Amanda, Bill i Sandy turisti su u Dubrovniku. I ne mogu kući

Amanda Sherren, predstavlja se nasmijana Amerikanka, jedna od rijetkih turistkinja zapelih u Hrvatskoj. Pruža lakat. Uzvraćamo istim pokretom dok razmišljamo kako je brzo ovaj pozdrav postao normalan. Pitamo je da ponovi prezime kako bi ga zapisali.  

- Shereen - naglašava Amanda na praznom dubrovačkom Stradunu.

Tipkamo u notes na ekranu. I nije dobro. U sličnim situacijama običaj je da novinar preda mobitel stranom državljaninu da se sam upiše, ali posebne okolnosti traže posebne mjere. 

- Sharon, kao Sharon Stone, ali bez kamena? - pitamo Amandu. - Ne, ne, Sherren - glasnije će ona.  

- Sheen, kao Charle Sheen? - sad ćemo već bojažljivo. 

Odustajemo. Prelazimo tada na dobro staro slovkanje.

Ljudi su super, pitaju kako smo nude pomoć

Usput je Amanda zaključila da joj je puno draža Sharon od Sheena. Laktamo se tada i s drugo dvoje zdravstvenih izbjeglica. Nije bilo problema; oni su Sandy i Bill Ward. Jednostavni ljudi, umirovljenici iz New Jerseyja. Odlučimo poći ka suprotnoj strani Straduna. 

Putem govorimo kako je turistička sezona počela i mi zapravo imamo čast da šetamo s praktički jedinim strancima u inače prenapućenom Dubrovniku. Amanda je na to rekla rečenicu za koju smo odmah pomislili da će biti naslov: 

- Da, ljudi su sada jako prijateljski raspoloženi prema turistima! Vuku nas za rukav, obožavaju nas. Nude pomoć, što god treba. Baš su srčani. Čim otvorim usta i kažem "hi!" svi se šokiraju. "O moj Bože! Tko ste vi, odakle ste došli!?", viču. A onda ih zanima kako sam frizički stigla, jesam li se teleportirala... - živopisno će Amanda kroz smijeh, na svom tečnom američkom engleskom.

Osim Sandy i Billa koji sada žive u istoj stambenoj zgradi gdje i ona, upoznala je samo još jednog turista. U dva mjeseca koliko je u Dubrovniku. A koliko će morati ostati - nema pojma. 

- Kad sam pričala s policijom, rekli su da znaju da sam tu i da im je najavljeno kako ću ih doći moliti da ostanem još - sasvim ozbiljno će Amanada, a na to Sandy i Bill potvrdno klimaju glavom. 

Stradunom odjekuju naši koraci, ali i riječi na engleskom jeziku koje rijetki prolaznici poprate začuđenih lica. Put prepriječi tek pokoje dostavno vozilo i iznenađujuće pretile ulične mačke.

POGLEDAJTE VIDEO: Brač je novo žarište korone

Pokretanje videa...

01:02

Video: 24sata/pixsell

Igraju se kukala. Jedna je ušla u izlog knjižare. Kroz staklo gledamo prodavačicu s maskom i rukavicama kako vrišti. Taman je sve bila sanirala prije skorašnjeg otvaranja.  

Bill prekine tišinu. 

- Ne znamo kuda idemo - kaže.

Što je s vizama? Istječu ovog mjeseca

Pomislimo da objasnimo kako smo htjeli samo do drugog kraja trga, ali u to on zabrinuto nastavi: Ne znamo koliko ćemo ostati. Ne znamo ni koja država bi nas sada uopće primila, hoće li nam Hrvatska dopustiti da budemo ovdje još neko vrijeme...? 

- Što vam je s vizama? - upitamo svo troje. 

- Dozvoljeno nam je da ostanemo 90 dana, a to će isteći do kraja ovog mjeseca - odgovori Bill.

Amanda se nadovezuje kako je vlasnik apartmana gdje odsjeda odvjetnik i da je razgovarao s policijom. Rekli su mu da ako turisti imaju nekav hitan slučaj, da onda mogu ostati duže od tih 90 dana. Naravno, moraju tražiti azil. Kao ilegalni migranti po ostatku Hrvatske. 

- Tražit će osobne podatke, kontakte, razlog ostanka. Moramo navesti tko nam je najbliži rod, u slučaju da umremo - dodaje Amanda. 

Pred nama se tada ukazala velika crvena mrlja na podu. Kako smo dolazili bliže, vidjeli smo da su to jagode. Dvije djevojke su ih ispod volta prodavale.

U kašetama poslaganim po tlu. Više nego zainteresirano su nas gledale, jer nije im uopće išlo. Kupaca nema. A moguće je da mjerica jagoda na Stradunu nikad nije bila tako jeftina, u čitavoj novijoj povijesti grada. 

