"Nema teže stvari nego nabaviti višenamjenski borbeni avion", rekao je jučer Damir Krstičević. Ali imaju dvije teže stvari: kupovina aviona od Izraela i još više preuzimanje odgovornosti za propali posao stoljeća.
'Nema teže stvari od kupnje aviona'? Ima, davanje ostavke
"Nema teže stvari nego nabaviti višenamjenski borbeni avion", reče jučer u svoju obranu Damir Krstičević.
Ministar obrane, unatoč svom naveliko reklamiranom boravku na War Collegeu, očito nije upoznat sa slavnom izjavom američkog predsjednika Johna F. Kennedyja koji je 1961. godine izjavio: "Odlučili smo otići na Mjesec u ovom desetljeću ne zato što je to lako, nego baš zato što je teško".
A let na Mjesec Americi je tada bio ono što je Hrvatskoj kupovina višenamjenskih borbenih zrakoplova. Nedostižan san.
Ministar Krstičević upustio se u posao koji nijednom ministru i nijednoj Vladi prije toga nije pošao za rukom, i to upravo zato što "nema teže stvari od toga". On je, naime, od dolaska na mjesto ministra samome sebi napravio takvu reklamu da se upravo od njega očekivalo kako će napokon realizirati tu kupovinu, i to baš zato što je teško.
Da je lako, mogao je to učiniti bilo tko.
Možda čak i SDP-ove vlade koje su Krstičevićevi kolege žestoko napadali zbog čega već dosad nisu kupile avione.
Nije uspio nitko, pa ni Hrvatska
I da je lako kupiti izraelske F 16 Barak, onda bi ih dosad valjda nabavila barem još neka država. Ovako, brigadir Davor Tretinjak, voditelj stručnog tima Ministarstva obrane za nabavku borbenih zrakoplova, još je u ožujku prošle godine upozorio kako "F-16 Barak od Izraela do sada nije kupila ni jedna država" te da "SAD nikada Izraelu nije dao dozvolu za prodaju ove inačice aviona".
"Osim sada Hrvatskoj", pohvalio se tada Tretinjak. Ali kako smo vrlo brzo spoznali, nije ni Hrvatskoj.
Dakle, Krstičević nije do kraja u pravu kad kaže da "nema teže stvari nego nabaviti višenamjenski borbeni avion". Ima jedna teža stvar. A to je nabaviti takav avion od Izraela.
Nikome do sada to nije pošlo za rukom, pa nije ni Hrvatskoj.
Ministar obrane je to znao, njegovi članovi Povjerenstva za nabavku zrakoplova su to znali, znali su to premijer i predsjednica, znali su to Izraelci koji se gurali na natječaj i obećavali ono što su znali da ne mogu ispuniti, znali su to Amerikanci koji su na vrijeme upozoravali na sve preduvjete koji moraju biti zadovoljeni kako bi Izrael prodao F 16 Barak.
Ministrove činjenice ili Plenkijev dojam?
Nema, dakle, teže stvari do kupovine aviona od Izraela, a Hrvatska je svejedno mislila da će to napraviti. Ignorirala je sve znakove, signale i upozorenja. A sada se ministar ponaša kao da se ispriječila viša sila. I kao da je sve puklo neočekivano i bez najave.
Hrvatska se nije smjela dovesti u situaciju da čeka da Izrael ishodi dozvole. One su trebale biti predočene na natječaju, inače ništa od posla.
O svemu tome trebalo bi se raspravljati u Hrvatskom saboru povodom interpelacije SDP-a. A tu nas čeka poslastica.
Naime, Krstičević će, kako je najavio, razjasniti situaciju "na temelju "činjenica i argumenata", dok će Plenković, po vlastitim riječima, Saboru objasniti njegov "dojam" zašto se to sve dogodilo.
Premijer će pričati o dojmu, ministar o činjenicama. Što će biti važnije? Što će biti vjerodostojnije? Na što bismo trebali obratiti pažnju?
Rascopana vjerodostojnost
Javnost je mnoge činjenice u vezi kupnje aviona već vidjela, čak i kako se te činjenice mogu nategnuti u javnosti ne bi li se nekako sanirala šteta za Vladu. I stekli smo dojam da je to bio veliki promašaj, ako ne i nešto gore od toga.
Stoga nas sada zanima Plenkovićev "dojam". Kako je on doživio taj neuspjeh i koga će se okriviti za propast posla koji nikada nikome još do sada nije pošao za rukom, pa nije ni Hrvatskoj?
Jer ako već činjenice govore protiv Vlade, ministra i premijera, možda taj famozni "dojam" popravi stvar.
Ili će, ako zagusti, Krstičević opet nešto rascopati.
Uglavnom, ima jedna teža stvar od nabavke višenamjenskog borbenog, pa čak i od Izraela. A to je preuzimanje odgovornosti za neslavnu propast posla stoljeća.
I podnošenje ostavke u Vladi.
Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.