Danas je Hrvatska na vrhu svijeta po uspješnosti u transplantacijama. No počeci su bili kao iz filma - jetre su se nosile u hladnjacima za brodove. Taksisti su doktore i organe vozili iz jednog grada u drugi...
SJEĆANJA HRVATSKIH LIJEČNIKA
Prve transplantacije: Led za spas jetre dale bi nam ribarnice
Edukaciju u Parizu smo 1997. prof. dr. Kocman i ja platili iz svojeg džepa, i nije nam to bio problem, vodila nas je golema strast da napokon presadimo prvu jetru u Hrvatskoj. Kad smo to i uspjeli, sjećam se da smo prve organe nosili u hladnjacima za brodove, koje smo kupovali u zagrebačkim trgovinama nautičkom opremom, a led za jetre uzimali smo iz jedne privatne ribarnice na Knežiji jer ga naša mala bolnica nije mogla napraviti u tolikim količinama. Vlasnika ribarnice budili bismo usred noći da donese led, prisjetio se kirurg prof. dr. Leonardo Patrlj, koji je 1998. s kolegom prof. dr. Branislavom Kocmanom i ostatkom tima obavio prvo presađivanje jetre u Hrvatskoj, u KB-u Merkur.
POGLEDAJTE VIDEO: Akademik Davor Miličić o zdravlju srca
Pokretanje videa...
01:10
Sve je nekako počelo 1996. u zrakoplovu kojim su se naši liječnici vraćali iz Atene s kongresa, i na tom su letu prof. dr. Patrlj i prof. dr. Kocman razgovarali što bi još u Hrvatskoj trebalo uvesti u kirurgiju, uz laparoskopiju, koja je bila novitet. Zaključak je bio - transplantacije jetre. Svoju su ideju kirurzi iznijeli tadašnjem šefu, sad pokojnom prim. dr. Deškoviću.
- Mi smo radili u malenoj bolnici i nitko živ ne bi je smatrao ustanovom u kojoj se može obaviti tako golem pothvat kao prva transplantacija jetre. No išli smo po onoj staroj izreci da 'ne pjeva kavez nego ptica', pa smo ideju iznijeli prim. dr. Deškoviću, a on je rekao: 'Nema problema, dečki'. Danas mi se nekako čini da nas nije do kraja ozbiljno shvatio, ali smo imali sreću jer nas je podržao bez imalo opstrukcije, kao i tadašnji ravnatelj bolnice, dr. Bačić – prisjeća se prof. dr. Patrlj.
On i prof. dr. Kocman imali su neviđenu volju i želju, ali nisu imali pojma kako otići na edukaciju u Pariz, koju su priželjkivali. Jer htjeli su proces transplantacije jetre učiti kod čuvenog prof. dr. Henrija Bismutha, jednog od utemeljitelja ovog zahvata u svijetu. No kod Bismutha su htjeli i drugi liječnici s cijele kugle zemaljske, pa je lista čekanja bila višegodišnja. A onda je sudbina uplela prste i prof. dr. Patrlju u jednom je večernjem dežurstvu na KB-u Merkur stigao pacijent iz Hotela Westin (tadašnji Intercontinental), Francuz, s teškim abdominalnim komplikacijama. Prof. dr. Patrlj uspješno ga je operirao te se poslije ispostavilo da je riječ o vrlo utjecajnom biznismenu koji je imao čvrste veze posvuda u Francuskoj.
Zahvalan, pitao je prof. dr. Patrlja kako da mu se oduži, na što mu je naš liječnik rekao: “Sredite meni i kolegi mogućnost da odemo na edukaciju u Pariz kod prof. Bismutha”. Rečeno, učinjeno, i naši su kirurzi već za nekoliko mjeseci dobili termin za edukaciju u prestižnom pariškom transplantacijskom centru. U hrvatskom zdravstvu tad je kronično nedostajalo novca, pa su edukaciju platili iz svog džepa, a kad su se vratili, nastavili su vježbati na svinjama, koje su kupovali od bolničkih spremačica koje su živjele na selu. U međuvremenu su i anesteziologe poslali na edukaciju, no ostalo je otvoreno pitanje kako doći do prvog organa budući da tad nismo bili u Eurotransplantu, a svijest o darivanju bila je vrlo niska.
