Nakon zakona o investicijama ostat će samo zrak za prodaju

Plan 21, na temelju kojeg je vladajuća koalicija dobila izbore, nije ništa drugo nego ugovor s hrvatskim građanima. Birajući ih, građani su ispunili svoj dio ugovora, a koaliciji su ostale četiri godine da ispuni svoj dio. Godinu dana poslije može se reći da nisu učinili mnogo.

Na stranu teška situacija u koju su Hrvatsku, neznanjem, pljačkom i milijardama teškim zajmovima, dovele prethodne vlade, to nije nikakva novost, znalo se to i prije promjene vlasti, i stoga je malo tko očekivao čuda, munjevitu realizaciju zacrtanoga u Planu 21. Međutim najmanje što se očekivalo od Milanovićeve Vlade jest da se drži temeljnih smjernica tog plana. A ona je vrlo brzo pokazala što misli o vlastitom planu.

Zakon otkriva namjere ove Vlade

Naslutilo se to kad je stavila na stol projekt HE Ombla kojeg se bila odrekla u Planu 21, te kad je stala iza projekta TE Plomin na ugljen. I dok se to još nekako i moglo tumačiti kao eksces, kao održavanje mira među koalicijskim partnerima, upućivanje u hitnu proceduru u Sabor Prijedloga Zakona o strateškim investicijskim projektima RH potpuno je razobličilo aktualnu vladu, izokrenulo je poput rukavice, ne ostavljajući ni trunka dvojbe o tome kakve su joj namjere.

Kao razlog predlaganja tog zakona navedena je hitnost pokretanja investicijskog ciklusa koji će onda pokrenuti rast i razvoj hrvatskog gospodarstva. Zakon se tiče raspolaganja dobrima u vlasništvu Republike Hrvatske, šumama, poljoprivrednim zemljištem, javnim cestama, javnim vodnim dobrom i ostalim dobrima, a nužna su, kaže prijedlog zakona, za provedbu strateškog projekta. Da bi se projekt imenovao strateškim, vrijednost ulaganja mora biti najmanje 150 milijuna kuna. I tako dalje.

Prijedlogom tog zakona Vlada je otišla vrlo daleko. Jedno je prodati neku tvornicu, a sasvim drugo prodati vodna i zemljišna dobra.

Knjige “Ratovi za vodu” indijske fizičarke i aktivistice Vandane Shive i “Doktrina šoka” Naomi Klein pune su jezivih primjera privatizacija vodoopskrbe, autocesta, luka, energetskih, telekomunikacijskih i ostalih poduzeća strateške važnosti za svaku državu koja hoće biti suverena, a ne privjesak korporacija. Od Hondurasa, Gvatemale, Nikaragve i Bolivije preko Šri Lanke i drugih azijskih država pa do europskih država, u knjigama se iz stranice u stranicu nižu primjeri kriminalne privatizacije i izdaje javnog interesa.

Pod izlikom smanjivanja birokracije  - rasprodaja

Tako i prijedlog ovog zakona - pod izlikom koja vrijeđa prosječnu inteligenciju (da se smanji vrijeme čekanja i uklone birokratske prepreke velikim investitorima i velikim investicijama), poništavajući najvažnije odredbe Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o prostornom uređenju i graditeljstvu - širom otvara vrata onome što se naziva “strateška investicija“, a zapravo je rasprodaja javnih dobara. Tu imamo posve bizarnu situaciju da hrvatske vlade predlažu, a Sabor prihvaća zakone koji izigravaju i zaobilaze prethodno donijete zakone. Da se Vlada i Sabor domišljaju kako će izigrati ne samo građane nego i zakone koje su sami donijeli.

Strateška investicija ne može biti iznad interesa građana, a itekako je u interesu građana da voda ostane javno dobro, da ne spominjem šume i ostala javna dobra koja su predmet tog zakona. Voda nije roba, nije predmet trgovanja, neprihvatljiv je sam po sebi novovjeki običaj flaširanja i prodaje vode, s obzirom na to da je voda preduvjet života uopće, svako ljudsko biće ima neotuđivo pravo pristupa pitkoj vodi, koje mu međutim može biti uskraćeno prijeđu li vodna dobra u ruke korporacija. Naša žeđ neće ništa značiti vlasniku izvora, kao što naša glad ništa ne znači vlasniku supermarketa ili restorana. Privatizacija vodnog dobra ima jednako smisla kao i privatizacija kisika. Pa ako je već to jedino čega se domislila ova vlada, onda to ne može biti predmet zakona koji se upućuje u hitnu saborsku proceduru (kao da je riječ o nabavi tekućeg sapuna), a ostavilo se samo devet dana za javnu raspravu. Javna dobra, prije svega vodno i zemljišno dobro koja se dovode u pitanje prijedlogom tog zakona, tema je koja se tiče budućnosti čitavih naraštaja, te stoga zaslužuje višemjesečnu javnu raspravu i posve sigurno referendum.

Operativna skupina odgovara ministru, ne Saboru 

Međutim jasno je da ova vlada ne želi na referendumu provjeriti tu svoju zamisao. Osim što zaobilazi građane u odlučivanju o upravo sudbonosnim pitanjima, ova će vlada u takvim pitanjima zaobići i Sabor, bude li zakon prihvaćen u obliku kakav je sada. Naime u prijedlogu se spominje osnivanje “operativne skupine” koja će se brinuti da ta stvar s prodajom vode i drugih javnih dobara obuhvaćenih zakonom ide kao podmazana, pri čemu će članovi te operativne skupine biti odgovorni, ne Saboru, nego resornom ministru.

