'Turska je zemlja straha, otpor režimu još uvijek nije slomljen'

Na  Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu gostovao je i Burhan Sönmez. Knjigu “Istanbul Istanbul” ovog 55-godišnjeg višestruko nagrađivanog kurdsko-turskog pisca na hrvatskom je objavila izdavačka kuća Opus Gradna. Priča je to o četiri zarobljenika u podzemnim ćelijama centra za mučenje u Istanbulu. Kad nisu izloženi mučenju, krate vrijeme pričajući priče o Istanbulu. Njihove priče iz poglavlja u poglavlje sele se iz podzemnih ćelija u grad koji je iznad njih, u kojem je, kako će se vidjeti, jednako toliko patnje koliko i u ćelijama u kojima borave zatvorenici.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:13

Video: United Archives/Impress, REUTERS/PIXSELL

Svako poglavlje otvara novu priču, a kako se roman bliži kraju, preklapaju se različite priče i unutarnji monolozi. Ipak, priče su uglavnom šaljive. - Smijeh je balzam protiv boli i straha. U okruženju silovitih mučenja i smrti vrlo je malo opisano mučenje. To nije prikaz patnje, cilj mi je bio pokazati snagu ljudske mašte i želja zato bih prije rekao da je ovo roman o ljubavi, a ne politički roman - kaže autor. Burhan Sönmez rođen je u Antalyji, a odrastao je govoreći turski i kurdski.

- Moj materinji jezik je kurdski. Ali kurdski jezik već je stoljećima zabranjen u školama. Odgajani smo i obrazovani na turskom. Dakle, to je bio jedini način pisanja i objavljivanja knjiga. Danas kurdski izdavači objavljuju knjige na kurdskom jeziku. To je novi fenomen. Nadam se da će poboljšati i pomoći kurdskom jeziku da procvjeta. Kad sam kao dijete živio u malom selu, majka mi je pričala bajke na kurdskom jeziku. Volio sam bajke jer su se u njima želje dobrih ljudi uvijek ostvarivale. Vjerovao sam da sam dobro dijete, jedino što mi je bilo potrebno je da se dogodi čudo, baš kao u tim majčinim bajkama. Kroz godine sam shvatio da je čudo bilo upravo u riječima koje je izgovarala moja majka. Sjela bi uz prigušenu svjetlost uljne svjetiljke i stvorila neki drugi svijet. Njezine su riječi bile moćne i mogle su život likova iz bajke transformirati u stvarni svijet. Moje vjerovanje u riječi duboko je ukorijenjeno upravo zahvaljujući tim njezinim bajkama. Bez njih danas ni ja ne bih postao pisac.

OBOŽAVA HORORE Prva booktuberica u Hrvatskoj: Čitam oko 50 knjiga godišnje

Na pitanje kako mu je kao piscu izražavati se na jeziku koji nije njegov materinji i je li mu to bio hendikep, Sömnez kaže da je živjeti u tom selu značilo živjeti u prijevodu. Kurdski je bio njegov materinji jezik, ali službeno je bio zabranjen u školama, institucijama te na televiziji i radiju. Imali su život na kurdskom, ali morali su komunicirati na turskom. Morali su razmišljati na dva jezika istodobno. Prva knjiga u prijevodu koju je pročitao bila je molitvena knjiga. Sadržavala je neke stihove i molitve na arapskom i na turskom jeziku. Imao je tad sedam godina. Tad je počeo čitati avanturističke priče. Među onima kojih se najviše živo sjeća bili su romani Julesa Verna. Radio je kao odvjetnik u Istanbulu i bio je osnivač organizacije TAKSAV - tamošnja Zaklada za društvena istraživanja, kulturu i umjetnost. Pisao je u raznim novinama i časopisima o književnosti, kulturi i politici, a “Istanbul Istanbul” njegov je četvrti roman, koji je na turskom objavio 2015. godine. Napisao ga je djelomično i prema vlastitom iskustvu jer je i on proveo u zatvoru neko vrijeme tijekom ‘80-ih.

