Hrabrost i ljubav: Poziv rezerviran za ljude velikog srca

Mnogi će se složiti da je udomiteljstvo velika životna odluka za onoga tko to želi postati. Primiti dijete i biti zamjenski roditelj, težak je i neizvjestan put. Strpljenje, ljubav, razumijevanje i tolerancija samo su neke od važnih karakteristika koje udomitelji trebaju imati.

Njihova priča je mnogima inspiracija

Claudia i Drago Klarić udomitelji su posljednjih 14 godina. Prvog dječaka, doveli su kad je imao nepunih pet godina. Bio je vrlo teško dijete i trebalo im je puno snage i strpljenja dok se nisu počela nazirati poboljšanja. Danas je gimnazijalac, maturant, a dogodine planira upisati PMF i studirati matematiku. Pet godina kasnije udomili su i drugog dječaka, Antonija. Imao je 11 godina i bio je dijete s poremećajima u ponašanju. Claudia je tad ostavila posao i bila doma s njim punih pet godina. Iz dana u dan ponavljali su sve osnovne radnje iz kulturnog, higijenskog, socijalnog i društvenog spektra. Dječak je ovog ljeta maturirao, po zanimanju je hotelijersko-turistički komercijalist i planira zaposlenje. Ovo je njihova obiteljska priča. 

Uz troje biološke djece udomili još dvoje

Claudia je danas predsjednica Udruge udomitelja Primorsko-goranske županije DAMDOM, koja okuplja oko 30 udomitelja s tog područja. Za nju i supruga sva su djeca od prvog dana jednaka i ista pravila vrijede za sve.

- Dok su udomljena djeca bila malena, razlike su u odnosu na biološku djecu bile vidljivije, sporije su se razvijali, zaostajali za vršnjacima, bili emocionalno nestabilni. Kako je vrijeme prolazilo, razlike su bile sve manje. Biološka djeca su se s vremenom počela sve više razlikovati od svojih vršnjaka kojima roditelji nisu udomitelji. Naši su danas bogatiji iskustvom, diskretniji, tolerantniji na različitosti i humaniji. Sve se u konačnici svelo na win-win poziciju u kojoj su svi dobitnici – kaže Claudia te dodaje kako su udomljavanjem htjeli Bogu zahvaliti za sve što imaju.

Antonio je sam tražio da ga netko zbrine

Antonio je u dom Claudije i Drage stigao drugi. Na početku je bilo teško, nije se snalazio, sve mu je bilo novo i zbunjivalo ga je, ali na kraju je teške životne trenutke pretvorio u vrijednu životnu lekciju.

- Ne razlikujem se danas puno od života vršnjaka, sve je kao i u drugim normalnim obiteljima. Jedina razlika je u tome što sam prvih deset godina živio u lošim uvjetima koji nisu nimalo primjereni za dijete te dobi. Tad sam shvatio da život nije bajka i da se moram sam brinuti za sebe. S deset godina sam smješten u dom za nezbrinutu djecu u Selcu, a nakon godinu dana sam se sam obratio socijalnoj radnici da želim otići u udomiteljsku obitelj i ona mi je pronašla udomitelje. Na početku je bilo stresno, ali kasnije sam se navikao i shvatio da je to jedini put koji me može spasiti da postanem netko i nešto – kazao je Antonio. 

Njegovi udomitelji trude se osigurati mu normalan život i priuštiti sve što imaju i druga djeca – od školovanja do izlazaka, izleta i hobija. No, ponekad je teško pokriti zahtjevnije novčane izdatke poput vozačkog ispita. Zato je udomiteljskim obiteljima vrlo važna podrška okoline, a u ovom slučaju pomoć je došla iz Zaklade Novo sutra koja je Antoniju donirala sredstva za polaganje vozačkog ispita.

Otac ga ni danas ne želi viđati  

Iako su mu roditelji živi, rijetko su s njim u kontaktu. Antonio ne skriva da mu ponekad nedostaju biološki roditelji, no isto tako kaže da se s tom njihovom odlukom pomirio i pronašao za sebe novu obitelj. 
- Materijalno imam sve što i ostala djeca, a udomitelji su uvijek uz mene i bodre me u svemu. Ponekad mi nedostaju moji mama i tata, ali tu nije bilo pomoći, nisu htjeli kontakt sa mnom. Tata je otišao u Njemačku, a mama je imala svaki put neki izgovor da ne dođe. Unatoč svemu osjećam se kao sva druga djeca i nikad nisam imao problema zbog predrasuda zato što sam udomljen. Sretan sam što sam imao nekoga tko će me usmjeriti na pravi put i reći mi što je najbolje za mene – kaže Antonio.

Drastična promjena života za sve

Udomljavanje je proces u kojem se život mijenja s obje strane - i djeci i odraslima. Prema zakonu, svaka punoljetna zaposlena osoba sa srednjoškolskim obrazovanjem može biti udomitelj. U trenutku podnošenja zamolbe ne smije imati kaznenu prijavu za djela nasilja u obitelji niti biti ovisnik i treba zadovoljavati stambene uvjete - imati vlastiti stan ili stan u najmu i u njemu sobu za dijete u kojoj su krevet, ormar i radni stol. Ako je dijete istog spola kao biološko, djeca mogu sobu dijeliti. Kontakti s biološkim roditeljima propisani su sudskim rješenjem, a ako udomitelj dozvoljava, kontakti se mogu održavati i kod udomitelja. Neki roditelji se brzo prilagode, a neki i odustanu od posjećivanja. 

- Život nam se nakon udomljavanja drastično promijenio. Razbistrio se, neki ljudi su nestali iz naših života i napravili smo mjesta mnogo kvalitetnijima. Različitosti poput doba, spola, nacionalnosti, govora, zanimanja, obrazovanja i slično utopili smo u ono što nas spaja. Udruga ima praksu da se mi udomitelji sastajemo dva puta mjesečno, jednom na sastanku udruge, a drugi put u našim supervizijskim grupama. S udomljenom djecom naučili smo se strpljenju, požrtvovnosti i ogromnoj odgovornosti koju nosi ovaj poziv. S njihovim roditeljima naučili smo slušati ljude, ne nasjedati na predrasude i slično, a najvažnije od svega je to da smo postali bolji ljudi - kaže Claudia dodajući kako su uspjesi njezine djece ujedno njezini najljepši trenuci u životu.