'Zlostavljanje djece sve se više prijavljuje, podignula se svijest'

Već sad ima djece za koju znam da neću prežaliti što im je tretman prestao ili im se izgubio trag. Iz nekog razloga nije im se moglo pomoći, kaže Mia Roje (26), dječja psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Ova mlada Splićanka sve se češće pojavljuje u javnosti, osobito kad je riječ o temama vezanim uz zlostavljanje djece ili konfliktne razvode, što joj je, na neki način, specijalnost.

S Mijom Roje razgovarali smo nekoliko dana prije njezina odlaska u Afriku, u Centar fra Vjeko u Ruandi, gdje će sudjelovati u obogaćivanju programa u boravku za djecu predškolske dobi.

- Jako sam uzbuđena i veseli me što ću ih podržati u sjajnim stvarima koje rade u Ruandi. Imala sam velike ideje i planove, ali sam se morala ‘spustiti na zemlju’ te uzeti u obzir njihovu kulturu, običaje, pravila i dostupne materijale - govori Mia Roje.

U rad Hrabrog telefona, anonimne savjetodavne linije za pomoć djeci i roditeljima, uključila se krajem druge godine studija u Zagrebu.

'Važan je svaki mali korak prema oporavku...'

- Preko Hrabrog telefona bila sam uključena u jedan projekt gdje smo radili radionice za djecu u domovima. Bila sam u domu koji se bavi djecom s poremećajima u ponašanju i jako se zaljubila u to područje. Iako taj projekt više formalno ne postoji, ostala sam kroz razne aktivnosti u vlastitoj organizaciji povezana s više domova i u kontaktu s nekom od te djece, koji su sad već mladi ljudi. Jedno od njih je u Zadru te rado jednom mjesečno organiziram život i posao kako bih ga mogla posjetiti i družiti se - govori Mia.

Voli provoditi svoje slobodno vrijeme s djecom kojima nije “teta psihologinja” nego samo Mia. Koliko god je ponekad teško “roniti” duboko po traumama djece pacijenata, toliko je veći i važniji svaki mali korak prema oporavku.

- Prema mojem mišljenju, najbitnije je, osim nekih znanja i vještina, znati prepoznati te malene pozitivne pomake. Nije realno očekivati da će dijete, koje je proživjelo grozne stvari i nema povjerenja u ljude, odmah nakon razgovora s nama biti bolje. Ali zamislimo dijete koje ne komunicira ni s kim, koje je u jednom svojem svijetu, i onda te u nekom trenutku pogleda i obrati ti se jednom rečenicom. To je golemi korak i veliki plus meni, njemu, svima - priča Mia.

Svaki radni dan pun je takvih malih pluseva zbog čega Mia obožava svoj posao u Poliklinici pod vodstvom prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander koja joj je profesionalni, ali i životni uzor u zaštiti djece.

'Što bi bilo da dijete kaže da mu svaki dan stavljaju prst u guzu?'

Izuzetno važnim smatra što se u javnosti mnogo više govori o temama zlostavljanja djece, a osobito jer se podigla svijest po pitanju seksualnog zlostavljanja.

- Zlostavljanje se više prepoznaje i više prijavljuje, ali još nedovoljno. Posebno se to odnosi na emocionalno zlostavljanje. Kao da vlada dogma - ako nema masnice, nema prijave. Uvijek pitamo što bi bilo da je dijete, umjesto da ga netko vrijeđa ili ponižava, reklo da mu svaki dan stavljaju prst u guzu. Bi li tad reagirali? - odlučno ukazuje Mia.

'Svako zlostavljanje djeteta je jednako strašno'

Sličan je problem i s elektroničkim nasiljem, koje često prolazi neprepoznato.

- Zlostavljanje je zlostavljanje i koji god tip bio jednako je strašno. U praksi se često dogodi da dijete ne želi priznati i povjeriti se zbog straha od osude. Boje se da će ih pitati, primjerice, zašto su slali takve golišave ili provokativne fotografije ili reći da su sami krivi za to što im se dogodilo. Nažalost, često tako i bude - objašnjava psihologinja koja je radila nekoliko seminara na tu temu.

Kad pitaju mlade, ali ponekad i stručnjake na radionicama, je li počinjeno nasilje ako je dečko proslijedio fotografije svoje gole djevojke, većina će reći da je, ali će isto tako odgovoriti da su za nastalu situaciju oboje krivi.

'Za sam čin nasilja uvijek je kriv i odgovoran počinitelj'

- Daleko od toga da onaj koji šalje fotografije ne snosi odgovornost za svoje ponašanje, ali za sam čin nasilja uvijek je kriv i odgovoran počinitelj. Ako je počinitelj dijete, i njemu treba pomoći. Žrtve očekuju osudu i onda se teže odlučuju prijaviti takve slučajeve. To treba osvijestiti - smatra Roje.

S djecom ne treba biti lažan niti im prići samo s pozicije autoriteta.

- Osobito je važno da s djecom koja dođu preplašena i ne žele nešto podijeliti imamo vremena i strpljenja te mu damo do znanja da nas zanima to dijete u cjelini, a ne samo traumatski ili izolirani događaj s kojim dolazi - kaže Mia.