antonio. 

Snimali smo u nekom hangaru u Dubravi. Veeeeeliki, golemi prostor, na kojemu je bio mali bijeli avion, baš lijep mali aviončić. Ne bi ga bilo loše imati, pomislila sam. Mate je bio kraj aviona, na stolcu za šminkanje, a oko njega je kružio neki smiješan lik, stilist – mi Hrvati imamo za to i domaću riječ, peder. Ime mu je bilo Pjer. Kružio je oko Mate-velike zvijezde, kojega je na malom stolcu za šminkanje, na kojemu su bliještali deseci žarulja, šminkala neka uboga šminkerica koja je tek tu i tamo davala glasa od sebe.
Pjer je histerizirao. Činilo mi se da ne može izgovoriti ni proširenu rečenicu bez da to izgleda kao da je na sceni Gavelle. Oko njih, pet ili šest cura. Zgodne. Vitke. Ravne. Dugokose. Čim im vidiš lica, odmah ih zaboraviš. Ljepotice, na jedan kalup.  U dubini kadra neki lik, kako mi je Antonio šapnuo, režiser, Barni, petljao je nešto oko tehnike sa svojom ekipicom. Antonio mi je rekao da je Barni snimio igrani film, koji je išao po nekim festivalima, Pula, Karlovy Vari, pičke materine, uglavnom kao neki umjetnik. Rekla bi jedna moja frendica – „umetnik, jeeeebote…“.

- Možeš mu zavesti ženu, napastvovati ženu, silovati kćer, okaljati ruke na njegovom kanarincu, ali ako mu kažeš da ti se taj film ne sviđa, za njega si mrtva – upozorio me Antonio.

Mali Mate je sjedio i  piljio u mene.

- Curičkeeee, krivio se Pjer. –Haj, pogledajte kaj je profić. Vidite kak je Mate strpljiv i sedi tu kak drvo. I vi morate tak, mirno, jer ovo je posao koji je umetnost, ne, nemrete vi srediti oblekicu  za deset minuta, jebal te, pa Bog je delal svijet sedam dana, Leonardo je Mona Lizu slikal godinama, a vi bi tu da ja vas  sredim za pet minuta, pa kaj vam pada na pameeettt...

Sve će biti gotovo za jedan dan. Hm, neće biti nezaboravno, čini mi se.

- Ja sam umjetnik, a ne jebeni šnajder, verglao je Pjer i kad ga više nitko nije slušao. – A ne šnaj-der! Znate li vi kaj je šnajder, znate klinac. Sve ste tu iz pasivnih krajeva navlečene, jebal te.

Bio je ufuran u svoju veličinu. Derao se, moram reći, svako malo, kao da ga kolju. Histerično, ali simpa na neki način. Vidjelo se da tip glumata. Djevojke su čekale na red. Poznajem ih iz viđenja. Tu je Mimi, ima jedva 18 i preserava se. Kaže curi do sebe: kad odem do Milana prvo skočim u Pradin dućan. Da, pomišljam, odeš u Pradin dućan i kupiš žlicu za cipele, glupačo, jadnice, nemaš za minestrone juhu. Pogledala sam je ipak ljubazno i rekla – ne, ni sama ne vjerujem da sam to rekla:

- Blago tebi.

Bez ironije, bez trunke nekog podjebavanja. 

Da me Dina mogla čuti, odrekla bi me se. Ona je jebeno samosvjesna i prezire takve pice. „Hmm“, rekla mi je jedanput, „znaš da su u Italiji zabranili postavljanje pitanja misicama nakon što je jedna od njih rekla, kad su je pitali tko je Leonardo da Vinci, dakle ona je rekla, glupača, da je to aerodrom u Firenci“. „Pa jest i aerodrom“ pomislila sam, ali se nisam htjela svađati s njom jer to uvijek loše završi.

- Blago tebi, dodala sam opet, a jako mi je digla tlak.

- Prada je za stare pice, rekao je Pjer na glas, i dometnuo posprdno: to je paleontologija draga moja. Pa – le – on – to – lo – gi – ja. Znate kaj je to? Neki šnajderaj, molim lijepo. Ma kurac vi znate.

Bilo mi je drago da joj je spustio. Mala glupača je zašutjela. Na setu je bila i Jasmina, nju svi vide kao super buduću manekenku, Marčela, Mia i Renata zvana „Renči“. Zvijezda novozagrebačkih trendi izlazišta, poznata po PVC opravicama, minicama, čizmama i lateksu, imala je glavu koja je služila samo za jednu svrhu – lijepljenje ekstenzija. Takva ju je reputacija pratila. Dečko, nogometaš, osvojio ju je navodno kad joj je naručio narodnjak „Zmija-žaba“. E, svašta, jebote. 

