STIGMA Onkolozi psihijatru upućuju manje od 10 posto pacijenata. Ljudi često odbijaju pomoć misleći: ‘Što ću kod psihijatra kad nisam lud’, kaže Uglešić
NIJE SRAMOTA TRAŽITI POMOĆ
‘Psihijatri su tu da vam daju snagu za borbu protiv raka’
Svakom pacijentu s onkološkim oboljenjima treba pristupati individualno, a posebnu ulogu u tome ima i obitelj za koju treba odvagati može li naštetiti pacijentu, kaže doc. dr. sc. prim. Boran Uglešić, specijalist psihijatrije iz splitskoga KBC-a.
Ističe da onkolozi upućuju manje od 10 posto pacijenata koji boluju od malignih bolesti psihijatrima, a problem je jer i sami bolesnici često odbijaju njihovu pomoć zbog predrasuda.
- Ono što ih odvraća od psihijatrije je stigma. Pacijent si postavlja pitanje: ‘Što ću ja kod psihijatra kad nisam lud, ja ću se znati nositi s time’. Naime, ljudi još uvijek psihijatriju percipiraju kao granu medicine koja je rezervirana za teško psihički oboljele, a mi se danas bavimo i potpuno drukčijim stvarima, nastojimo biti potpora ljudima kako bi lakše prolazili kroz turbulentan način života - ističe Uglešić.
Dodaje kako KBC Split ima jednu od najboljih onkologija u Hrvatskoj, a tamošnji liječnici imaju dovoljno iskustva da bolesnika navedu da sam zaključi kako se radi o malignoj bolesti, što je preduvjet da pronađu način za prihvaćanje svoga stanja i pristupe liječenju. Za dio takvih pacijenata nužna je pomoć psihijatara kako bi se prilagodili na novonastalu situaciju.
- Takav pacijent često nema snage, niti volje, a treba postati svjestan da mu se možda i smrt približava. U jednom trenutku nekima moramo reći da će umrijeti, da idu prema kraju, da su im loši nalazi. To su stvari za koje rodbina nema niti dovoljno uvida niti snage kako bi čovjeka suočila s onim što mu se događa - kaže dr. Uglešić. Dodaje kako psihijatrija definira tri obrambena mehanizma kod pacijenta tijekom bolesti - idealizaciju, negaciju i racionalizaciju.
- Kod negacije je svojstveno da oboljeli od karcinoma pluća i dalje puši, a to remeti liječenje. Često se bolesnici nakon postavljanja dijagnoze maligne bolesti i dalje negiraju tu činjenicu, objašnjavajući sebi i okolini da se radi o nekakvoj upali. Racionalizacija pak znači odgovornost i suradnju bolesnika s liječnikom, no nosi preveliki uvid u svoje stanje i pesimizam kod pacijenta, a tu se javlja mogućnost suicida, negativne percepcije bolesti, života, nastaju ideje bezizlaznosti... Tu se vraćamo na osnovu psihijatrije, a to je “nesigurnost” - što je reakcija na novonastalu životnu situaciju. I svako od nas je na dan nesiguran barem 20 puta. Recimo, danas niste bili sigurni gdje ćete parkirati, hoćete li negdje zakasniti... Iako izaziva tjeskobu i nemir - nesigurnost prihvaćamo kao normalno stanje - pojašnjava dr. Uglešić.
Kad danas ispred sebe imamo onkološkog bolesnika, čovjeka kojem se odjednom raspada njegov životni sklop, možemo ga promatrati kroz tri faze: ‘vrijeme postavljanje dijagnoze’, ‘faza očekivanja’ i ‘život s malignom bolešću’, kaže doc. dr. sc. prim. Uglešić.
U prvoj fazi pacijent ulazi u akutni emocionalni stres, gdje se treba suočiti da boluje od životno ugrožavajuće bolesti. U fazi očekivanja, kako navodi Uglešić, pacijent se kreće od razočaranja i oduševljenja. U toj etapi počinje mu period liječenja – radioterapije, kemoterapija sa svim rezultatima što donosi.
- Treća faza ili život s malignom bolešću, ono je čime se ja zapravo bavim, a to je ujedno i najteža etapa za onkološkog pacijenta. Tu nema jedinstvenog recepta i savjeta, na psihijatru je da pronikne u bolesnikova očekivanja, koliko želi znati i koliko želi sudjelovati u liječenju. Ono što trebaju pacijenti je podrška, da mi tim bolesnicima objasnimo što će se događati - kaže dr. Uglešić. Dodaje da psihijatre često pitaju i na koji način nekome reći da boluje od maligne bolesti.