Prvi organ pojavio se u rujnu 1998. u Puli, kamo su doktori Patrlj i Kocman stigli vojnim helikopterom i dramatično tražili kako se vratiti u Zagreb. Na kraju su ih prevezli taksisti.
- Bili smo u onim kirurškim zelenim odijelima i nismo imali kune u džepu. Rekli smo taksistima da će im bolnica sljedeći dan platiti i oni su nas odlučili prevesti, onako na povjerenje. Transplantaciju smo odradili uz mnogo muke, trajala je 12 sati. A prvih nekoliko dana nakon zahvata nismo uopće spavali od adrenalina, samo smo analizirali, odlazili pacijentu, pratili njegove nalaze. Nismo prije te prve transplantacije osjećali strah jer u nama je bila tolika količina želje i adrenalina da nas ništa nije moglo zaustaviti. Danas na to gledam kao na herojski čin – priča prof. dr. Patrlj, kojem je, baš kao i prof. dr. Kocmanu, u savladavanju ovog teškog izazova neizrecivo značilo iskustvo ratne krirurgije.
Merkur obara rekorde
Nakon prvog presađivanja jetre 1998. uslijedili su drugi takvi zahvati, širila se polako mreža bolnica iz koje su pristizali organi, pa je KB Merkur danas vodeći centar za transplantacije jetre u državi, obara sve rekorde, a prof. dr. Patrlj kaže da osjeća neopisiv ponos što je bio dio tima koji je postavio temelje današnjem programu presađivanja jetre.
Vratimo li se od trenutka prve presađene jetre deset godina unatrag, u 1988., i tu godinu pamtimo kao prekretnicu u povijesti hrvatske medicine jer je posljednjeg dana rujna 1988. presađeno prvo srce u Hrvatskoj, i to na KBC-u Zagreb. A maksimalni respekt svakako izaziva to što su ga naši liječnici transplantirali bez ikakvog prethodnog iskustva i edukacija, primjenjujući samo ono što su znali iz knjiga. Vodeći čovjek cijele priče bio je sad pokojni kardiokirurg prof. dr. Josip Sokolić, koji je samo jedan dan rekao: “Idemo u to”. Pacijentica se zvala Bernardica Đukez i poživjela je sa svojim novim srcem godinu i pol. Samo 13 dana nakon nje srce je dobila i tada 31-godišnja Ivka Peraić iz Polače. Ona je s novim organom poživjela čak 18 godina.
A povijest prvih transplantacija u Hrvatskoj seže još dalje u prošlost, čak u siječanj davne 1971. godine. Tad su, naime, u tadašnjoj Općoj bolnici “Zdravko Kučić”, današnjem KBC-u Rijeka, obavili prvu transplantaciju bubrega u Hrvatskoj, ali i Jugoslaviji. Darivatelj je bila žena koja je bubreg dala 34-godišnjem sinu. Pacijent je poživio čak 15 godina s majčinim bubregom te je na kraju umro od karcinoma jetre. Nažalost, nema više živućih sudionika ovog revolucionarnog zahvata s kojima bismo mogli razgovarati. Posljednji je bio ostao dr. sc. Daniel Rukavina, pročelnik Zavoda za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci, koji je umro 2022. godine.
Od početaka se kroz godine transplantacijski program u Hrvatskoj popeo na vrh svijeta, došli smo među najuspješnije zemlje po broju transplantiranih organa s obzirom na broj stanovnika. Bilo je godina u kojima smo bili i apsolutni broj jedan. No nešto je nedostajalo, a riječ je o transplantaciji pluća. Još 2002. u Bolnici Jordanovac sad pokojni prof. dr. Zoran Slobodnjak napravio je jednostranu transplantaciju pluća, no pacijent je umro nakon samo nekoliko dana. Godinama poslije nije bilo novih pokušaja ove vrste transplantacije, sve do travnja 2021. godine, kad je na KBC-u Zagreb program presađivanja pluća napokon zaživio i spasio već mnogim ljudima život. Također, razlika je u tomu što se posljednje tri godine obavljaju obostrane transplantacije pluća, što se smatra zlatnim standardom suvremene medicine.
