Najstariji tradicionalni splitski urar zna sve o ribi s peškarije

Trebate li popraviti satni mehanizam, izmijeniti baterije, remen na satu ili pak nabaviti štogod svježe ribe, liganja ili sipa, vaš je čovjek Zlatko Ivulić (71).

Urar po zvanju, nekadašnji fotoreporter, a uz to dobri duh i kroničar splitske Peškarije, već desetljećima vodi najstariju urarsku radionicu u Splitu nadomak ribarnice koju je naslijedio od oca te druguje s ribarima i trgovcima na obližnjim štandovima. Više od četvrt stoljeća u eteru Radio Splita telefonski se javlja što se tamo nudi, zbiva i po kojoj cijeni. U mirovinu mu ne pada na pamet ići, iako je popravaka satova sve manje, a posao se gotovo sveo na sitne popravke i izmjene baterija.

Sin i kći krenuli su svojim putem i za drugim poslovima, a za nastavak urarske tradicije Ivulićevih jedino je zanimanje iskazao unuk Antonijo, no njemu je tek devet godina.

- Moj pokojni otac Petar i njegova dva brata bili su urari. Anđelo je radio u Herceg Novom, a najstariji brat Vinko, isto kao i moj otac, ovdje u Splitu. Otac je otvorio radionicu 1937. i sve je više-manje isto u njoj kao onda. Nažalost, ovaj zanat izumire, a ja sam još 1965. godine bio posljednja generacija urara koji su maturirali u splitskom nekadašnjem centru ‘Mate Golem’ te uz školovanje tri godine dolazio ocu na zanat. 

Turistička atrakcija

Pravio me je za urara! Meni su oči i ruke još dobre, pa ću raditi dokle god bude mogao. Supruga se ljuti kad izvalim da ću umrijeti u radionici, tako mi je i otac govorio, a dočekao je 97 godina, i to godinama kasnije nakon što sam ja od njega preuzeo ovu butigu. Da skratim, imam više od 50 i nešto godina staža, ali mirovina nije za mene - ispričao je Ivulić.

U radionicu mu svako jutro svraćaju poznanici i prijatelji: po savjet s Peškarije, da proljudikaju ili pročitaju “šonete iz novina je li tko od poznatih partija na drugi svit”. O Zlatku je prije deset godina njemačko-francuska televizija Arte snimila dokumentarac “Ein Laden in Split - Der Urhmacher Zlatko Ivulić” (Put u Split - Urar Zlatko Ivulić) o njegovoj ljubavi prema gradu, ribi i urarskom zanatu.

Nakon toga Urarska tradicija, kako se zove Ivulićeva radionica, postala je i turistička atrakcija u koju su mu počeli navraćati gosti iz Europe. No nije nakon škole odmah uletio u obiteljski posao nego je više od deset godina radio kao fotoreporter za Vjesnikova izdanja, a još se bavi snimanjem umjetničkih izložbi.

- Fotografiji sam se učio od svojih prijatelja iskusnih fotoreportera, no 1980. godine došlo je vrijeme da preuzmem butigu od oca. Do tada sam letio kao slobodni tić, a onda sam najednom završio u ćibi (krletki). No čini mi se da sam napravio pravu stvar jer kolege su se uskoro počeli žaliti na slabe plaće, puno stresa na poslu - dodao je šjor Zlatko.

Ljubitelj umjetnina i ptica

Radeći uz splitsku ribarnicu, Ivulić se brzo privikao, a druženje s trgovcima i ribarima preraslo mu je u hobi. Zlatko vodi i dnevnik cijena i ponude ribe, često pomaže i samim ribarima iz drugih mjesta da odrede cijenu, a petkom je u eteru.

- Moram se javiti na radio da se čuje što se nudi na Peškariji, ali i da moji prijatelji znaju da sam živ. Često budem i na televiziji, a novinare početnike koji prate ribarnicu urednici prvo upute k meni. Splitska ribarnica je specifična po tome da jedina na Mediteranu nema muha, a to je zbog sumpornih izvora koji se nalaze u blizini.

Riba nam dolazi sa svih strana, iz Šibenika, Rogoznice, s Hvara, Visa, no nema više ulova s Milne s otoka Brača, a nekad je taj otok ribom hranio Split. Prijatelji mi znaju naručiti da im kupim dobru ribu, a ako traže veću količinu, treba mi nekoliko dana da sve to organiziram. Evo upravo pokušavam iskombinirati 4 kg friških jadranskih liganja za jednu feštu. Dakako, to ne radim ni za kakav novac već iz gušta - kazao je Ivulić.

Veliki je ljubitelj slikarstva, pa zidove njegove radionice krase djela akademskih slikara. Umjetnine mu daruju ili mijenjaju za satove i opravke. I strastveni je ptičar te ljubitelj šetnji Splitom. 

- Za ljude koji odu u mirovinu ili dođu u visoku dob nema ništa bolje od šetnje. Ne treba samo gledati u TV, treba se barem prošetati do pazara kao što ja činim kad god sam slobodan - preporučio je Ivulić.