Sjela sam na stolac, i moram priznati, Pjer mi je bio beskrajno zabavan.

Iz njega su tračevi curili kao iz nekog izvora vode.

- Znaš li, draga, da je Nives proslavio premali grudnjak na Crnom Mačku? Cica Kaubojka, ne sjećaš se Cice Kubojke?, rekao je i petljao mi oko vrata. Zajebavali su je. Piše da je odbila Arapa za milijun dolara. Moš mislit. Neki ruski biznismen odveo ju je na orgije i izjebao, bio joj je obećao da će joj platiti spot, a ujutro dao petsto eura i nogu u guzicu. Ali, jebi ga, nije propala. Njene kolumne u Bildu sad čita šest milijuna Nijemaca!  Šest milijunčića, draga moja. Znaš koliko je to novaca. Da se usereš, jebote. Sad ti je opća kultura znati da Nives voli na ljuljački, brijao je Pjer. Koji ludi Jergović, to je out.  Nives. Ona je in, iako joj se svi smiju. Vidi koju prašinu diže. Nije to lako. 

Nasmijao me.

- Fućka joj se, nastavio je. Snašla se. Da joj muž ne kocka, bila bi bogata. Ali i ovako živi bolje od 999 posto Hrvatica i Hrvata. Jebe joj se, kaj ne? Draga? Halo?

- Naravno, rekla sam. Jebe joj se.

A Dolly? Uvalila je sebe i Franju  u dugove iz kojih je ne bi izvlekel ni Rojsov bager – putovanja, opravice, garderoba, Cannes, Pula, pa to sve košta, a nemaš od kud. Većini naših celebova krči želudac, mljeo je Pjer. To su loncokrpe i jadnici! Dolly nema puno izbora. Kaj misliš da se za onog starog  krkana-drkana  vezala  kaj ga voli? Pa ona ti je ionako prije 10 godina plesala gola po ratnim brodovima Šeste flote…

- Kaj je Šesta flota?

- Amerikanci u Mediteranu, rekao je. Nato. Plesala je tamo gola, i tko zna kaj još. Ona i neka njena cimerica u  Borovju  su živjele u isposništvu, a onda ih se dohvatil neki paraplegičar, Neno, i omogućio im malo da istražuju tamnu polutku. Da dotaknu dno života, hehe. Bil je diler. Moš mislit draga, na kaj je to ličilo.

Nasmijao se i dodao, ali njima to nije teško palo.

To i nije bilo tako smiješno.

Frajer prije nje, ostavila ga je pa je završio u ludari, rekao je i prestao se smijati. Ali ona je takva, dodao je, luda je i misli da je Ava Gardner. Ta se neće smiriti dok ne dođe do Hollywooda, a znaš kad će doći? Na sveto nigdarjevo, eto kad. I zakaj bi? Ona je s tim starkeljama samo da bi se probila u medije. Da nije toga, tko bi pitao za nju. Jučer me neki lik pita čime se ona uopće bavi. Pazi, on to nema pojma. Pola ljudi ne zna da je ona glumica, eto, to ti sve govori.

A i ti njeni metuzalemi su očajnici koji ne kuže da ih ona zloupotrebljava. Umru od sreće kad vide da im se mlado meso mota između nogu pa ne škrtare. Majmuni stari.

- Hm, pomislila sam. Zašto ju tako ogovara? Sinulo mi je da je Pjer plazio po Frani, svojedobno, sigurno je tu bilo trvenja, ljubomore, možda i mržnje, tko će ga znati.

No, kad je Pjer završio – a to je trajalo u pičku materinu – bio je nervozan. Digao je pogled. -A gdje je Debela, mamu joj jebem?

Uvijek ona mora kasniti. Uvijek.

- Doći će, rekao je Antonio.

Bulevar sumraka

Debela je top-manekenka. Poznati model. Posvuduša. Svi pričaju da se kara za lovu, možda ju samo mrze, ali njoj to čini se ne smeta. Ona je vrlo cool. Želi živjeti na visokoj nozi i uzima od života ono što može. Je li to OK? E sad, ako nešto zauzvrat mora i dati, šta onda. Bivši joj je dečko navodno pretukao starce, a oboje su se drogirali u pičku materinu. Ona šmrče redovito, mijenja sponzore, zove jadne paparazze s Cvjetnog kad prolazi Bogovićevom, vozi sponzorska kola… Doduše, u zadnje vrijeme u novinama je češće zbog celulita i zbog raznih zahvata kojima sakriva godine, nego zbog karijere. Ne znam, s takvom guzicom ja bih imala komplekse, i to jebene. Ona ih nema. Hoda po gradu kao da je oslobodila Knin, gle tu samodopadnu facu…
Zrakom se odjednom prolomio Pjerov urlik.

