Dva brata žive u šumi kod Gline: 'Treba nam samo jedna žarulja'

Hoćete li da vam pokažem osobnu?, pita nas po treći put pogrbljeni, izmoždeni starac u prljavom pletenom džemperu.

Želi nam uporno dokazati da je Hrvat, kao da grb na njegovom službenom dokumentu ima ikakve veze s razlogom našeg posjeta. Nismo ga došli legitimirati, ni njega ni njegovog brata. Jednostavno je, priče o njima su se činile previše nevjerojatnima da bi bile istinite pa smo se zaputili da se o njihovom životu uvjerimo na vlastite oči.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:14

Mirko i Mate Kruhović | Video: 24sata/pixsell

Da biste došli do Mirka i Mate Kruhovića, morate uništiti auto. Nema druge, osim da razrovanim putem krenete pješke. Naći ćete ih obojicu u šumi, u vražjoj materi, iza sela Šatornja na Banovini, par kilometara od Gline. Kao paž, ususret će vam izaći jedan žuti avlijaner, neumorno sretna i lajava životinja. Uzmahanog repa, povest će vas kroz stabla, preko travnatog saga do dvora braće Kruhović i uljudno predstaviti vaš dolazak. Ipak, kad napokon dođete na željenu adresu, uvjerit ćete se da nikad ništa nije manje nalikovalo na dvore.

Njihova kuća, ako se to uopće može nazvati kućom, izgleda kao da je samo čudo još uvijek drži na okupu. Naherena drvena straćara, obgrljena paučinom i pokrivena razbijenim, rijetkim crijepom već desetljećima pruža razbijeni krov nad glavom Mirku i Mati, dvojici izborane braće koji su već pošteno zagazili u sedamdesete i koji se već desetljećima pošteno pokušavaju othrvati kiši, snijegu, zimi, vrućini, gladi, mraku, bolesti i socijalnoj pomoći. Uvjeti u kojima žive nisu prikladni za onog žutog psa, a kamoli za dvojicu krhkih staraca.

- Tu smo cijeli svoj život. Hrvati smo. Odnosno, miješani smo. Majka nam je bila Srpkinja, a otac Hrvat. Odgojeni smo na hrvatskoj vjeri, katolici smo. Nismo otišli za vrijeme Oluje. Nitko nam nije naudio, ljudi su ovdje bili mekani. Ni riječi nam nitko nije rekao. Hoćete da vam pokažemo osobne? - govore uglas braća Kruhović.

Mršavi i zgureni, stoje pred tom grotesknom izlikom za kuću i ponavljaju da su Hrvati. Kao da im umjesto diktafona držimo pušku pod bradom.

Cijelo selo Šatornja je bilo hrvatsko, kažu, ali sad ovdje nema nikoga. Četrnaest imanja se tu rasprostiralo, najmanje stotinu ljudi je živjelo na ovom zaboravljenom komadu zemlje, rađalo se, veselilo, tugovalo i umiralo, a sad, evo, knjiga je spala na dva slova.
Odnosno, na dva brata.

Možemo li ući, pitamo. Može, kako ne, zamahuje čvornatom rukom stari Mato i uvodi nas u kuću. Gura škripava vrata u stranu, prekoračuje gumenom čizmom preko povišenog praga i ulazi u mrak. Doslovno u mrak jer Kruhovići nemaju struje. Istina, imali su je do rata, istina, sami su šezdesetih kopali kanale i rupe za drvene bandere koje su sad zamijenili betonski stupovi, istina, sad ti stupovi prolaze nekoliko metara od njihovog doma, ali oni svejedno nemaju struje. Bez obzira na crnu, ljeskajuću kabelsku zmiju koja im se proteže preko rijetkog krova. Nema svjetlosti za njih.

- Što bi nam trebalo? Ako može, bar jednu sijalicu da nam metnu. Ako može. Jedna sijalica - sipljivo govori Mirko dok nam se oči privikavaju na tamu. Ne mogu nam pošteno otvoriti prozore iz jednostavnog razloga što prozora nemaju. Imaju okna s razbijenim staklima u drvenim zidovima, ali potrebno bi bilo stvarno razvući istinu da takve rupčage nazovemo prozorima. Na našu zamolbu, skinuli su nakratko daske kojima su ih zakucali i odgurnuli izjedene zastore. Da imamo dovoljno svjetlosti za fotografiranje.

Unutra, u toj jedinoj prostoriji, nema poda. Ondje gdje bi normalna obitelj imala pločice ili parket, Kruhovići imaju raspuklu, neravnu zemlju. Smrdi na vlagu i na još nešto. Mokro drvo, možda. U mračnim kutovima su dvije umrljane, masne peći. Za svakog brata po jedna, kad zima zagrize u Banovinu. Kažu da obje peći rade. Doduše, jedna malo više dimi, al bar pruža toplinu. Koračamo preko očvrsnulih podnih humaka i zaobilazimo paučinu koja se tvrdoglavo ovjesila za krovne grede. Nekad bijeli, popucali zidovi sad su poprimili nezdravu, žućkastu nijansu.

