Sve bih dao da je brat Mirko živ. Teško mi je samom živjeti, slagali smo se i jedan drugom bili na pomoći, govori nam tiho Mato Kruhović (77) iz sela Šatornja kraj Gline.
ZABORAVLJEN OD SVIH
Mirko je umro u bijedi, brat mu je ostao sam: 'Nije doživio da mu u kući zasvijetli žarulja...'
Priču o dvojici braće i njihovu teškom životu bez struje i vode objavili smo krajem 2020.
- Mirko je prije dva mjeseca preminuo od raka i od tada sam sam. Nemam s kim ni riječ izmijeniti, osim ako me netko posjeti. Gotovo me ništa više ne veseli - tužno govori Mato.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: Neutješni Mato
Pokretanje videa...
VIDEO
Do sela Šatornja probili smo se cestom koja je više ličila na put na vojnom poligonu nego prometnici. Iako je djelomično nasut poljski put, i bolja vozila teško se probijaju.
Ni to ne pomaže potpunoj izoliranosti Mate Kruhovića, koji nema ni telefona, ni mobitela, koji ionako ne bi imao gdje puniti. Njegov šest godina mlađi brat Mirko, nije dočekao da im u kući zasvijetli žarulja, kako je priželjkivao. A Mato danas više govori o bratu nego o struji ili tekućoj vodi koje nema.
- Sad krave držim zatvorene u staji pokraj kuće u kojoj stanujem, jer mi je susjeda koja je otišla u Srbiju rekla da se uselim dok se moja ne popravi. Strah me je da krava proguta jabuku, što je nekada znala dok je brat bio živ. Ja sam držao kravu a on joj je gurnuo “šlauf“ u grlo i progurao jabuku. Sad ga nema i krava bi se ugušila, jer mi nema nitko pomoći – objašnjava nam Mato svoje muke nakon bratove smrti.
Pretvorio se u vlastitu sjenu, jer je sablasno mršav, goleme gumene čizme na njegovim nogama lamantraju kao da će mu svakog trena spasti... Vodi nas svojoj rodnoj kući. Dok smo hodali, žalio nam se na put preko kojeg, kako je kazao, ne bismo mogli od blata da nije bilo dogradonačelnice Gline, Branke Bakšić Mitić. Ona je uspjela iskamčiti par kamiona kamena kako bi se zatrpali krateri na cesti.
- Nekada, dok sam bio dijete, a Mirko se tek rodio, bilo je tu puno ljudi i vladala je veća disciplina nego danas. Svaka kuća je morala na kolima volova dovesti 10 kola kamena kako bi se put održavao. Vidite, ova živica tada nije mogla rasti metrima. Morala se rezati, jer bi stigla kazna. Danas više nitko nikoga ne sluša – govori Mato te napominje da se želi što prije preseliti u svoju kuću, jer je ona sigurnija. Nije nam se tako činilo, ali smo razumjeli čovjeka da bude na svom.
I njegova i kuća u kojoj sad živi stare su barem stotinu godina, ofucane drvenjare. No starac je zakoračio ispred nas i pokazao s veseljem da su postavljene električne instalacije. Na upit gdje je zapelo, jer nema žarulje, on nam je dao logičan odgovor da voda i struja ne idu zajedno. Pokazuje pritom rukom prema krovu. Doista, crijep kojim je pokrivena drvena kuća stajao je kao za okladu. Svaki tren i malo onoga što je proživjelo potres moglo bi se srušiti.
Kuća Kruhovićevih sastoji se od ulaza u malenu prostoriju iz koje se nalijevo ulazi u manju koja je služila kao ostava i desnu, već,u u kojoj su složna braća boravila. Svatko je spavao na svom krevetu. U toj su kući On i brat ostali su cijeli svoj život u svojoj kući. Nisu nikamo otišli ni tijekom okupacije u Domovinskom ratu, iako su Hrvati. Rođeni su u mješovitom braku. Majka Srpkinja a otac Hrvat. Nitko im nije naudio. Kako nam priča Mato, često su se ispomagali sa susjedima koji su bili Srbi.
Na licu na kojemu su godine i težak život ostavili duboke tragove osmijeh se pojavio kad mu je volonter Zoran Svrzikapa s kojim smo došli dao dvije vrećice pune najpotrebnijih namirnica.
Kaže kako se uz Branku i Zorana još jedino uzda u svog nekadašnjeg suseljana Stevu Belčića, koji sad živi u Sisak Selu i redovito ga obilazi i donosi ono što treba Mati u zaseok gdje je i Bog rekao laku noć. Stevo ga redovno poveze i do bratova groba na osam kilometara udaljenom katoličkom groblju u Gornjem Viduševcu, inače ne bi mogao bratu ni svijeću zapaliti..
A Mato, sad baš kao posljednji Mohikanac čeka da i u njegovoj kući napokon zasvijetli električna žarulja. Iako su do 1991. godine imali struju, a uz tamošnji put postavljeni su novi stupovi i javna rasvjeta, s “bandere“ još nema žica koje vode do njegove kuće. Kaže nam, bit će uskoro, Branka vodi računa o tome. Nakon tih riječi kao da je malo izravnao pogrbljena leđa, pun povjerenja u dogradonačelnicu.
Nazvali smo “svemoguću“ dogradonačelnicu Branku Bakšić Mitić, koja je kazala da na računu stoji donacija od 7000 kuna za Kruhovića i da je predan zahtjev za priključak, ali se mora urediti krovište.
- Nastavit ćemo, jer nas je potres malo zaustavio, ali ćemo pronaći crijep i napokon dovršiti ono što smo započeli, kako bi se Mato mogao preseliti u svoju kuću – kazala nam je gospođa kojoj i mi vjerujemo, jer smo je upoznali nakon potresa i vidjeli da za nju ne postoji riječ ne mogu.
Rastajemo se od Mate Kruhovića koji se oprašta od nas u onim istim hlačama i džemperu u kojem smo ga i zadnji put vidjeli, uz pratnju svojih pet pasa.
Obećali smo da ćemo ga uskoro posjetiti s nadom da će dotad zasjati žarulja. A da će se nešto od materijala srušenih kuća u Glini nasipati na cestu zvanu “put vojnog poligona”. Pa da u gotovo 80 godina života i Mato osjeti da nije baš u potpunosti zaboravljen od ove države, kao i mnogi brojni njegovi sugrađani. I to više nije pitanje potresa, već državne bahatosti i besprizornosti prema svojim sugrađanima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
