TALENT Iako nije studirala slikarstvo, Koviljkin talent hvali i povjesničar umjetnosti, a uskoro ima i izložbu u Splitu. Tijekom života radila je i bolničke i matematičke poslove
Splićanka Koviljka Šerić (92): Slikanjem brišem svoje brige
Koviljka Šerić sa svoje 92 godine najstarija je slikarica u Splitu, a slikarsko joj je platno još od djetinjstva odmor i bijeg u svijet u kojem se najbolje osjeća.
Potječe iz sinjske građanske obitelji koja je stradala u 2. svjetskom ratu, a život ju je, nakon što je ostala tad bez oba roditelja, vodio na sve strane.
- S 15 sam godina završila kao bolničarka u partizanima, bila u ofenzivama, brinula se o ranjenicima i na kraju sam i ja bila ranjena - priča Koviljka.
Na kraju rata skrasila se u Zagrebu i udala za Antu Šerića, koji je radio u državnim službama i diplomaciji. Ona je u tim vremenima bila pri Oblasnom narodnom odboru u Zagrebu na činovničkim poslovima vezanima uz norme i tarife, strogom, preciznom i matematičkom pozivu, bez ičega umjetničkog. Nakon radnog vremena i kad bi je “uhvatilo”, povlačila bi se u slikarstvo te danas ima mnoštvo radova u svakom kutku svojeg stana i vikendice kraj Trogira.
Zbog invaliditeta, koji je zadobila u ratu rano je otišla u mirovinu te se nakon 18 godina koje je provela u Zagrebu, 1963. preselila sa suprugom u Split, gdje i danas živi. Kako nije imala djece, a suprug Ante često je bio zauzet, crtanje je ubrzo iz kraćenja vremena preraslo u strast i naviku.
- Slikarstvo mi je bilo i način razbijanja dosade i pronalaženja utjehe, uz njega sam se odmicala od briga, često i ljudi koje sam sretala na poslu. Završila sam u Sinju osnovnu školu te dvije godine obrtničke, gdje sam se učila osnovama crtanja, a kasnije sam uz posao u Zagrebu stekla svjedodžbu gimnazije. Nažalost, nisam imala priliku studirati slikarstvo, no moje su slike došle do ljudi koji su nešto prepoznali u njima. Na početku je zamijećena slika tifusara koju sam naslikala nakon što sam ga vidjela u ratu 1943. godine i duboko me se dojmila ta potresna scena, a kasnije su i mnoge druge dobile pažnju, iako sama nisam puno željela skretati pozornost na sebe. Počela sam pomalo izlagati, pa su se vremenom zaredale samostalne ili grupne izložbe. Uvijek sam crtala i slikala za sebe, nikad nisam imala namjeru prodavati svoje radove, no jedna je žena za neki muzej u Beču kupila sedam mojih uradaka i to bi bilo sve od mojih prodaja - ispričala je Šerić.
Suprug joj je preminuo prije 20-ak godina, a Koviljka se snašla u samoći, pa živi po svojoj mjeri, ispreplićujući dnevne domaćinske rituale sa slikanjem, okružena tek nekolicinom prijatelja i poznanika jer nikad nije bila od velikog društva.
- Moja je tajna da treba stalno nešto raditi, nikad mirovati, a pritom puno misliti o svemu i svačemu, biti okupiran, imati planove - kaže Koviljka. Pogleda i pokoju seriju, a uvijek jednim uhom osluškuje radio program dok se vrzma po kući i prati politiku.
- Mogla bih o politici pričati danima, to je jedna od tema o kojima neprestano razmišljam, vrlo dobro znam što je bilo, a imam dojam da znam i što će se dogoditi - kratko je prokomentirala najstarija aktivna splitska slikarica, koja je to postala nakon što je preminuo slavni splitski likovnjak Frano Missia u 94. godini. Koviljka ističe kako dugovječnost duguje svom nemiru, između ostalog i gorućoj težnji da riješi probleme oko djedovine u Sinju.
- U Sinju nam je ostala kuća, djedovina, koju želim pretvoriti u galeriju, te sam uložila u obnavljanje ušteđevinu. No nakon što sam je uredila, ‘90-ih godina kat je zauzeo jedan Sinjanin i godinama pokušavam ishoditi da se iseli kako bih tu kuću poklonila rodnom gradu sa svojim, ali i slikama poznatih i renomiranih domaćih umjetnika koje sam kupovala cijeli život - kaže Koviljka. Jedan od ljudi koji je posjećuju je poznati splitski povjesničar umjetnosti Tonći Šitin, koji joj 26. travnja organizira retrospektivnu izložbu u klubu Francuske alijanse u Splitu.
- Ona je bila u bivšoj državi jedan od slikarskih fenomena, pa je do 1990-ih imala desetak samostalnih i grupnih izložbi. Njezinih djela ima u različitim muzejima i zbirkama, no radi se o nevaloriziranom opusu. Kad se gledaju njezine slike, neosporan je talent, a ponajprije je realistički slikar koji ponekad napušta realizam i svojom intuicijom kreće k apstrakciji. To je vrlo zanimljivo jer je ona autodidakt, nema akademiju – kazao je Šitin.