- Istina je da nemamo obrasca, već da tome pristupamo sa svakim pacijentom drugačije - rekao je Uglešić.
Svaki bolesnik s onkološkom bolesti ima i cijeli niz psihopatoloških elemenata, ali moramo znati i voditi računa da bolesniku treba na adekvatan način osigurati vrijeme za liječenje, vrijeme za prilagodbu i vrijeme za postavljanje prioriteta - dodao je specijalist psihijatrije.
Ističe kako svaki takav pacijent treba individualan pristup. No suvremena medicina, prema Uglešićevom mišljenju, gubi humanu stranu koja to omogućuje. Otuđuje se od pacijenata, a istovremeno napreduje u drugim segmentima.
- Mislim da je dijagnostika otišla daleko ispred medicinskog liječenja. Imamo situaciju, kako navode epidemiolozi i onkolozi, da je došlo do porasta bolesti malignih bolesti, a medicina koliko napreduje, tako i gubi humanu notu, gubi individualan pristup koji je nužan ovakvim pacijentima - smatra specijalist psihijatrije Uglešić.
Psihoonkološka ambulanta
Boran Uglešić pročelnik je Zavoda za biologijsku psihijatriju i intenzivnu skrb u KBC-u Split posljednjih 13 godina. Predavač je na Medicinskom fakultetu i višim medicinskim školama te osnivač Psihoonkološke ambulante u splitskoj bolnici, gdje se pruža pomoć sve većem broju pacijenata s malignim oboljenjima.
Alternativa ili ne
Moderne tehnologije, blogovi i slično nude lažnu nadu ljudima koji se liječe od malignih bolesti. U psihijatriji je puno više ljudi koji idu ka alternativi kako bi se izliječili, bio to egzorcizam, čajevi, bioenergija, ima tu svega. Smatram da se pacijent treba držati farmakoterapije koja mu se preporuči, a sve drugo što misli da će mu pomoći i stvoriti ugodu je dopušteno. No ako imate bolesnika koji boluje od shizofrenije i netko se njemu usuditi maknuti osnovni lijek, kakav antipsihotik, onda je tu ulaženje u sferu ozbiljne medicine i psihijatrije, pa onaj tko to radi za to treba preuzeti odgovornost, kaže dr. Uglešić.
Lakše do bolovanja
Imamo primjere da čovjek može duže biti na bolovanju uz psihijatrijsku dijagnozu nego na malignu. Čovjek koji boluje od maligne bolesti dobije bolovanje dva-tri mjeseca i trebao bi se vratiti na posao, a nije sposoban raditi. Ne preostaje mu drugo nego otići psihijatru i tražiti bolovanje kako bi se mogao nastaviti onkološki liječiti, kaže dr. Uglešić.
FAZE PSIHOTERAPIJE
1. Faza: Vrijeme postavljanja dijagnoze
Pacijent se treba suočiti da boluje od životno ugrožavajuće bolesti. Zamislite njegovu situaciju; svaka mu je budućnost vezana uz malignu bolest. Stalne kontrole, analize, kao da vozi bicikl u začaranom krugu. Kada dobije temperaturu 37,4°C ne razmišlja je li to gripa, nego je uvjeren da je to ponovno pogoršanje. Živi od kontrole do kontrole, cijeli sklop prioriteta mu se promijenio. Sada ima puno drugačije želje ili samo jednu - a to je da je zdrav.
2. Faza očekivanja - usponi i padovi
Počinje period liječenja i pacijent se kreće od razočaranja do oduševljenja. Naime, tada pacijent zna da se određeni postotak bolesnika izliječi, pa potom pokušava doći do nekog liječnika za kojeg je čuo da je bolji od ostalih... A onda krenu razočarenja; ‘Doktor me nije primio, čekao sam ga dva sata, nije mi dao što mi je trebalo i slično’, objašnjava dr. Uglešić.
3. Faza: Život s malignom bolešću
To je ujedno najteža etapa za onkološkog pacijenta. Tu nema jedinstvenog recepta, na psihijatru je da pronikne u bolesnikova očekivanja. Pacijenti trebaju podršku, da im se objasni što će se događati. Evo, banalan primjer - opadanje kose. Sutra kad se pacijentica stane ispred ogledala i vidi da joj opadaju pramenovi kose, ona mora biti pripremljena na to, barem da joj je netko unaprijed najavio takvu situaciju, kaže Uglešić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
