Nagrađeni mehaničar iz Osijeka: 'U poslu nisu bitne prljave ruke nego čist obraz'
Automehaničar Tomislav Ivandija od 1992. vodi svoj servis u Osijeku. Kroz njega su prošle tisuće vozila, kao i mnogi praktikanti. Sad je osvojio najveće priznanje Hrvatske obrtničke komore, statuu 'Zlatne ruke'
Uvijek govorim svojim mehaničarima, ali i mladima, nisu bitne prljave ruke nego čist obraz. Da ljudi znaju da ste pošteni i marljivi. Prljavština se da oprati, a na rukavice se godinama navikavamo, kaže nam poznati osječki automehaničar i obrtnik Tomislav Ivandija.
Uspio nas je ubaciti u svoj gust raspored, između dva servisa, kako bi nam otkrio tajne svog obrta, njegove dugovječnosti, ali i planove. U sadašnjosti, kaže nam, uživa.
Naime, Ivandija je u srpnju dobio najprestižnije priznanje Hrvatske obrtničke komore, statuu "Zlatne ruke" s poveljom, koja se dodjeljuje za dugogodišnji uspješan rad u obrtu i izniman doprinos razvoju hrvatskog obrtništva. Jedan je od pet ljudi koji su odabrani među tisućama obrtnika kako bi tu nagradu dobili na obilježavanju 30. godišnjice Hrvatske obrtničke komore. Obavijest da je dobitnik te statue ga je iznenadila.
- To je velika nagrada i san svakog obrtnika, što može biti ponos i dika cijeloga kraja. Ljudima koji ne znaju za nju pokušavam pojasniti da je to zaista u rangu s filmskim Oscarom. Ne postoji veća nagrada od te – kaže nam Ivandija, koji statuu svako malo seli iz svoje kuće u ured. Obećao je sebi da će urediti posebno mjesto samo za nju, da je mogu i drugi vidjeti.
No do nagrade i do toga da ga drugi prepoznaju nije bilo jednostavno doći. Sve je počelo, kaže nam, davne 1980. godine, dok je vozio svoj prvi automobil, Volkswagen Bubu.
Pokretanje videa...
02:30
- Auti su me, kao i druge mladiće tad, jako zanimali. Volio sam izazove, putovati, i vidio da su automobili budućnost. Imao sam tu Bubu, na kojoj sam vježbao zanat. Mogu vam reći da je zbilja bila pouzdana. Bilo je tu kvarova, ali ne strašnih. Zavolio sam i taj brend – kaže nam Ivandija.
Dolazi prije svih, odlazi zadnji
Privatni obrt i samostalnu radionicu otvorio je 1992. Radno vrijeme mu je službeno osam sati, no nekad odradi i po 15. Stvar je, kaže nam, u tome što je sav posao upravo na leđima obrtnika.
- Mi radimo od 9 do 17 sati, no moj radni dan počinje u 7. Prvo pripremim sve u uredu, dijelove za vozila, pa čak i primam one koji su došli ranije. Dok sve poslužim, brzo stigne 9 sati, mehaničari i praktikanti na posao i prve mušterije. A u 17 sati meni ne završava posao jer moram srediti blagajnu i druge poslove. Jednostavno, obrtnici danas imaju previše birokracije i nameta, pogotovo mi koji zapošljavamo pet-šest ljudi. No opstajemo, pokušavamo biti još bolji. Ma tvrd smo mi orah – kaže nam iskreno Ivandija.
Priznaje da nije jednostavno biti sam sebi šef, ali je dobro.
- Motivacija za posao je dobra kad imate ugled u društvu. Mnogo generacija je kod mene odgojeno u ovoj struci, što me i dalje tjera da se borim i suočavam s novim izazovima – kaže obrtnik i dodaje kako je smisao ovog posla prenositi znanje na mlađe. To je ujedno nezaobilazno.
Ljudi shvaćaju da ne možemo provesti dan bez obrtnika, mehaničara, frizera, krojača... Život jednostavno ne bi funkcionirao. Dobro je što su to počeli shvaćati i mladi, pa nam se broj obrtnika povećava. Mladi jednostavno vole dobar automobil ili motocikl, tako da ovaj posao neće izumrijeti – uvjeren je Ivandija.
- Meni je i sin u ovom poslu, on će nastaviti voditi servis, što je zapravo san svakog obrtnika. Pomažem mu naučiti sve što treba, no nije samo bitno znati mehaniku nego i dočekati korisnike. Želimo da znaju kako oni kod nas nisu samo broj, da ih doživljavamo kao ljude. I ja želim da me drugi dožive kao čovjeka – kaže Ivandija i dodaje kako su kod njega i dvije žene završile praksu. Zapravo, bile su na prekvalifikaciji te su nastavile raditi negdje drugdje.
Mladi se vraćaju
- Nije samo da mladi upijaju znanje. I mi stariji moramo učiti novosti. No za bilo koji uspjeh treba vremena i odricanja. Ne može se preko noći postati bogat – otkriva obrtnik.
Zato i preporučuje mladima da ostanu raditi u Hrvatskoj. U ovom poslu mogu jednako zaraditi kao u inozemstvu. Kod stranaca će se naraditi više nego igdje.
- Ovo je naša zemlja, moramo nju razvijati. Mladi trebaju naučiti i da je kod nas život normalan. I kod nas se popravlja standard. Vidim da se mladi lagano vraćaju i drago mi je zbog toga – kaže ovaj Osječanin.
A vlasnika automobila koji im svraćaju uvijek ima. Ipak, postoji razlika u tome kako muškarci i žene danas doživljavaju automobile i mehaničare. I svakome se treba prilagoditi.
- Imamo mnogo korisnika, muškaraca, koji na svoj automobil gledaju kao na ljubimca. Zanima ih kako on izgleda, ima li sve što mu je potrebno, pogotovo oni imućniji. Zaista im poklanjaju mnogo pažnje. S druge strane, žene su puno izbirljivije. Nisu toliko privržene automobilima, zahtjevnije su i najvažnije im je povjerenje u majstora i servis – otkriva obrtnik.
U svom poslu susretao se s najrazličitijim vozilima, ali i vlasnicima. Jedan je često dolazio zbog kvarova te im je rekao kako mu je na automobil bačen urok.
- Rastavljali smo automobil kako bismo pokazali da je sve u redu. Pokazali smo mu da nije riječ o urocima nego jednostavno o 'zubu vremena' – nasmijao se mehaničar i dodao kako uvijek svi žele što prije svoj auto nazad.
- Nekad ljudi misle da smo pekarnica, no za pojedine kvarove auto mora ostati kod nas. Ne traje servis kao frizura, mi zaista moramo biti pažljivi – kaže mehaničar, kojem je bitno da netko ne strada.
A da bi sve mogli odraditi u normalnom roku, ne odustaje od toga da mu servis uvijek mora biti čist i pospremljen. Mora biti, kaže, 'kao u apoteci'.
- Alat mora biti pospremljen da bismo svako jutro mogli biti spremni za rad. To je jednostavno tako – zaključuje Ivandija.
