Splićanka u Ruandi: Spavam s gušterima te se radujem kiši...

Splićanka Mia Roje (26), dječja psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koja pomaže zlostavljanoj djeci oporaviti se od proživljenih trauma, opisala je svoj boravak u Kivumu u Ruandi gdje je u Centru fra Vjeko pomagala obogatiti program za djecu predškolske dobi.

PSIHOLOGINJA MIA ROJE: 'Zlostavljanje djece sve se više prijavljuje, podignula se svijest'

EVO KAKO JE OPISALA SVOJE ISKUSTVO U AFRICI:

Odmalena želim promijeniti svijet, ali shvaćam da to nije moguće. Moguće je mijenjati svijet počevši od sebe, zbog čega sam (p)ostala psiholog, volonter i prijatelj djece.

Odmalena znam da želim ići u Afriku. Neki su mislili da pričam o safariju, neki su rekli da je opasno, da ću se razboljeti, da ima i Hrvata kojima treba pomoći. Ne mogu reći da je puno ljudi razumjelo što tražim u Africi, a iskreno ne mogu reći da sam razumjela ni sama dok nisam kročila na tlo Ruande prije pet mjeseci.

Educirala sam odgajateljice i učiteljice kojima nije dostupno formalno obrazovanje za rad s djecom, a pune su znatiželje koja nadahnjuje. Željela sam ih podržati. Željela sam mijenjati svijet, ali svijet je promijenio mene.

Na aerodromu me pokupio fra Ivica Perić koji je uz pomoć udruge Srce za Afriku ostvario san fra Vjeke Ćurića – obrazovanje djece i mladih. Fra Vjeko nije doživio vrijeme u kojem je ruandski genocid davna prošlost. Bijeli Mercedes u koji sam sjela isti je onaj automobil u kojem je fra Vjeko tragično ubijen prije 21 godinu, nakon što je spasio više od 100.000 života.

Ruanda je puna zelenih brežuljaka, sunčana je i topla. Nekoliko puta dnevno kratki pljusak osvježi zemlju. Kad sam ga prvi put osjetila, brzo sam izvadila kabanicu i potrčala, no shvatila sam da sam jedina koja se tako ponaša. Dvije djevojčice prekrile su lice rukama i smijale se pokazujući prema meni dok su im se kapljice kotrljale niz čelo. 'Muzungu' (bijelac) mora naučiti uživati na kiši.

Svako jutro počinjalo je misom na koju svi dolaze na vrijeme. Ne znaju koliko je sati, ali znaju kad sunce sviće, pa kažu: 'Imamo vrijeme, ne trebaju nam satovi'.

Na misi na kojoj sam razumjela više života nego riječi, gledala sam uplakano novorođenče umotano u maramu na leđima žene ispred sebe. Mama ga je upravo bila prenijela na prsa i počela dojiti. Nepoznata žena prišla joj je i dodala svoje dijete, vjerojatno nije imala mlijeka. Odjednom su se bez riječi dva djetešca hranila na prsima iste žene.

Upozorili su me na komarce zbog kojih Europljani spavaju pod mrežom i mažu se skupim losionima. Savjetovali su mi da ulovim guštera i stavim ga u sobu za zaštitu, od čega me preplavio strah.

Više sam se bojala dobrohotnoga guštera nego prijenosnika malarije. Tjedan dana u suživotu s prirodom srušio je moje strahove. Zadnji dan boravka u Kivumuu mali zeleni cimer spavao je na mom jastuku.

Vraćam se u Kivumu nastaviti gdje sam stala s radom i primanjem darova za svoje srce. Ovaj put sa mnom ide i On, čovjek kojem ću s potpunim mirom reći 'uzimam' i vratiti se u Zagreb kao gospođa, čovjek koji razumije moju afričku priču i želi ispisati svoju.

Kako vratiti Centru fra Vjeko za sve što sam dobila? Organiziram akciju prikupljanja sredstava za cisterne (2500 eura) koje će omogućiti pitku vodu za 240 učenica u učeničkom domu. Mnoge djevojke pješače desetak kilometara dnevno da bi išle u školu, što je vrlo iscrpljujuće, ali i opasno. Sve što žele je obrazovanje, ali moraju imati minimum uvjeta za život.

Donacije nam možete uplatiti preko humanitarne udruge Srce za Afriku. U opis plaćanja obavezno navedite 'DONACIJA-VODA', IBAN: HR7725000091101366453, primatelj: Humanitarna udruga Srce za Afriku. Akciju možete pratiti na Facebook stranici Pomozimo 'Srcu za Afriku' osigurati VODU za Afriku.