Amandu to podsjeti kako već zna svaki kamen u Dubrovniku, ali da još uvijek nije probala hrvatsku hranu. Sve mora sama kuhati. 

- Tu sam već od kad, a pojma nemam kakva je lokalna kuhinja! Apartmani su zbilja dizajnirani za kratkotrajan boravak. Kuhinja je sićušna jer turisti idu u restorane. Imam dasku za rezanje povrća koja je ovolika - priča Amerikanka dok rukama formira kvadrat veličine kutije cigareta. 

Bill i Sandy, do jučer potpuni stranci, sada su joj najbolji prijatelji. Dogovarali su se da bi neke obroke mogli skupa jesti, ali planovi bi se izjalovili. U apartmanima nema mjesta, a na terasi koju dijele svaki put bi počela kiša.

Od tada prakticiraju samo čaše vina uz zalazak s pogledom na grad. Sjedamo tada na barokne skale Crkve svetog Vlaha. Mjesta ima koliko hoćete. Razmičemo se da napravimo propisnu udaljenost. Bill i Sandy skidaju maske s lica. 

Pričamo im kako je Dubrovnik najstarija karantena na svijetu i da im uopće nije loše što su ovdje. 

- O, da, znamo to. Živimo odmah kraj nje, preko puta Lazaretija - spremno će Amanda dok se namješta po stoljetnom kamenu.

Konačno, na pozicijama smo, okrenuti ka Orlanovom stupu, najstarijoj čuvanoj javnoj skulpturi u Dubrovniku. Trenutno ga ne vidimo jer je prekiven zaštitnim skelama i ceradom. Već više od godinu dana Orlandov stup je u katanteni. Znanstvenici su ga zatvorili kako bi posebnim senzorima proučavali ponašanje pukotina u organizmu domaćina.

Bolje ostati ovdje nego se vratiti u SAD

I kako različite temperature na njega utječu. Orlando nije dobro i hitno mu je potrebna obnova, a na restauratorima je da nađu način da ga zacijele. Stručnjaci su složni da je optimistično očekivati kako će cijepivo biti spremno na jesen. 

Nisu optimistični ni Bill i Sandy. Njima je ovo trebalo biti putovanje života. 

- Umirovili smo se u listopadu i počeli smo putovati u studenom. Pune dvije godine planirali smo ovaj put. Prvi dan ožujka došli smo u Dubrovnik, u travnju smo trebali biti u Splitu, ovaj mjesec trebali smo biti u Zagrebu, idući u Veneciji, ali to se neće dogoditi. Za situaciju s koronavirusom saznali smo tek kad smo došli u ožujku, vlasnik apartmana rekao nam je da će se uskoro sve zatvoriti. Tad smo promislili da je sigurnije ostati ovdje nego otići u SAD - priča Bill. 

- Apsolutno, apsolutno - dodaju Amanda i Sandy. 

Amanda je zapravo planski izbjegla u Dubrovnik. 

- Ovdje sam već sedam tjedana, a u Hrvatskoj dva i pol mjeseca. Tu sam prebjegla iz Izraela. Ja jesam porijeklom iz SAD-a, ali tamo ne živim nego inače stalno putujem, tako da sam bila u Izraelu kad se sve ovo počelo događati. Rekla sam sebi "uh, stvari postaju gadne", trebala bih otići negdje gdje ću biti sigurna, gdje su dobre bolnice. Nisam znala da će to biti Dubrovnik. Tad sam birala državu, ne grad. Tražila sam neku koja je lijepa, ima zanimljivu povijest i arhitekturu. I dobar zdravstveni sustav, naravno. I da bude jeftina. Otvorila sam kartu svijeta i zaključila "pa idem negdje u Europu. Zbog bolnica. A Hrvatska baš dobro izgleda" - počinje svoju priču Amanda. 

Vidjela sam da se sprema 'lockdown' i da moram odabrati mjesto

Otišla je tada najprije u Zagreb. Odlučila je putovati nekoliko mjeseci po našoj državi, ali kad je bila u Istri, čula je za zatvaranje granica županija i gradova. 

- Vidjela sam da se sprema "lockdown" i da moram odabrati jedno mjesto. Tad sam znala da će to biti Dubrovnik jer ovaj grad nikada neću vidjeti bez turista. Naljepši je na svijetu, a ja sam sada praktički jedini stranac. Pa to je predivno - dodaje nadahnuto. Jedva čeka da mjere popuste, jer već je zamislila kako će tada njen boravak ovdje izgledati: 

- Osjećam zahvalnost prema Dubrovniku i ljudima koji su nas tako lijepo primili. Jedva čekam da otvore restorani i barovi. Ući ću u svaki i trošiti novac, bacat ću ga na sve strane jer znam koliko to znači. Napravit ću frizuru odmah. Ići ću u sve uslužne djelatnosti. Ići ću čak i na masaže! Jadne te maserke, tko će njima dolaziti? One sada definitivno ne zarađuju. Već sam kupila neke stvari koje mi uopće ne trebaju, rekla sam samo "ma uzet ću ovo, oni trebaju moj novac" - poručuje Amanda dok se pomalo odmiče od nas.

