Vjerojatno ste čuli za SOS Dječje selo, a možda i zastali kod njihovih predstavnika u nekom trgovačkom centru. No znate li kako život SOS obitelji izgleda iznutra? Pročitajte Ružičinu priču
'Rekao je da sam svetica, ali ja sam zapravo samo obična žena'
Powered by SOS Dječje selo Hrvatska
Ružica Čović prije devet godina postala je SOS mama u SOS Dječjem selu Ladimirevci. Nije do toga došlo preko noći. Završila je četveromjesečnu školu za SOS mame, još godinu i pol radila kao SOS mama pripravnica, a sama ideja kuhala se u njoj mnogo dulje. Kao samohrana majka dviju kćeri odlučila je pričekati da se i mlađa osamostali i završi fakultet pa se tek tad prijavila, prošla testiranja i konačno došla u SOS Dječje selo Ladimirevci. Ovo je njena priča.
Posao vrijedan divljenja
S obzirom na to da Ružica posao SOS mame obavlja već devet godina, za početak nas je zanimalo koliko je djece odgojila.
- Do sada sam primila devetero djece. Četvero ih je već otišlo, ostalo mi ih je pet. Od njih pet ove je godine jedno završilo srednju školu i otišlo raditi na more, pa ljeto neće provesti kod mene. Preuzela sam brigu o djeci bivše SOS mame, koja su već odrasla i koja isto rado dolaze u moju kuću, od njih već imam i unuke. Bila sam im i na svadbi, svi me posjećuju i mogu reći da smo jedna velika obitelj - kaže naša sugovornica i pritom objašnjava da se broj djece u SOS obitelji stalno mijenja, ovisno o prilikama.
- Najviše sam ih odjednom imala u kući sedmero, zato jer SOS Dječje selo ne razdvaja braću i sestre, i tako je bilo puna četiri mjeseca. No uz trud i podršku stručnog tima, nisam bila prepuštena sebi. Ove godine dvoje djece koja su završila osnovnu školu odlazi u Osijek u srednju, u našu Zajednicu mladih. Ja i dalje imam obaveze prema njima, ali u manjem obujmu. Tijekom vikenda i na praznicima dolaze k meni. Komuniciram s njihovim novim odgojiteljima i svi zajedno radimo - priča Ružica.
Nije se pokajala
Budući da je riječ o poslu koji ima specifične uvjete rada, postoji mogućnost da će ga neki smatrati teškim. No naša sugovornica čvrsto odgovara da to kod nje nije bio slučaj. Naročito zbog velike podrške SOS teta, koje su SOS mamama desna ruka u kući, ali i ostalih kolega kojima se u svakom trenutku mogla obratiti za pomoć.
- Iskreno, nisam se pokajala. Vodila sam se mišlju da bih voljela do kraja života raditi nešto što će me potpuno ispuniti. Budući da sam bila samohrana majka i da sam othranila već dvije djevojke, znala sam da ja to mogu i da mi to neće biti teško. Djeca su me prihvatila i nijednom se nisam pokajala što sam ovo izabrala - kaže Ružica, koja je svoje biološke kćeri, ali i unuke, upoznala s SOS djecom.
- To nisu odvojene priče jer jednostavno integriramo jedno s drugim i živimo svi zajedno. Posjećujemo se, čujemo telefonom, videopozivima. Jedna kći mi živi u Irskoj, druga u Đakovštini, a imam i dvoje malih unuka, koji tijekom ljetnih i zimskih praznika dolaze u posjet i druže se s mojom SOS djecom. Također, mi idemo k njima u posjet, a znam često i povesti svoju SOS djecu mojoj sestri na more. Svi smo povezani - objašnjava.
Trenuci koji ostaju u sjećanju
Svako je dijete drugačije, pa je život SOS mame nepredvidljiv. Pitali smo Ružicu što joj je posebno ostalo u sjećanju.
- Danas sam zamolila djecu da me sjete na neke anegdote, no nisu baš bile primjerene - smije se Ružica te nam ipak odlučuje ispričati onu drugu stranu posla, ozbiljnije situacije koje se događaju SOS mamama i na koje trebaju biti spremne. Prisjeća se da je njoj najteže bilo kad se susrela s bolešću djeteta.
- Bila je izvanredna situacija, djetetu je puknulo slijepo crijevo i onda se to još zakompliciralo. Sa svim se možemo nositi, ali kad se suočite s tim da vam je dijete bolesno, dublje se zagledate u sebe i prožmu vas tuga i bol - iskrena je Ružica.
No objašnjava kako ljepša strana ovog posla ipak prevladava ,i to postaju najbolji trenuci za pamćenje.
- Najdraža mi je ta ljubav koju dobivam od SOS djece. Tako ostvarujem potrebu koju imam, da se nekome dajem. Volim to što dobijem od njih, što gledam njihov uspjeh i napredovanje u životu, u školi, u ponašanju... Uživam s njima u tom uspjehu i ljubavi.
'Nisam superžena'
Pozitivne reakcije obitelji, prijatelja i poznanika također nisu izostale, no Ružica ističe kako sebe ne vidi kao neku posebnu osobu.
- Svi su oduševljeni i gledaju me s poštovanjem, a neki smatraju kako sam vrlo hrabra iako je meni to sve normalno i prirodno. Jednom kad sam bila u Međugorju na ispovijedi, fratar me pitao čime se bavim u životu. Rekla sam mu da sam SOS mama, a on će na to: 'Gospođo, ne morate mi više niti jedan grijeh reći, vi ste svetica'. A ja sam samo obična žena. Meni je SOS obitelj svakodnevica i rutina - poručuje Ružica.
SOS Dječje selo djeluje u Lekeniku i Ladimirevcima. Nekoliko mama sprema se u zasluženu mirovinu, a nove mame i dalje traže. Pitali smo Ružicu ima li kakvu poruku za one koji o tome razmišljaju.
- Poručila bih im da nisam superžena nego sasvim prosječna osoba. Bitno je samo voljeti djecu, a najvažnije da budete spremni na to da ćete živjeti ovdje. A živjeti ovdje vrlo je lijepo. Ako imate afiniteta prema tome, nećete osjećati strah. Štoviše, ima posla i za SOS tate. Zasad još nismo imali SOS tatu u selu, ali i to je opcija. Pa ako ima koji zainteresirani, javite nam se. Imamo jedan bračni par, što je također poželjna situacija. Tko god ima želju i volju vidjeti kako živimo ovdje, neka proba!