U “Doktrini šoka” Naomi Klein spominje primjer obnove Šri Lanke nakon što ju je 2004. pogodio tsunami. Predsjednica je Šri Lanke pod pritiskom Washingtona tada osnovala radnu skupinu. “Ta skupina, a ne parlament Šri Lanke, imala je sve ovlasti razvijati i primjenjivati generalni plan obnove. Skupinu je sačinjavala tamošnja najmoćnija vrhuška biznisa - izabrana iz bankarstva i industrije. (...) U skupini nije bilo nijednog predstavnika ribara i zemljoradnika, nijednog ekologa, ni znanstvenika, čak ni specijalista za obnovu nakon katastrofa. (...) Stvaranje radne skupine bio je novi oblik korporacijskog državnog udara, ostvarenog s pomoću prirodne katastrofe”.

Pod čijim je pritiskom Vlada, nije jasno, premda se može naslutiti. Naime, posve jasna - Hrvatska vlada ne vodi računa o interesima onih koji su je izabrali. Evo zašto.

U Planu 21 piše nešto skroz drugo

U Planu 21 dvaput je jasno rečeno da vode i druga javna dobra nisu predmet privatizacije. „Strateški važne tvrtke koje pružaju javne usluge, posebno u elektroprivredi, energetici, prometu, gospodarenju vodama, gospodarenju šumama, željezničkoj infrastrukturi ostat će u vlasništvu Republike Hrvatske“.     

I malo dalje: “U sklopu politike boljega gospodarenja poljoprivrednim zemljištem, zadržat ćemo u vlasništvu Republike Hrvatske i sve funkcije gospodarenja vodama i šumama...“.

Spremnost na totalnu rasprodaju javnih dobara, koju je u predloženom opsegu i obliku smislila, kako čujem, jedna SDP-ova mudra glava, pokazuje da je Vlada digla ruke od vlastitog plana, da je dakle jednostrano razvrgnula ugovor s građanima, pa stoga više ne postoji nikakav razlog da ne digne ruke i od obnašanja vlasti i ne raspiše izbore.

To što u Hrvatskoj, na žalost, ne postoji stranka čije je vodstvo dovoljno ozbiljno i sposobno da se suoči s golemim problemima koji tište građane ove zemlje, vodstvo dovoljno čvrsto i slobodno da se odupre pritiscima stranih vlada i financijskih institucija koje ugrožavaju hrvatski suverenitet - to ne znači da sadašnja Vlada može činiti što joj god padne na um. A može, u nekoj apsurdnoj varijanti, poslati u hitnu proceduru zakon koji će omogućiti davanje cijele Hrvatske u koncesiju na 100 godina najboljem ponuđaču. To joj, dotjerajmo stvar do krajnjeg apsurda, može omogućiti većina u Saboru.

Kao što taj Zakon o strateškim investicijama omogućuje svakom tko ima 150 milijuna kuna (što je sitniš za one koji drmaju ovom kuglom) da kupi čitavo područje oko tri izvora Gacke, NP Plitvice, ili goleme šumske komplekse Velebita, i da pod kišobranom “strateškog investicijskog projekta“ neograničeno raspolaže vodom iz izvora Gacke, da pretvori Plitvice, recimo, u Aquapark (financijski gledano vrlo isplativ potez), a da velebitskim smrekama i bukvama bez ikakve kontrole “hrani” talijanske pilane i talijansku drvnu industriju.

Nagledali smo se hitnih inicijativa poput hitro.hr

Prošlih smo se godina nagledali “hitrih“ inicijativa za pokretanje gospodarstva koje su tobože trebale ukloniti birokratske prepreke velikim investicijama, od Sanaderova hitro.hr, preko Zakona o postupanju i uvjetima gradnje radi poticanja ulaganja do Milanovićeve strateške hitnosti. Ništa od toga, na žalost, nije dalo nikakve rezultate, niti je pokrenulo gospodarstvo, samo je dodatno osiromašilo hrvatske građane i Hrvatsku, a omogućilo bogatima da se dočepaju još jednog komada kolača. Sad su, evo, na red došle voda i šume.

Plan 21 je hrpa šarenih laži

Plan 21, kad ga se čita danas, zapravo je hrpa šarenih laži. U stvarnom svijetu, na koji je osuđena većina hrvatskih građana, čovjek koji iznevjeri toliko svojih obećanja izgubi svaki kredibilitet, bude smatran lažovom, ridikulom. Kad političari iznevjere obećanja, tada vrijede neka druga mjerila, koriste se neke druge riječi. Ne sumnjam u to da visoki dužnosnici ove vlade smatraju sebe ozbiljnim ljudima od integriteta.

To se još i može razumjeti, to je ljudski, svi smo mi nevjerojatno popustljivi prema sebi, štoviše: ponekad ostajemo normalni upravo zahvaljujući samoobmani i sličnim trikovima uma. No problem je što ih, unatoč svemu, takvima smatraju vodeći mediji i velik dio javnosti. Ali, to je već druga priča, koja govori o nama, građanima ove zemlje, o tome kakvi smo i u što smo se pretvorili tijekom prošlih surovih dvadeset godina.

O autoru

Uz ime književnika Ede Popovića obično se prvo veže pridjev "kultni", ponajviše zbog prvog romana "Ponoćni boogie", kojeg je objavio još 1987. godine. Popović je veći dio karijere bio novinar (počeo je u Poletu) da bi, prije par godina - zbog zdravstvene tegobe, bolesti pluća, postao šetač po planinama. Edo Popović uspio se probiti i na njemačkom knjiškom tržištu, pa je jedan od rijetkih naših pisaca koji od tog zanata može živjeti. Popović je i ekolog, živi pod parolom "povratak iskonu", a nedavno je u okolici Karlovca kupio imanje na svježem zraku, odakle će nam, ubuduće, stizati njegovi novi radovi...