Kako razgovaramo tako diktafon šeta malo od Billa i Sandy, malo do nje, pa smo se valjda u tom pomicanju previše približili. Između nas je bilo bar metar razmaka. Ali, opreza nikad dosta. 

Ne želimo zvučati kao nepristojni domaćini, no svejedno pitamo, kada planiraju otići? Imaju li ikakvu ideju? Situacija u Hrvatskoj se, dodajemo, dosta popravila. 

- Da, ali nije u SAD-u. I nitko ne zna kada će se popraviti - odgovara Bill. 

Amanda dodaje da je to trenutno najgore mjesto na svijetu na kojem možete biti. Svo troje ogorčeni su na trenutnu vlast. Složni su da političari uvjeravaju narod da je znanost laž. 

- Ljudi izlaze na prosvjede, gužvaju se po ulicama, vjeruju Trumpu kad kaže da bi trebali piti deterdžent... - zgroženo će Amanda, a

Bill na to iskreno kaže da ga je sram što 30 posto Amerikanaca slijepo vjeruje predsjedniku. 

Vijesti iz SAD-a u Dubrovnik stižu od njihovih obitelji. 

Amanda kaže da joj je kćer zapela u New Yorku. Najviše bi voljela da je može dovesti u Hrvatsku i strašno joj nedostaje. Bill i Sandy imaju četvero djece i 10 unučadi. 

- Svi žive u New Jerseyju, Connecticutu, New Yorku. Sve i da smo tamo nebi ih mogli vidjeti. U školu idu kod kuće, rade trgovine hranom i tehničkom opremom, to je kao i ovdje - spremno će Bill.  

- Idemo na svijetlije teme, kako provodite dane? - pitamo ih.

Amanda je kupila puzzle od tisuću komada i kaže da nije ni blizu kraja. U moru kojeg naziva "ocean" pliva redovno, išla je čak i na jedan spoj, ali šokiralo je kad se muškarac skinuo na plaži:

"Mislila sam da je to neka Hrvatska tradicija ali izgleda da nije bila, haha". Da je u Californiji, kaže, ne bi mogla na plažu jer su ih ondje zatvorili. Bill se zabavlja tako što odlazi u dućane, a Sandy puno fotografira i objavljuje po društvenim mrežama. 

U ovim nevjerojatnim vremenima kad su susjedi razmjenjivali igle i konce, boje za kosu i kacavide, Amanda je uspjela čak i gitaru nabaviti:

- Srela sam ženu na ulici i pitala je znali nekoga tko bi mogao imati bilo kakav instrument. Javila mi se e-mailom da je našla čovjeka koji je imao gitaru. Radio je ovdje u turizmu. Htjela sam je kupiti, ali on je rekao da ne dolazi u obzir i posudio mi je, rekao je da ću je vratiti kad se situacija smiri, "tu smo, vidjet ćemo se", govorio je. Ali onda je pobjegao na farmu kod svoje obitelji saditi povrće. Jer se turizam više neće vratiti onako kako su Dubrovčani očekivali. Bar ne ovu sezonu... - veli Amanda, već prava Dubrovčanka.

Možda ostane ovdje zauvijek

Nije isključena mogućnost da ostane i zauvijek tu. Godinama je radila kao učiteljica u Vijetnamu i Los Angelesu, a prije korone, dok je putovala svijetom, imala je ideju kupiti hotel u Francuskoj. Našla je neki koji joj se svidio. U prosincu je dala ponudu. 

- Srećom, odbili su me. Ovo je grozno vrijeme za ulaganje. Ali ako cijene strašno padnu mogla bih kupiti neki bar ili hotel u turističkim dijelovima Hrvatske jer želim raditi samo pet mjeseci godišnje, a ostatak putovati - dodaje Amanada.

To zvuči kao sasvim dobra ideja. Ipak, strahuje da svijet više neće biti onakav kakvim smo ga poznavali: 

- Možda ćemo početak 21. stoljeća spominjati kao vrijeme u kojem su ljudi mogli dosta jeftino putovati svijetom. Možda se to više nikada neće ponoviti. Osim ako se ne pronađe lijek ili cijepivo - usput će svestrana Amerikanka. 

Ustajemo se da prošetamo još malo po gradu prije kiše. Nebo se opasno zatamnilo. Gledamo zadnji put ka Orlandovu stupu.

Tja, on je u karanteni već godinu dana i bit će, čini se, još toliko. 

POGLEDAJTE VIDEO: Treća faza popuštanja mjera

Pokretanje videa...

02:00

Video: 24sata/pixsell