Istraživači znaju da se populacija sivog kita u Atlantiku počela postupno smanjivati prije otprilike 50.000 godina – stručnjaci smatraju da je taj proces bio potaknut čimbenicima iz okoliša
MOŽDA SE VRATI
Sivi kit jedina je vrsta kita koja je u potpunosti nestala iz cijelog jednog oceana - ali postoji nada
Stoljećima nakon njihova nestanka iz Atlantika, znanstvenici uz podršku programa Obzor proučavaju uzroke nestanka sivih kitova. Njihov cilj? Rasvijetliti čimbenike koji bi mogli pogodovati povratku te vrste.
Nestanak sivog kita iz Atlantskog oceana daje naznake njegova mogućeg povratka
Sivi kit u središtu je istraživačkih projekata koji očekuju njegov konačni povratak u europske vode nakon pola stoljeća izbivanja
Youri van den Hurk priprema se za moguću veliku proslavu dobrodošlice – povratka sivog kita u europske vode nakon gotovo 500 godina izbivanja.
Sivi kit nestao je iz istočnog Atlantika u 15. stoljeću, a iz zapadnog Atlantika otprilike od 17. do 18. stoljeća, kaže van den Hurk.
Istraživač na Norveškom sveučilištu za znanost i tehnologiju (NTNU), van den Hurk sudionik je projekta čiju je provedbu djelomično nadahnulo nekoliko opažanja jedinki sivog kita iz sjevernopacifičke populacije u Atlantskom oceanu tijekom proteklog desetljeća.
- Sivi kit jedina je vrsta kita koja je u potpunosti nestala iz cijelog oceana - kaže on.
Van den Hurk sudionik je projekta Demise of the Atlantic Grey whale (DAG) koji se financira iz programa Obzor i koji istražuje bi li se ta vrsta na u konačnici mogla vratiti u europske vode.
Bolji pogled na budućnost, naravno, zahtijeva bolje razumijevanje prošlosti. Zbog toga se u sklopu projekta DAG također utvrđuju uzroci nestanka sivog kita iz istočnog Atlantika prije pet stoljeća, tražeći informacije o čimbenicima koji bi mogli dovesti do povratka tih obalnih kitova.
Sivi kitovi mogu narasti do 15 metara u duljinu i težiti do 40 tona – što je jednako težini oko 20 automobila. Životni vijek im je u prosjeku od 50 do 70 godina.
Kitovi usani
Dio su podreda kitova u čijim se ustima nalaze rožnate ploče nalik češlju poznate pod nazivom usi. Svi kitovi usani hrane se filtrirajući plankton, kril i malene ribe iz morske vode.
Sivi kitovi usisavaju hranu s morskog dna dok plivaju i bočno se kotrljaju, a takva praksa hranjenja na dnu nije uobičajena kod drugih kitova usana. 'Oblaci mulja' koji time nastaju važni su za ekosustav jer uzburkaju hranjive tvari i rakove koji obogaćuju druga morska stvorenja.
Smještena u sjevernom Pacifiku, populacija sivih kitova 2016. brojila je ukupno oko 27.000 jedinki, prema podacima američke Nacionalne agencije za morsko ribarstvo.
Migracija sivih kitova jedna je od najduljih poznatih migracijskih ruta među sisavcima. Oni u rujnu ili listopadu napuštaju područja oko Arktika u kojima se hrane te duž obale plivaju i do 10.000 kilometara prema jugu kako bi se razmnožavali u toplim vodama u blizini Meksika.
- Nejasno je što je uzrokovalo njihov nestanak iz Atlantika - je li u pitanju neki čimbenik iz okoliša, ljudski čimbenik ili njihova kombinacija - kaže van den Hurk.
Istraživači znaju da se populacija sivog kita u Atlantiku počela postupno smanjivati prije otprilike 50.000 godina – stručnjaci smatraju da je taj proces bio potaknut čimbenicima iz okoliša. Do 16. stoljeća diljem Europe bile su aktivne različite kulture kitolovaca, zbog čega van den Hurk sumnja da su one doprinijele izumiranju tih kitova.
Svejedno, utvrđivanje točnih čimbenika koji su uzrokovali njihovo iskorjenjivanje i dalje je osnovni izazov.
Van der Hurk smatra da će pronalaženje odgovora na to pitanje biti ključno za napore usmjerene prema očuvanju te vrste u Europi, ako se ona vrati.