- Vaaaauuuu Draga, Darling, konačno si tu, jebote. Stalno si na kalendarima, a uvijek kasniš, jel ti vrijeme išta znači?

Ona je stigla. Vau.

Lelujala se po hali, glavom i pradom, na nogama dužima od Avenije Gojka Šuška kojom smo se dovezli do ovih jebenih hala.
Bok, cure, rekla je gledajući mene, djevojke i Pjera.

- Pičko, rekao je Pjer. Bok.

Ona se s veseljem bacila u naručje Antoniju. Ona je bila Miss, slikala se za Playboy, on je bio veliki maneken. Zgodan prizor, ali nije mi se svidio. Mora li baš tako plaziti po Antoniju? Drolja. Ovaj, Mali, Mate, i dalje je piljio u mene.

Pjer ju je uzeo „pod nož“ i odvojio od Antonija, kurva se zaplijepila za njega kao taksena marka. Skinula se u bikini. Ups. Guzica je fakat puna celulita, ali nju to ne jebe.  Čini se da namjerno paradira s tim guzom. Ona je dobra s Pjerom. Vidi se to čim su zinuli. Vole se.

Onda je počeo govoriti režiser, prilično preko neke stvari.

Skužila sam da ćemo svi biti u  donjem rublju i nekim samostojećim čarapama.

Mali Mate se skinuo u kupaće gaćice – znala sam, majke mi - leopard uzorka. Strašno. 

- Bit će zvijezda u ćevabdžinici Micko, rekla mi je podrugljivo Dina. 

Već je vidim kako mi se podsmjehuje: „Ricky Martin iz Čaprazlija….“

Curke su se gurale oko njega čim je završio sa snimanjem, to je bilo očito, a ja sam stajala sa strane. Nije mi se dalo ići u taj cirkus. Ali – primijetila sam – on je  stalno išao prema meni.

Beskrajno smiješno, ali nisam se smijala. 

Tu sam gdje jesam, i jebi ga, moram to odraditi. Super izgledam, čak i u konkurenciji ovih dugonogih trebica. Kad se spot zavrti po telkama, dobit ću nove poslove, a onda nove, nove i nove – skucat ću za Italiju, ili za Francusku, samo treba strpljenja. Pa i progutati neko poniženje. U jednom trenutku, kad sam prolazila pored wc-a, šokirala sam se kad me je neočekivano nekakva ruka zgrabila za zglob i uvukla unutra.

Mate. Cerio se kao idiot. Dohvatio me za sisu.

E nećeš majci džabe, rekla sam, i istrgnula se. On se cerio jednako blesavo, a ja sam pobjegla van. Vrlo blizu stajao je Bizonov čovjek, Matin menadžer iz sjene. Odmah smo se razumjeli. 

Pjevušila sam mu, „možeš imat – moje tijelo – ali dušu ne…“ i bilo mi je jako smiješno. I njemu.

Odvukao me u garderobu. Gurao mi je prst u guzicu. Boljelo me. Ali bila sam hrabra. Izdržala bih i da mi je gurnuo pajser. Život nije lak. Svašta treba pregurati. Slabi propadaju. Jaukala sam, on je mislio da mi to čini zadovoljstvo, ali mene je boljelo. Krila sam to,  pitanje časti. Kad više nisam mogla izdržati, vrištala sam jače, možda i toliko jako da je Mali Mate mogao čuti, ako je bio u svjesnom stanju. Kada bih glasno vrisnula on bi mislio da imamo orgazam. Smijali bismo se, zajedno, svatko iz svog razloga. Na kraju sam osjetila olakšanje. Bol je, naime, nestala, a nedostatak boli je ugoda. Ugoda. I novac.

Kurac mu je bio velik i osjećala sam zadovoljstvo jer me ispunjavao. Lijepo je kad muškarac ispunjava ženu, umjesto da joj ostavi osjećaj praznine. On je ispuštao zvukove, dahtao, stenjao, jecao, zastajao da ne svrši prije vremena dok je moje tijelo podrhtavalo. Teško je ševiti se uprazno, bez glazbe, bez ljepote, bez ljubavi. Najviše volim kada ide glazba koju slušaju zdroksani klinci, ona razvaljuje pamet.

Iz spota Malog Mate izašla sam bogatija za 700 eura! Koristilo mi je i snimanje, jedna od smješnijih gluposti u mom životu.

>>> Kraj prvog nastavka