Hrvatski parasportaši postigli su dosad značajne uspjehe na svjetskoj i europskoj razini. Osvajači su i mnogih medalja na Paraolimpijskim igrama, a jedan od njih je i naš sugovornik, bacač diska i kugle Ivan Katanušić. Osvajač je srebrnog odličja na POI-ju u Tokiju 2020. To mu je najveći i najdraži uspjeh u karijeri. Razgovarali smo s Ivanom o njegovu odrastanju u Imotskom, sportskom putu, a otkrio nam je i da atletika zapravo nije bila njegov prvi izbor.

'Bio sam faca s drvenom nogom'

Svoje djetinjstvo u rodnom Imotskom, kaže nam Ivan, ne bi mijenjao ni za što. Odrastanje u malom gradu za njega je bila prednost jer nije vidio nikog sličnog sebi niti je tad bio svjestan što znači biti bez noge.  

- Oduvijek sam se igrao s djecom bez invaliditeta i, odrastajući s njima, shvatio sam da moram davati 200% od sebe kako bih s njima igrao nogomet, košarku i ostale sportove. Često sam ljeti radio i fizičke poslove. Nitko to nije, naravno, tražio od mene, ali meni je bilo dosadno kad bi cijela ekipa otišla raditi sezonu. Tako da sam stekao iskustvo i na poslovima sa strujom i vodom. A kad sam došao u Zagreb na fakultet i kad sam shvatio da postoji paraolimpijski sport, vidio sam da sam fizički spremniji od osoba s invaliditetom koje nisu odrastale u malome mjestu – rekao nam je Ivan na početku i dodao da, nažalost, u Imotskom ne postoje profesionalni uvjeti za bavljenje paraolimpijskim sportom.

Nikad se prilikom igre s djecom, dodaje Ivan, nije susreo s osuđujućim komentarima. Jedino što im je, prisjeća se, sve bilo malo čudno.

- Djeca kao djeca. Uvijek su tu neki komentari, ali nikad nisu bili zlonamjerni. U to vrijeme bile su još drvene noge. Kad bi me netko tijekom igre udario u nogu, to je bilo isto kao da je udario u zid. Tako da sam bio faca - simpatično kaže Ivan.

Film koji mu je promijenio život

Ivan je u Zagreb dolazio često zbog pregleda kod liječnika. Tako je još kao srednjoškolac došao na jednu kontrolu za protezu. Tad mu je, kaže nam, u hodniku prišao jedan čovjek i pitao ga "Ti nemaš nogu?". Iako mu je, kaže, to pitanje strašno zvučalo, zahvaljujući tom čovjeku, a danas prijatelju, Ivan se upoznao s parasportom.

- Pozvao me da se pojavim na treningu odbojke, ali ja sam već kao srednjoškolac bio u teretani svaki dan. Bio sam fizički jak i možda nisam mogao taj cijeli potencijal ostvariti kroz odbojku. U odbojci ovisiš o momčadi, a meni je više odgovarao neki sport u kojemu mogu pokazati svoju snagu. Počeo sam 2009. s atletikom, koja mi se nikako na prvu nije svidjela. Nastavio sam s odbojkom i nakon dvije godine sve se promijenilo. Bio sam u studentskom domu i listao sam Facebook na mobitelu. Tad mi se slučajno pojavio trailer za film 'Kralj' ('The King'). To je bio trailer za film o paraolimpijcu, bacaču kugle Darku Kralju. Kad sam vidio što on sve može, znao sam da to mogu i ja. Ujutro sam otišao na trening i od tada se moj život promijenio - kaže naš sugovornik i dodaje da bez podrške obitelji ne bi bio tu gdje je danas.

Najviše ga žalosti što danas nemaju sva djeca, i općenito osobe s teškoćama, jednake uvjete za bavljenje parasportom u Hrvatskoj.

- U Zagrebu sam rijetko imao poteškoća kod prilaza nekom objektu. Ali ima slijepih osoba i osoba u invalidskim kolicima koji se muče. Problem nastaje u manjim gradovima i mjestima. Nažalost, nekako je rašireno mišljenje u društvu 'ma njih je malo, to je samo petero ljudi'. Međutim, i tih petero ljudi ima pravo na život. Isto tako postoji i slučaj jednog fakulteta koji nema prilagođen prilaz osobama s invaliditetom. Neki su profesori znali govoriti da onda oni ne trebaju dolaziti na predavanja i da će dobiti potpis. Nitko se ne pita kako se ta osoba osjeća u tom trenutku. Svi imamo pravo upoznati kolege na faksu, otići s kolegama na kavu, sudjelovati na predavanjima i sudjelovati u društvenom životu. U takvim se slučajevima jako narušava kvaliteta života osoba s invaliditetom -  govori Ivan.

'U kao upornost, H kao hrabrost'

Iako je u životu i tijekom karijere doživio nekoliko stresnih situacija, nikad, kaže Ivan, nije pomislio odustati.  

- Prije devet godina emocionalno me načela vijest o smrti mog trenera Ivana Ivančića. Nisam znao kako dalje bez njega. Godinu dana nakon toga doživio sam ozljedu, slomio sam lijevo stopalo. Najteže je bilo što sam tad već u glavi bio na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, gdje sam htio ostvariti neke zacrtane planove. I to je jedini period u kojem sam se zaista osjećao kao invalid.  I to invalid koji hoda s pazušnim štakama i protezom. Do tada sam mislio da je to nemoguće. Međutim, nikad mi nije bilo u glavi da bih odustao od sporta i svojih ciljeva - iskreno govori Katanušić.  

Mladima i djeci koji se bave ili će tek početi baviti se nekim od sportova poručuje da je u životu normalno pasti i ponovno ustati. Nekad se, smatra Ivan, baš to treba dogoditi kako biste bili još jači i uporniji.

- Ono što je za mene uspjeh, to su upornost, sistematiziranost, proaktivnost, jedinstvenost, entuzijazam i hrabrost. U životu je sve moguće, a ono što nije to nas ne treba opterećivati. Treba ustrajati i biti uporan. Svaka želja ili uspjeh u životu sa sobom nosi veliku količinu rada i stresa. Ako želiš uspjeti, onda to moraš podnijeti - zaključuje naš sugovornik, paraolimpijac Ivan Katanušić.

Pokretanje videa...

01:00

P&G parasport | Video: P&G