Mnogi su bili uvjereni da neki mali zeleni sjedi u tim velikim računalima i radi za nas, kazuju danas Jasminka Novak i Anita Sedić o počecima informatizacije i osnutka Sveučilišnog računalnog centra prije 50 godina
PIONIRKE PRAINTERNETA
Bile smo prve programerke u zemlji, a divovski kompjutor su najprije smjestili u konjušnicu!
Možda ovo čitate u novinama, pomno kreiranima pomoću kompleksnog računalnog programa. Možda čekate tramvaj i listate ove retke na vašem pametnom telefonu. Možda ispijate prvu kavu i snenim očima kotrljate kotačić na mišu dok vam se riječi nižu na kompjuterskom ekranu. Spojeni ste na internet, umočili ste virtualni palac u more nula i jedinica, a cijeli daleki i začudni svijet informacija rasprostire se pred vama i podilazi vašim hirovima.
Tehnologija se zavukla u svaki kutak naših života, a planet, nekad ogroman i nepregledan, sad se smanjio na veličinu dlana. Sve je tu, odmah iza računalnog ugla, sve što nam padne na pamet. Tako lako, tako prirodno, tako dostupno.
Prvi kompjuter su ugledale u Parizu
A počelo je, bar u Hrvatskoj, u pravoj pravcatoj konjušnici!
SRCE označava kraticu za zagrebački Sveučilišni računski centar. Sad je to, kako mu definicija lijepo kaže, središnja infrastrukturna ustanova cjelokupnog sustava znanosti i visokog obrazovanja Republike Hrvatske. I ovih dana slavi okruglu pedesetu obljetnicu postojanja. Čestitamo im. Ali nas ne zanima današnje Srce. Zanimaju nas njegovi prvi, sramežljivi otkucaji. Oni iz vremena nula i jedinica, iz bučnih i golemih računala koja su zauzimala čitave dvorane. A tko će ih se bolje prisjetiti nego oni koji su bili tamo, u tim nježnim, formativnim godinama. Upoznajte pionirke ovdašnje informatike.
Jasminka Novak i Anita Sedić su prije točno pedeset godina zakoračile u nepoznati svemir programiranja i počele stvarati svijet kakav danas poznajemo. Istina, u tim prvim danima, računanje i pisanje kodova nije ni izbliza sličilo današnjem procesu. Štoviše, nisu se u prvim programiranjima uopće služili kompjuterom. Zapravo, prvi kompjuter su ugledali tek u Parizu. Ali, polako, idemo redom.
- Ja sam završila Kemijsko-tehnološki fakultet i počela sam raditi u ožujku 1972. - otvara disciplinirano priču Jasminka.
- Ja sam ekonomistica. Počela sam raditi par mjeseci nakon nje, došla sam ravno u tu famoznu konjušnicu - nadovezuje se Anita.
Ideja je potekla dvije godine ranije. Počela se kuhati u 1970., među sveučilišnim profesorima koji su prikupljali talentirane studente iz različitih branši. Zamisao je bila da se sposobni mladići i djevojke iz raznih struka okupe na jednom mjestu s jednim ciljem: učenje i promoviranje upotrebe računala.
- Kad sam prvi put čula za to, bila sam na trećoj godini ekonomije. Profesor Dobrinić pokušao je otvoriti katedru za informacijske sustave i na tom je smjeru bilo šest predmeta više nego na ostalima. Prikupili su nas tridesetak i tamo smo učili programiranje isključivo na papiru. Dobiješ zadatak i profesor te ispituje. Meni je to bilo wow. A prvi kompjuter? Eh, prvog smo vidjeli tek na stručnom putovanju u Pariz, na prvoj svjetskoj izložbi informatičke opreme - priča Anita.
- Mi u početku nismo imale pojma. Dečki koji su završili Elektrotehnički fakultet su nešto i znali jer su imali računalo, a mi smo dobili priručnike na engleskom i iz njih učile. Sve smo programirale na papiru. Trajalo je to par mjeseci dok nismo svladale, u međuvremenu su nas selili u druge prostorije i završile smo u konjušnici, tamo u Savskoj 16. Bilo nas je 13, nas četiri cure i ostali dečki. To je bila jezgra - prisjeća se Jasminka.
Čekajte, kakva konjušnica? Zašto stalno spominju tu konjušnicu?
- Pa tu smo bili smješteni. Doista u prostorima bivše konjušnice. Tamo je nekad bio veterinarski fakultet, držali su životinje u tim prostorima. Imale smo veliko računalo koje je trebalo veliku prostoriju. A i aparati za hlađenje su bili veliki. Ta prva računala su bila ogromna, kao ormari. Evo, od tuda do tuda je bio najmanji. I, eto, dobile smo konjušnicu - smiju se gospođe.
Nule i jedinice su čitale kao knjigu
A kako su to programirale na papiru? Kako su mogle znati da su uspješno obavile posao?
