Nekoliko puta sam to primijetio i svaki put osjećam isti ružan, pomalo razočarani osjećaj, koji mi još nakon toga dugo ne splasne. Jedan dan sam bio s jednom osobom koja je svoje negativno mišljenje o mojoj prijateljici, promijenila u vidno pozitivno, kad sam rekao da ima fakultetsko zvanje, ali toliko pozitivno da sam se jako iznenadio. Tada sam puno naučio o toj osobi.

Ne znam zbog čega neki ljudi prvo gledaju kakvu školu imaš, a onda tek tebe. Nikad to neću moći shvatiti i nikad to neću moći prihvatiti. Kad sam bio učenik, u školi su nas nastavnici znali prvo pitati gdje nam roditelji rade. Zar je to važno? Na primjer, nečije dijete čiji je otac liječnik bit će vrjednije od djeteta čiji otac radi kao čistač u trgovačkom centru.

Isto tako nikad neću shvatiti ni one koji kada završe neki fakultet, popiju svu pamet ovog svijeta. Nažalost, upravo tako pokazuju pamet koju uistinu posjeduju. Dapače, svaka čast što si završio fakultet, pa ja ga nisam ni upisao, ne omalovažavam, no, nemoj misliti da si zbog toga bolji čovjek. Nemoj misliti da si zbog toga bliže nebu. Molim te, ispred svega, prvo ostani čovjek. Nikad mi nije bilo važno što je čovjek po struci i koju školu je završio. Ako je taj čovjek u redu prema meni i ja ću biti prema njemu. Točka. Za mene druge nema.

Tu sam se dotaknuo struke i zanimanja, ali općenito, meni je važno prvo kakav je netko čovjek. Boja kože, vjera, rasa, nacionalnost… sve mi to nije važno, no bitno mi je da je čovjek. Kao osoba s invaliditetom, ali i zbog mojeg fizičkog izgleda, ponekad znam vidjeti kako me drugi gledaju, vjerojatno nekim ljudima izgledam kao mali vanzemaljac. Zato me znaju gledati kao da su ga i vidjeli, no, ja sam čovjek kao i bilo tko drugi. Imam ruke, noge… ali da ih i nemam, još uvijek sam čovjek. To se nije promijenilo. Samo što sam, eto, možda slabiji i fizički manji. Nadam se da razumiješ što sam ti pokušao objasniti.

Znaš li kako ja gledam ljude? Ljubavlju. Nemoj sada zakolutati očima, nije ono što misliš… ne mislim da su svi ljudi divni i krasni. Niti da je sve u rozoj boji s puno cvijeća. Ali znam da ljubav ne stvara razlike. Kada se upoznajem s nekim, ono što mu prvo želim dati je
ljubav. Nikad me nije zanimalo čime se bavi, koji je fakultet završio i iz koje je države. Kad taj netko prihvati moju ljubav i uzvrati istom mjerom, onda znam da je čovjek, ali „pravi“ čovjek i vjerujem da mu nije važno to što sam možda malo drukčijeg izgleda ili što nemam fakultet.

Ono što je najvažnije, koliko god škola i fakulteta završio, trebaš ostati čovjek i trebaš ostati svoj. Nemoj da te titule promjene i sjeti se da te one ne čine boljim čovjekom. Poniznost te uzdiže više nego titula ispred vlastitog imena. Čovjekom te može učiniti jedino ljubav koju nesebično dijeliš s drugima tijekom svog života. Čovjekom te čini i to kako svoje dijete učiš da gleda druge ljude. Prihvati čovjeka bez obzira gdje radi. Nikad ne znaš, možda ima više škole od tebe, samo nije pronašao posao pa mu je ovo privremeno. Jer, svaki posao je isto tako jednako vrijedan. Kao što je i život.

Fotografija: Vedran Karuza

O autoru:

Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!