Uz naše naizmjenično divljenje i kritiziranje, šišmiši pripadaju među najzagonetnije sisavce. Njihove navike i jedinstvene prilagodbe su još uvijek predmet istraživanja, a možda kriju i tajnu razumijevanja dijabetesa
NOVA ISTRAŽIVANJA
'Visimo' sa šišmišima kako bi otkrili tajne njihove biologije
Kad je 2020. godine započela pandemija i kad su se pojavila nagađanja da ju je izazvao ozloglašeni prijenos zoonoze, jedna je određena životinja prepoznata gotovo smjesta kao prijetnja ljudima. Bio je to šišmiš. Ljudi su ih se plašili, a u nekim su ih slučajevima čak ubijali, uzalud nastojeći zaustaviti širenje virusa.
POGLEDAJTE VIDEO: Šišmiši i korona
Pokretanje videa...
00:36
A onda se percepcija jedinog letećeg sisavca ponovno izmijenila, a način na koji znanstvenici shvaćaju ekosustave napredovao je upravo kao posljedica bolesti COVID-19.
- Pandemija je naglasila važnost boljeg razumijevanja vrsta šišmiša i njihovih staništa te, općenito, izbjegavanja bilo kakvih postupaka kojima se divlje životinje dovode u bliži kontakt s ljudima - kaže Elise Sivault.
Ona lovi šišmiše u Papui Novoj Gvineji u sklopu projekta BABE koji predvodi dr. Katerina Sam iz Centra za biologiju Češke akademije znanosti.
U sklopu projekta BABE provode se analize kako šišmiši i drugi predatori pomažu da svijet ostane zelen. A s više od 1 450 vrsta i uz činjenicu da čine 20 posto sisavaca na našem planetu, šišmiši su jedna od najraznolikijih i geografski najrasprostranjenijih vrsta. Kao takvi, imaju važnu ulogu u globalnom ekosustavu jer oprašuju usjeve i održavaju raznolikost biljnog svijeta.
- Oni također pripadaju u sisavce koje najmanje razumijemo zbog njihovog tajanstvenog i noćnog životnog stila - dodaje Sivault.
Iako su široko prihvaćeni kao grabežljivci koji jedu člankonošce (kukce, pauke i druge beskralježnjake), u usporedbi s pticama šišmiše se često izostavlja iz studija o kukcima.
- Ne znamo mnogo o njihovom utjecaju na populacije člankonožaca niti o posljedicama koje oni neizravno izazivaju kod biljaka - kaže Sivault.
Ono što znamo je da su šišmiši izvrsni u gutanju kukaca i drugih člankonožaca. Sivault i njezin tim istražuju što i koliko pojedine vrste jedu. Nalazi za sada ukazuju na razliku između jačine kojom šišmiši kontroliraju člankonošce na različitim zemljopisnim širinama.
- U Europi većina vrsta šišmiša ima pravnu zaštitu, ali u drugim dijelovima svijeta mnogi je nemaju - kaže Sivault i dodaje da 'je potrebno još mnogo toga napraviti da bi se razumjele njihove potrebe, staništa i ponašanja kako bi se pronašao učinkovit način njihove zaštite'.
Slatki nektar
Rijetki ovo znaju, ali šišmiši nam pomažu u proučavanju i sprječavanju ljudskih bolesti poput dijabetesa. Neke vrste tog krilatog sisavca posjeduju gene koji im omogućuju da prežive hraneći se super-slatkim nektarom. Dio istraživanja koja se provode u sklopu projekta Chiroglu bavi se time što možemo naučiti o dijabetesu kod ljudi.
S obzirom na to da se voćni šišmiši hrane voćem ili nektarom, istraživači su sekvencionirali više od 1 000 gena kod velikog broja vrsta voćnog šišmiša. Identificirali su niz molekularnih adaptacija u genima koji sudjeluju u metabolizmu ugljikohidrata. Za analizu genskih sekvenci više od 100 vrsta voćnog šišmiša upotrijebili su tehniku nazvanu 'sequence capture' (hvatanje sekvence).
Rezultati pokazuju da je kod nekoliko vrsta voćnog šišmiša u dalekom srodstvu, koje su se neovisno razvile tako da se mogu hraniti nektarom, došlo do identičnih molekularnih adaptacija u genima odgovornim za metabolizam šećera. To ukazuje da je evolucija slijedila isti put više nego jednom kako bi riješila određeni problem.