- Lijepo. Drugi profesor bi provjerio rezultat. Mi napišemo, on provjeri - jednostavno odgovaraju.
- Zapravo je revolucija nastala kad smo počeli raditi programe za bušenje kartica. U početku smo najviše radili proračune. Ja sam, recimo, radila za znanstvenike, za minerologe. Imali bi nekakav problem, a mi bismo im morali isprogramirati da vidimo koliki bi, ne znam, bio odnos različitih masa. Uglavnom su to bile takvi tehnički poslovi. Anita je više radila poslovne stvari - pojašnjava Jasminka.
- Mislim da je prvi pravi komercijalni projekt bio obračun plaća za jednu zaštitarsku tvrtku. A u to vrijeme, tada je sve to još bilo prilično apstraktno, zaustavljali bi nas na hodnicima i govorili nam da smo nešto ukrali, da je nešto nestalo, jer nisu mogli pojmiti da informacije više ne moraju biti pohranjene samo na papiru... Ljudi su tada imali dojam da neki mali zeleni sjedi u računalu i računa za nas - smije se Anita.
- Da, da. Jedna žena je došla kod nas tražiti ladicu u kojoj se nalazi njena datoteka s podacima. Doslovno fizičku ladicu. Jedna je došla i tvrdila da će dokazati da broj Pi ima konačni broj znamenaka. Ma bilo je svega - prisjeća se Jasminka.
Uskoro su počele držati edukacije profesorima, nastavnicima na sveučilištu. U to vrijeme, s obzirom na okolnosti, informatika iz Srca žarila je i palila ovim dijelom Europe.
- Bili smo tada ukorak s ostatkom svijeta. Kasnije su nas proglašavali zapadnim špijunima. Zašto? Radili smo s inozemstvom, imali smo priručnike na engleskom, novu opremu, prva računala u Jugoslaviji, radili smo nešto što drugi nisu znali. A još kad je napravljena nova zgrada u Marohnićevoj, dobili smo američki Univac 1110. To je bilo najjače i najmodernije računalo na ovim prostorima - romantično se prisjeća Jasminka.
Univac 1110 je zauzimao više od 40 metara kvadratnih, na njemu su radili inženjeri sistemci koji su se brinuli za hardver, operateri koji su učitavali kartice i brinuli se za sustav, tehničari... One su bile zadužene softver.
- U to vrijeme smo uredno čitale nule i jedinice, čitale smo ih kao knjigu. I po tome smo korigirali svoje podatke - mrtve hladne pričaju nešto što mlađim generacijama zvuči kao zaplet Matrixa.
- U Srcu smo, još prije doba PC-eva, napravili mrežu terminala gdje smo bili povezani sa sveučilištima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Bilo je to poput nekakvog internog interneta - pripovijeda Jasminka o pravom hrvatskom prainternetu.
- Zagreb je bio wow, s ponosom možemo reći da smo bili prvi u Jugoslaviji. To je bilo strašno tada. Sjećam se, Elektropriveda u Sarajevu je naručila kompjuter koji im nije mogao stati u prostor. I onda su naši dečki išli dolje, morali su skidati staklene stijene. Mislim da su čak i rušili zid - dodaje kroz smijeh Anita.
Trud i talent nisu ostali neprimijećeni
Motivacija je bila jaka. Razbijali su vrata pred sobom, praktički svaki dan su otkrivali nove svjetove.
- Da, ja sam imala 22 godine kad sam diplomirala. U početku smo bili svjesni da ništa ne znamo, ali smo bili jako entuzijastični. Stalno smo učili. Informatika te tjera da se razvijaš. Živjeli smo za to. Ja i danas učim. Mene je, recimo, PC oduševio i ja sam stalno kopala po njemu. Pitali bi me što mi je to, kako mogu raditi na njemu tako malenom - objašnjava Anita.
- To je bilo jako uzbudljivo vrijeme. Zbilja ne pamtim ništa ružno iz tog razdoblja. Mi smo svi postali prijatelji, kućno smo se družili, naša djeca su zajedno odrastala, zajedno smo išli na izlete. Bili smo toliko povezani da bi nas muževi i žene čekali u petak ispred Srca, na kraju radnog vremena, a onda bismo se potrpali u auto i otišli u Opatiju na kavu. Izrodile su se tu i veze, i vezice i brakovi. Ne znam koliko ih se održalo do danas. Bilo je svega - sa smiješkom prepričavaju.
Prisjećaju se anegdota iz minulih godina, opisuju kako su imali predmet Društvene samozaštite. Do podne programiraš, nakon toga idu pokazne vježbe s puškom. Ništa nas ne smije iznenaditi, taj moment. Pisali su jedni drugima poruke na zidovima, da ih nađu u drugoj smjeni, nije bilo mobitela. Pamte Zaydana, kolegu koji je u Srce stigao kao politički emigrant iz Sudana. U međuvremenu je oženio Titovu nećakinju, doktorirao u Zagrebu i postao čisti Zagorac.