Što su one dvije hrpe na sredini, pitamo ih. Upiremo prstom u gomilu otpada zakrivenog grubim dekama. Tu spavamo, odgovaraju. Noću, kad idu na počinak, braća se sklupčaju na pljesnivim madracima, bačenima preko rasturenog kauča i nečega što je nekad davno moglo biti krevet. U jednom kutu je stol s iščašenom stolicom. Na stolu lonac sa skorenom kašom. Zabili su dopola dogorjelu svijeću u nju. Gore lijevo, na zidu, zakucan je požutjeli sat. Ne radi, vjerno ilustrira kako je vrijeme ovdje stalo.

- Imali smo nekad i radio, slušali smo ga. Sad više nemamo - priča Mirko i pokazuje u prazan kut straćare, između peći i panja. Na njemu su nekad sjedili uz vatru i osluškivali vijesti iz civilizacije.

Kraj ulaza, u nekadašnjem hodniku, pričvršćen je prastari sat za struju. Možda najbeskorisniji predmet u cijeloj kući. Kao da im se ruga s visine.

- Od čega živimo? Imamo poljoprivrednu penziju od 900 kuna i ovih osam krava. Ali kad ih pokušamo prodati, nude nam tisuću, tisuću i petsto kuna za kravu koja inače vrijedi pet puta više. Ali nemamo izbora, ne želimo primati socijalu ili sjediti ispred dućana - kaže Mato. Škilji na jedno oko dok nam pokazuje rupe u krovu. Kaže da ga je ozlijedio još davno, kad je pao iz kamiona na Sutjesci, dok se snimao film. Nedavno je ustao u mraku i udario glavom u kvaku. Ravno u povrijeđeno oko. Ali dobro je, kaže, još vidi na njega.

Sami su na ovoj pustopoljini. Imali su jednu sestru, ali nje više nema.

- A ovdje vam je bilo prije svega. Sto komada stoke, ljudi bi imali pšenice po 10, 20, 30 metara! Imali smo sjenik, pokušali smo ga i popraviti, ali su se majstori jednom napili i srušio se. Sad nema više ništa - širi ruke Mirko.

Nije im ovo jedina nedaća s majstorima. Platili su, kažu, nedavno nekim ljudima kaparu da im poprave prokišnjavajući krov, ali oni se nakon toga nikad nisu pojavili.

- Sad vam ovdje nema nikoga. Ne dolaze ljudi. Bile su one izbjeglice, oni ljudi koji bježe. Našao sam ih u štali jednog jutra. Sirotinja, pekli su gljive na vatri. Dao sam im malo kruha - dodaje Mirko.

U ruci steže narezani kruh u vrećici. Donijeli smo ga jer nam je Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline i sjajna žena iz inicijative Ljudi za ljude, rekla da braća nemaju što jesti.

- Ma nismo gladni. Imamo to suho meso, ali teško ga je gristi - mumlja Mato kroz rijetke zube. Iznad glave mu se lijeno njišu pocrnjeli suhomesnati visuljci. Vodi nas do zahrđalog bunara i spušta kantu u ponor. Vrti škripeću koloturu sve dok se negdje u dubini ne začuje mukli udar vjedra u dno. Kaže da voda nije dobra za piće jer je netko davno pobacao panjeve dolje. Svejedno je piju, nemaju izbora.

Što vam treba, pitamo ih. Inzistiramo jer je neprihvatljivo da ljudi koji ovako žive traže samo jednu žarulju.

- Pa hajde, kad već pitate. Možda da se popravi krov? Da više ne curi. I prozori? I ako može da se očisti bunar? - sramežljivo govore braća.

Mirko petlja prstima po džemperu. Neugodno im je. Ne želimo više smetati. Moraju ići, kažu da trebaju pokupiti sijeno od nekog čovjeka. A i krave će im odlutati. Pozdravljamo ljude i penjemo se u izrazbijani auto. Čeka ga ista divlja ruta na putu natrag. Prema asfaltu, struji, čistoj vodi, hrani i toplini. Prema svemu onome što uzimamo zdravo za gotovo dok ljudi na sat vremena vožnje od Zagreba žive kao zaboravljene životinje.

Mašemo im dok treskom zatvaramo vrata. Uzvraćaju nam.

- A je li, ne treba vam onda osobna? - pita nas Mirko još jednom, za svaki slučaj.

Zahvaljujući dobrim ljudima iz Emmezete, obnova njihove kuće već je započela.