- Naše istraživanje motivirano je znatiželjom, no potencijalno ono ima važne implikacije za ljude - kaže Stephen Rossiter, profesor molekularne ekologije i evolucije na Sveučilištu Kraljice Mary u Londonu.
- I mi, poput laboratorijskih životinja, razvijamo dijabetes ako nam je prehrana bogata šećerom. Čini se da su šišmiši koji se hrane nektarom razvili jedinstvene promjene u metaboličkim enzimima koje im mogu omogućiti da izbjegnu dijabetes i druge metaboličke bolesti - objašnjava.
Težak život
S druge strane, život šišmiša nije lak. Ugrožavaju ih zadiranje čovjeka u njihova područja i izlovljavanje, klimatske promjene i gubitak staništa. Na neke vrste šišmiša u Sjevernoj Americi također utječe sindrom bijelog nosa (WNS), bolest koju uzrokuje gljivični patogen koji napada šišmiše tijekom hibernacije. U sklopu projekta EVOL-WNS istraživači nastoje razumjeti zašto patogen WNS nije smrtonosan za europske šišmiše, ali ubija njihove američke rođake.
Još 2015. Thomas Lilley, tada istraživač u sklopu programa Marie Skłodowska–Curie Actions (MSCA) na Sveučilištu u Liverpoolu, otkrio je da gljivica koja uzrokuje tu bolest potječe iz Europe, gdje su šišmiši njome zaraženi, ali ne umiru.
- To znači da su u nekom trenutku u svojoj povijesti zacijelo razvili otpornost ili toleranciju - kaže Lilley.
Htio je vidjeti je li proces stjecanja tolerancije već započeo u Sjevernoj Americi nakon 10 godina izloženosti toj gljivici. Do te bi spoznaje došao proučavanjem razlika u genomima šišmiša uzorkovanima prije dolaska gljivice i šišmiša koji žive s njom.
U usporedbi s genomima šišmiša uzorkovanima prije dolaska gljivice, Lilley je očekivao da će vidjeti smanjenu genetsku raznolikost u šišmiša uzorkovanih 10 godina kasnije. To bi ukazivalo na neku vrstu selekcije u smjeru otpornosti ili tolerancije. Međutim, nije pronašao nikakvih dokaza, što znači da se populacije šišmiša koriste drugim mehanizmima osim genetske imunosti kako bi preživjele infekciju.
- Mislio sam da ću pronaći znak selekcije u nastajanju u šišmišima Sjeverne Amerike, jer to bi se u teoriji trebalo događati. No, zapravo, toliko je čimbenika u igri da je teško utvrditi uzročnost - kaže Lilley.
To otkriće pomoglo je Lilleyju da promatra ekosustav na način koji je mnogo više holistički.
- Sve je povezano, a to je izrazito zanimljiva misao - kaže on.
Lilley sada radi na projektu u Finskom prirodoslovnom muzeju (Luomus). Istražuje kako se šišmiši u Europi bore protiv gljivičnih infekcija. Lilley kaže da prvo moramo naučiti više o šišmišima kako bismo ih mogli bolje zaštititi. Do sada poduzete aktivnosti ukazuju na to da ih je prilično teško proučavati. To znači da čak i znanstvenici znaju malo o brojnim aspektima njihova životnog ciklusa.
- Primjerice, ovdje u Finskoj zapravo ne znamo gdje šišmiši spavaju tijekom zime. A zime su ovdje na sjeveru duge pa činjenica što ne znamo gdje te zaštićene vrste borave veći dio godine predstavlja ogroman problem za njihovo očuvanje - kaže Lilley.
Uspješna zaštita šišmiša također znači da je potrebno uključiti i javnost. Šišmiši ljeti često borave i razmnožavaju se u zgradama pa ih se često smatra štetnicima, iako zapravo kontroliraju komarce u okolici.
- Važno je osigurati da javnost shvati to supostojanje, a još je važnije da je moguća i kohabitacija sa šišmišima koja olakšava zaštitu tih životinja - kaže Lilley.
Istraživanja u ovom članku financira EU. Ovaj je članak izvorno objavljen u časopisu Horizon, časopisu za istraživanje i inovacije EU-a.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