- Pisao je političke govore u zagorskoj vikendici, a na stolu je držao Lenjinovu sliku. Ma bio je odličan - smije se Jasminka.
Naravno, talent i trud zagrebačke informatičke jezgre nisu ostali neprimijećeni.
- Svi smo dobili ponude za raditi vani. Za Univac, za IBM... Ali majka priroda je tako uredila da smo mi žene, da je došlo vrijeme za rađanje, pa smo ostale. Dečki su svi otišli. Jesam li ja htjela otići? U onome času ne. Ulazile smo u godine za stvaranje obitelji, nije nam tada padalo na pamet juriti po Americi ili po Londonu - dodaje Anita.
Ona se s vremenom posvetila edukaciji. Radila je u srednjim školama, položila razliku predmeta na Filozofskom da može predavati i, kako nije bilo formalnih profesora informatike, tada su radili puno više od kolega na fakultetima. Djeca vuku, kaže Anita, traže sve više i više. Radila je kao programer nastave, sve dok joj napokon nije dozlogrdilo. Nije bio problem u poslu, već u okolnostima.
Državna uprava je bila troma
- Nije bilo novca. U 1995. mi još nismo imali informatičku učionicu. Skupili smo nešto iz roditeljskih donacija, izvukla sam stari Commodore iz garaže, to nam je bila oprema. Odlučila sam da odlazim nakon sastanka s tadašnjom ministricom koju sam molila za razgovor da joj objasnim da od informatike nema ništa bez opreme. Ona se uzrujala i rekla da nije vrijeme za izmišljanje - priča Anita. U međuvremenu je otvorila svoju privatnu informatičku radionicu i u njoj ostala sve do 2004. I dalje radi tečajeve za umirovljenike, od učenja Skypea do slanja mailova.
I Jasminka je predavala, jedan od učenika joj je bio bivši ministar znanosti, Vedran Mornar. Kaže da je bio odličan đak. U međuvremenu se nastavila razvijati, iz Srca je otišla 1990., a imala je, dodaje, još tri karijere nakon toga. Od rada u Ministarstvu pravosuđa i uprave, preko menadžerskog posla za regiju do funkcije pomoćnice ministra u resoru europskih integracija. Svojevremeno je i nju razočarala kratkovidnost u radu.
Primjerice, kad je u ranim devedesetima bila načelnica odjela za projektiranje informacijskih sustava u državnoj upravi, imali su ideju da bi dionice trebale biti bespapirne. Ma kakvi. Tražio se papir. Karta. Nije bila zadovoljna, državna uprava je bila troma, ona je bila nesretna i smatrala je da je to nazadovanje od onoga što su u Srcu radili. Stigao je poziv iz tvrtke Oracle, da bude voditeljica projekta za prijevod poslovnog softvera. Rasturili su. Štoviše, bila je pozvana na razgovor i u Agrokor, kod Todorića koji joj je rekao da će joj se javiti njegov šef informatike. Nije se javio. Bila mu je prevelika konkurencija.
- Eto, mogla si biti nova Dalićka - dobacuje joj u šali Anita.
Nisu požalile što nisu otišle vani. Iako su se kroz turbulentna desetljeća političke prilike i akteri na sceni mijenjali, ove pionirke i danas vide plodove svog rada.
Stari žar je još tu
- Ja sam bila voditeljica projekta informacijskog sustava tadašnje Službe društvenog knjigovodstva. To je današnja Fina. Mi smo tražili novac za to, oni baš nisu bili skloni da daju, ali ja sam bila tako bijesna. Došla sam u Beograd jutarnjim vlakom na sastanak i kad sam rekla koliko tražim, oni su rekli ne. Rekla sam im doviđenja. Na kraju su ipak dali, napravili smo projekt i ustanovilo se da je jedino što je u toj službi društvenog knjigovodstva prava stvar, ono što i danas radi, to je transfer novca - priča u dahu Jasminka. Nisu to bile male svote. Recimo, prvo računalo Univac koštalo je više od tri milijuna dolara, i to još u ono doba, kažu gospođe programerke.
A kako je danas, jesu li i dalje ukorak s tehnologijom?
- Ma kakvi, nema šanse. Pratim pomake, ali sve te finese... Nema šanse. Srećom, i dalje me, s ovih 70 i kusur godina, takve stvari vesele - odvraća Anita.
Stari žar je još tu, primjećujemo ga dok negoduju zbog gradiva koje su njihova djeca morala učiti.
- Zamislite, na prvoj stranici im je pisalo da se računala dijele na mala, srednja i velika. Ako me onda šlag nije trefio, neće nikada - iznervirano vrti glavom Jasminka.
Dok pričamo na terasi kafića na Savici, mobiteli nam zvone. Notifikacije s društvenih mreža bljeskaju s ekrana. Pametna televizija iznad naših glava instantno prenosi vijesti iz svijeta. Kompjuterska kasa otkucava račune za piće...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
