Morao je posuđivati po 20 kuna u bonovima kako bi jeo u menzi

Najbolji hrvatski borac Mirko Filipović objavio je kraj svoje karijere. Donosimo vam feljton u četiri nastavka o životu i karijeri našeg legendarnog Cro Copa..

Oduvijek je želio biti policajac. Kao što je naumio postati vrhunski borac nekoliko godina prije, tako je Mirko Filipović zacrtao i svoj životni poziv. "Želim biti policajac, ništa drugo" govorio je. 
Ipak, nije mu krenulo najbolje. Nakon što je s vrlo dobrim maturirao u vinkovačkoj gimnaziji 1993., nije se iste godine uspio upisati na Policijsku akademiju. No, nije se još pojavio taj koji će tako lako zaustaviti Mirka Filipovića. Makar to bio i prijemni ispit. Nije odustao. Prijavio se u HV, radio je neko vrijeme kao radiotelegrafist i strpljivo čekao novu priliku. 

A  dotad je već izvrsno vladao brojnim borilačkim sportovima, kikboksom, karateom, boksom, taekwondoom...I za vrijeme dana u vojsci nije bio jedini koji je shvatio da je njegova budućnost upravo u borilačkom sportu. Njegov tadašnji zapovjednik, pukovnik HV-a, navodno mu je odobrio treninge s hrvatskom reprezentacijom u kikboksu rekavši mu pritom:

- Ne mislim da ćeš biti osobito poseban vojnik, ali vjerujem da ćeš jednog dana biti odličan borac. Nemoj više učiti za radiotelegrafistu, puštam te, treniraj dvaput dnevno i želim da svoju zemlju, svoju domovinu jednog dana učiniš ponosnom

Mirko mu je zahvalio, ali uz sportske porive i dalje je u njemu gorila želja da upiše Policijsku akademiju.

Majka mu je za fakultet dala zadnje novce

Iduća godina, novi prijemni ispit, nova prilika. Ali ni tada nije išlo jednostavno. Bio je ispod crte, majka je od plakala od tuge. Znala je mama Ana koliko je to značilo njezinu sinu. Ipak, neka poznanstva su pomogla da se priča sretno završi. Priznao je to Mirko otvoreno...

- Bile su tu neke veze, ali dandanas ne znam koja je upalila, ne znam tko mi je pomogao. 

Uspio je upisati akademiju i sa 20 godina trebalo je iz malene Privlake krenuti prema Zagrebu. Bili su to njegovi najteži trenuci u životu. U tom razdoblju ostao je i bez oca Žarka, koji mu je bio najveća podrška i uzor. Mirko je ocu počeo pomagati u teškim poslovima još kao dječak, a otac mu je pritom bio najveći mentor i prenio mu je radne navike koje će mu kasnije pomoći da postane - najjači čovjek na svijetu.

Nakon što su on i majka Ana pokopali oca i podigli mu spomenik, u kući im je ostalo 400 njemačkih maraka. Mama je izvadila sav novac i pružila ga Mirku za odlazak u Zagreb na fakultet. 

- Mama, ne treba mi svih 400, dosta mi je 200 -  rekao je Mirko, znajući da ako primi sav novac, mama neće imati ni za kruh. Ipak, majka je inzistirala i gurnula mu 400 maraka u džep.

- Idi sine, tvoja škola je sada najbitnija

Plakala je majka, plakao je i Mirko. Uzeo je novac, tih 400 maraka mu je bilo sve što je imao kad je došao u Zagreb. Od njih je trebao plaćati stanarinu, hranu, prijevoz, potrepštine za fakultet...

Živio kao 'ilegalac' u domu godinu dana

Kad je stigao u Zagreb, Mirko je bio "ilegalac" u studentskom domu Stjepan Radić, u sedmom paviljonu, soba 22. Imao je dogovor s cimerom da se soba uvijek zaključava, a ako netko pokuca, Mirko je trebao skakati kroz prozor. No, jednom prilikom cimer je zakazao, a na vratima se pojavila inspekcija. 

- Mislim da me uhvatio zamjenik ravnatelja. Molio sam ga da me ne izbaci jer ću završiti na cesti. Obećao mi je da će me pustiti da ostanem neko vrijeme. Imao sam sreću da sam naletio na takvog čovjeka - ispričao je Mirko, koji je nerijetko morao posuđivati po 20 kuna u bonovima da bi imao za ručak i večeru.

U tim teškim životnim trenucima često je utjehu pronalazio u knjigama. Mnogo puta je čitao rečenice Karla Štajnera u "7000 dana u Sibiru". U njoj je Štajner vrlo detaljno i slikovito opisivao svoje godine torture u Gulagu. I baš je jedan odlomak te knjige Mirko pročitao možda i stotinu puta, onaj u kojem je Štajner uoči Nove godine uspio uloviti štakora te ga ispeći i pojesti da ga nitko ne vidi, jer bi mu ga u suprotnom oteli. 

 - Kad sam živio kao podstanar i bio bez kune, u tim rečenicama sam pronalazio utjehu, jer su svi moji problemi izgledali manji - pričao je kasnije Mirko Draženu Brajdiću, novinaru Večernjeg lista.

"Ne pijem alkohol, a nikad nisam volio izlaske'

Mirko je u studentskom domu kao "ilegalac" živio godinu dana, a naravno, s 400 maraka nije mogao dugo preživjeti pa je morao pronaći neke poslove kako bi se mogao financirati. Obzirom na njegove fizičke predispozicije i vrhunske vještine u nekoliko borilačkih sportova, uspio se zaposliti odmah "preko ceste", u diskoteci "The Best". 

Odlazak u diskoteku za Mirka je bio isključivo posao, živio je kao vrhunski sportaš, samo treninzi i zdrav život. 

 - Ne pijem alkohol, a nikad nisam volio izlaske, meni je to gubitak vremena. Trenirao sam i petak i subotu pa sam se uvijek više želio odmoriti - kaže Mirko, koji kao jedan od težih trenutaka "na Savi" pamti krađu potpuno novih Nike tenisica, koje je preko noći držao na prozoru. U prizemlju.

Nakon te ključne 1994. godine, koja je za njega definitivno bila najteža u životu, što zbog smrti oca, što zbog vrlo teške financijske situacije u prvoj godini studentskog života u Zagrebu, za Mirka su se stvari počele razvijati mnogo povoljnije. Sad je već, uz toliko željenu Policijsku akademiju, mogao već razmišljati o kapitalizaciji talenta i dugogodišnjeg truda i rada u borilačkim sportovima.

Već ga se izdvajalo kao vrhunskog mladog borca koji je mogao birati u kojem će borilačkom sportu graditi karijeru, ali iduće dvije godine za Mirka će biti ključne na njegovom životnom putu.  Prva na privatnom i obiteljskom, a druga na profesionalnom, sportskom planu...