Pandemija zaustavila sve
- Mi smo bili već treći tim s KBC-a Zagreb koji je upućen na učenje transplantacijskog programa za presađivanje pluća. Dok smo boravili u Beču, razgovarali smo među sobom o tome koliko nas je strah neuspjeha, pitali smo se što ako ne savladamo te zahtjevne transplantacije, što ako ne budemo mogli. A onda smo odlučili da idemo probati - prisjeća se pulmolog dr. Feđa Džubur, član tima za transplantaciju pluća KBC-a Zagreb. U Beč je tad išao s torakalnim kirurgom dr. Dorijanom Hiršlom i kardijalnim kirurgom dr. Tomislavom Kopjarom, a baš tijekom ovog razgovora za 24sata odvijali su se trenuci koji predstavljaju živo svjedočanstvo o tome kako se u svijetu transplantacija život i smrt isprepliću u tom nevjerojatnom zatvorenom krugu. Jer dr. Džubur je baš tijekom razgovora čekao da se eksplantacijski tim KBC-a vrati iz jedne hrvatske bolnice s doniranim plućima te da na KBC-u Zagreb počne transplantacija, 28. po redu otkad je program zaživio prije tri godine.
I dok smo svjedočili tim trenucima, dr. Džubur nam je rekao kako mu je životna želja bila da se u Hrvatskoj uspješno počnu presađivati pluća. No kad je svojedobno edukacija odrađena, a plan napravljen, odgodila ga je kombinacija pandemije i potresa u Zagrebu. Ipak, početkom travnja 2021. godine, u jeku drugog pandemijskog vala, na KBC-u Zagreb odlučili su otvoriti listu za transplantaciju pluća te su na nju stavili pet bolesnika koji su prije toga već bili na bečkoj listi. Uslijedilo je napeto čekanje za koga će se od njih najprije pojaviti organ, a prst sudbine na kraju je, nekoliko dana nakon otvaranja liste, pokazao na 50-godišnjaka čija su pluća bila uništena zbog mnogih bolesti, poput KOPB-a, sarkoidoze i plućne hipertenzije.
- Kad je stigao organ, došao nam je pomoći prof. Konrad Hoetzenecker iz Austrije s dva anesteziologa. Pripreme su bile toliko opsežne da nitko iz tima nije imao vremena za strah, a kad je sve prošlo, uslijedilo je razdoblje intenzivne sreće, ali i neizvjesnosti. Nakon tri dana ekstubirali smo pacijenta i skinuli ga s mehaničke ventilacije. Tad se pojavio neki čudan osjećaj tipa ‘pa mi to možemo’. Sve je bilo kaotično, a uspjeh sam posve osvijestio tek nakon dva tjedna - kaže iskreno dr. Džubur prisjećajući se te prve transplantacije, koja je trajala 12 sati. U međuvremenu je tim KBC-a Zagreb vrijeme jednog zahvata transplantacije pluća sveo na otprilike šest sati, pa dr. Džubur kaže da su svi danas mnogo mirniji i opušteniji kad ulaze u svaku novu transplantaciju, ali su i pacijenti sve teži. Slično nam govori i dr. Tomislav Kopjar, kardijalni kirurg i voditelj kirurškog dijela tima za transplantaciju pluća KBC-a Zagreb.
- Danas smo svakako psihički spremniji i znamo što nas čeka, pa su tako i transplantacije manje stresne. Ali su bolesnici teži, i riječ je o pacijentima koje prije, bez ovih iskustava koje smo stekli u posljednje tri godine, ne bismo ni uzeli u obzir za presađivanje pluća - kaže nam dr. Kopjar, koji je kirurški u cijelosti odradio prvu transplantaciju pluća u travnju 2021. godine. Strah tad, kaže, nije osjećao iz jednostavnog razloga što za njega nije bilo vremena.
- Kad transplantacija počne, ostatak svijeta nestane. Prestanu svi postojati, važan je samo pacijent i taj zahvat koji se obavlja. Samo želiš da sve dobro prođe. Tako je bilo i na onoj prvoj koju sam kirurški odradio od početka do kraja. Neizvjesnost se pojavila nakon operacije uz mnoga pitanja, hoće li se pacijent probuditi, hoće li pluća preuzeti funkciju, hoće li doći do nekih komplikacija... - opisao nam je dr. Kopjar dok se pripremao za 28. po redu transplantaciju pluća na KBC-u Zagreb.
A svi pacijenti koji dođu u ruke ovih vrsnih stručnjaka doista mogu biti ohrabreni njihovim sjajnim rezultatima, s obzirom na to da je više od 90 posto pacijenata preživjelo godinu i više nakon transplantacije pluća, što je u skladu sa statistikama najboljih svjetskih centara.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