- Bilo je to tijekom vojne hunte 1980-ih. Bio sam student Pravnog fakulteta u Istanbulu. Organizirali smo studentske prosvjede zbog sustava ispitivanja, ali čak i taj bezazleni prosvjed bilo je očito nešto preopasno za vlast. Oni su našu akciju shvatili kao teroristički akt, pa su nas tako i tretirali i htjeli da za to platimo. Kako kaže, Istanbul je grad koji doista obožava. Kad je stigao prvi put tamo, kao 17-godišnjak, očarao ga je svojom ljepotom. - To je zaista bio velik grad za mene. Mnogo automobila, visokih zgrada i prepun ljudi različitog podrijetla. Stari Istanbulci žalili bi se na to i prisjećali se starih zlatnih dana, kad je to bio ljepši grad. I ja danas mislim da je Istanbul bio ljepši kad sam ga prvi put vidio. I ubuduće će ljudi današnji Istanbul pamtiti kao ljepši. Jer Istanbul je bio i još je u rukama loših političara i korumpirane administracije. Ne zanima ih ljepota; njihov jedini interes je bogaćenje. Oni uništavaju i grade. Nakon što je diplomirao pravo 1990. godine, neko je vrijeme radio kao pravnik za ljudska prava. A kad je tijekom ‘90-ih počeo žestoki građanski rat s Kurdima, 1996. godine napala ga je policija i teško je ranjen. Tih godina poginulo je oko 17.000 ljudi, a glavne mete bili su upravo odvjetnici za ljudska prava, pisci i novinari.

- Bio sam među sretnicima koji su preživjeli. Nakon toga imao sam problema sa zdravljem idućih 10 godina. Završio sam u Njemačkoj, pa kao izbjeglica u Velikoj Britaniji, gdje sam u Londonu bio liječen u instituciji koja je pomagala žrtvama mučenja. Budući da u Engleskoj moj pravni fakultet nije značio ništa, posvetio sam se pisanju romana. Iz Turske sam otišao kao odvjetnik, a vratio se kao romanopisac. Živio je u Cambridgeu i, kako kaže, zamišljao je idealan život između toga grada i Istanbula, kamo se ipak vratio desetak godina kasnije - 2008. godine. Kako je rekao, vratio se iz emocionalnih razloga. - Moj san bio je da polovinu svog vremena provodim u Turskoj, a drugu polovinu u Cambridgeu, koji je predivan za pisanje knjiga i istraživanje. Vodio sam taj život nekoliko godina, a onda se situacija u Turskoj pogoršala, pa me emocionalno natjeralo na povratak. Osjetio sam da trebaju ljude poput mene. Kako je rekao, nakon što je 2015. propao pokušaj puča u Turskoj, mnogo je ljudi završilo u zatvoru zbog onog što bi dijelili čak i na društvenim mrežama. Novinar koji je napisao tekst o čovjeku koji se ubio jer djetetu nije mogao kupiti nove hlače da ide u školu, uhićen je.

UVIJEK DOBRE Top deset knjiga koje morate pročitati jednom u svom životu

- Ne bavim se više pravom, ali vratio sam se u Tursku jer mojoj zemlji trebaju ljudi poput mene. Trebali bismo raditi na slobodi na svim razinama. Počeo sam pisati romane kad sam bio u egzilu u Engleskoj i s tim nastavio. Kako kaže, kurdsko pitanje već je sto godina ozbiljno pitanje u Turskoj i na Bliskom istoku. - Kurdi, kojih je oko 30 milijuna, nemaju svoju državu. To brojno stanovništvo danas je podijeljeno i živi u četiri zemlje, a to su Turska, Sirija, Iran i Irak. Čak se i njihova kulturna prava još uskraćuju. Uporaba kurdskog jezika bila je zabranjivana više od 100 godina. Jezik se ne razvija, ne koristi ga se službeno, zatire ga se. A kurdska pitanja tretiraju se nedemokratski. Turski sam učio u školi, a moj materinji je postao ‘siroče’ jer na tom jeziku razgovaram samo s roditeljima, braćom i sestrama. Zato u Turskoj ima puno Kurda koji odlično pišu na turskom. Na pitanje je li imao problema s izdavanjem knjige u Turskoj, s obzirom na tematiku, Burhan Sönmez objašnjava:

- U Turskoj je tradicija pisanja takvih romana. Svake godine mnogi pisci objavljuju slične knjige i nije problem objaviti ih. Ograničenja dolaze nakon objavljivanja. Na primjer, nije lako pronaći takve knjige u velikim trgovačkim lancima, u vlasništvu provladinih ljudi. Ne pozivaju nas ni u škole da promoviramo svoja djela, a s takvim se problemima susrećemo svakodnevno. Priznaje da se zbog Erdoganova autokratskog vođenja zemlje ponekad i dalje boji za svoj život, ali nije jedini:

- Svi se boje. Svake godine u turskim zatvorima završi na tisuće ljudi samo zato što iznose javno svoja kritička stajališta o vladi. Ali ljudi su još hrabri da se odupru nezakonitim radnjama režima. Nitko ne može biti siguran što će nam donijeti budućnost. Jedino što mogu reći je da će Erdoganov režim nastaviti sa svojom autoritarnom politikom, a isto tako će otpor i dalje postojati usprkos svim poteškoćama i opasnostima. Bez nade ne bih mogao živjeti u Turskoj. Nada je nešto što vam treba u stanju katastrofe i kaosa.