Pod nadzorom dr. Jamesa Barretta, istraživača povijesti i okoliša na sveučilištu NTNU, van den Hurk analizirao je kolagen sačuvan u kostima kitova pronađenima na nalazištima koja su nastavala različita plemena diljem Europe, uključujući Španjolsku, jugozapadnu Francusku, Normandiju i Skandinaviju. Njegov je uzorak sadržavao ukupno 717 komada kostiju, uključujući 109 kostiju sivih kitova.
- Na mjestima gdje su živjeli ljudi, često su uzimali koštane ostatke vrsta koje bi ulovili, a moglo se dogoditi i da se kitovi nasuču na obalu i da lokalno stanovništvo ponese sa sobom njihove kosti do svojih naselja - objašnjava van den Hurk.
Uzorci su dopremljeni u laboratorij na Sveučilištu Cambridge u Engleskoj, gdje su istraživači proveli masenu spektrometriju, analitičku tehniku kojom se mjeri omjer mase i naboja iona. Koštani protein kolagen ima središnju ulogu u toj analizi.
- Promatramo kolagen koji je sačuvan u kosti - kaže van der Hurk. Zbog suptilnih razlika moguće je kolagen povezati s pojedinom vrstom kita.
Osim toga, stabilni izotopi sačuvani u kostima bacaju svjetlo na migracijske rute sivih kitova.
Štetni utjecaji
Nakon objedinjavanja rezultata, sljedeći će korak biti izrada modela migracijskih ruta kitova kako bismo pružili informacije o štetnim utjecajima poput zagađenja plastikom ili buke brodova, koji vjerojatno utječu na moguće ponovno naseljavanje istočnog Atlantika.
Profesor na Odjelu za ekologiju mora na Sveučilištu u Aarhusu u Danskoj Jakob Tougaard istražuje buku s plovila. U sklopu još jednog istraživačkog projekta koji se financira iz programa Obzor, projekta SATURN, on istražuje odgovor morskih sisavaca na podvodnu buku plovila za promatranje kitova.
- Mnogo buke većinu vremena, to je problem. U otvorenim vodama njezin glavni izvor je komercijalno brodarstvo, a bliže obali riječ je o manjim, privatnim plovilima - kaže Tougaard.
Takvo uznemiravanje skraćuje vrijeme koje kitovi provode u potrazi za hranom ili hraneći potomstvo, a to je prijetnja njihovom preživljavanju, kaže on.
U sklopu projekta SATURN nadzornim tijelima i dionicima pružaju se savjeti vezani uz prihvatljive razine buke plovila te najbolje pristupe za smanjenje podvodne buke koja se širi kroz vodu.
Podvodna buka
I dok uvođenje novih brodarskih propisa općenito može biti „bolno spor proces“, on očekuje provedbu strožih europskih propisa za ograničenje podvodne buke.
- Optimističan sam - mnogo ljudi poziva na trenutačnu akciju - kaže Tougaard. Očekuje da će se u godinama koje dolaze u EU-u potpisati sporazumi kojima će se uspostaviti nova ograničenja vezana uz buku s brodova.
U međuvremenu u Norveškoj, van den Hurk sa sveučilišta NTNU razmišlja o mogućem povratku sivog kita u europske vode, ali i o tome da bi klimatske promjene mogle povećati šanse za to.
Uslijed sve viših temperatura Sjeverozapadni prolaz – morski put između Atlantika i Pacifika preko Arktika – sve je dulje otvoren. To je uzrokovalo da najmanje četiri kita pogrešno skrenu kod Sjeverne Aljaske, odvodeći ih u Atlantik umjesto natrag u sjeverni Pacifik, kaže van den Hurk.
U ljeto 2021. sivi je kit došao do obale Maroka, a primijećen je i u blizini Francuske i Italije.
Poruka nade
Van den Hurk smatra da će možda biti potrebna desetljeća da se sivi kitovi ponovno vrate u svoje stanište u istočnom Atlantiku. U svakom slučaju, i sama šansa da će se vratiti donosi 'poruku nade', kaže on.
- To nam pokazuje da se naš utjecaj na okoliš potencijalno može obrnuti - kaže van den Hurk.
Istraživanja u ovom članku financira program EU-a Marie Skłodowska-Curie Actions (MSCA). Ovaj je članak izvorno objavljen u časopisu Horizon, časopisu za istraživanje i inovacije EU-a.
Više informacija
Više informacija možete pronaći na poveznicama u nastavku.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
