Pjevači s Matejuške: 'Pjesma nam liječi dušu i ispunjava nas'

Uz Matejušku, staru ribarsku lučicu na Rivi, jednom od posljednjih mjesta gdje se uspijeva održavati duh starog Splita, svoj komadić povijesti ispisuje i veselo društvo raspjevanih Splićana zlatnih godina. Družba je to zaljubljenika u pjesmu i život, koje se godinama za ljetnih večeri spontano okuplja na klupama uz lučicu, pa pjesmama Splitskog festivala, šlagerima iz svoje mladosti ili pak melodijama iz opereta Ive Tijardovića šire dobro raspoloženje. Bude tu i 20-ak umirovljenika bez čije pjesme i dobrih vibracija teško je više i zamisliti Matejušku.

- Prije se pivalo po gradu na svakom kantunu, a mi smo tu sad možda jedini koji svake večeri se družimo uz pjesmu kao što je to nekad bio i običaj. Svrha ovom je druženje, da se ljudi razvesele, izađu iz kuće, a sve je prije pet godina započeo naš prijatelj Vedran Trumbić koji je iz večeri u večer počeo ovdje svirati gitaru i začas smo se privučeni pjesmom i dobrom atmosferom koja se stvarala počeli redovito sastajati. Uskoro se društvo proširilo, stigle su žene iz udruge Mi, a znaju nam se pridružiti i turisti koje ponese pjesma, pa se i pleše po šetnici - ispričao nam je Marin Roje (71), koji je radni vijek proveo kao soboslikar.

Bude u u tom mješovitom društvu i tri gitare, a pjevaju se talijanske kancone, bezvremenske balade o Splitu, pokoja od Grdovića i pokojnog Vinka Coce. Nekad se ovi vitalni Splićani okupljaju i na marendinima, a zimi i u prostorima udruge Mi koja promiče zajedništvo građana.

- Zapjevamo i poznate arije "O, kućo mala" iz Spli'skog akvarela i "Daleko m'e biser mora" iz Male Floramy, pa se znaju zaustaviti stariji ljudi iznenađeni da to itko to više uopće pjeva na ulici. Pjesma nam donosi olakšanje od svakodnevnih briga, dobra je za srce i dušu, a istina - znamo u razgovoru zalutati u politiku, pa muzika padne u drugi plan. Teško se danas obraniti od toga - dodao je Roje.

Društvo je šaroliko po godinama i zanimanjima. Ima onih koji su ostali bez bračnih partnera, a sve ih veže želja da se uživa i pozitivan stav o životu, bez prepuštanja prepuštanja letargiji i lošim mislima.

- Preporuka je ljudima u godinama da što više izlaze vani, da se druže i da ne pričaju samo o bolestima, već o lijepim stvarima kojima obiluje život. Svi smo prošli neke ružne stvari - zaboravimo ih, idemo dalje, nemojte doma ostati ležati na kauču. Radila sam težak posao u Jugoplastici, tvrtka je propala i otišla sam u mirovinu nakon 30 godina rada. No, odlučila sam ne biti pasivna; što više šetati, odlaziti na izlete, uživati u životu. Suprug i ja imamo četvero unučadi i praunuče, i njima je jako je drago kad vide baka ovako uživa, da je aktivna, druži se, pjeva - kazala je Gordan Viđak (76).

Njezina prijateljica Stanka Staničić (79) radila je u prosvjeti, a i sama svake ljetne večeri dolazi na Rivu kao u drugi dnevni boravak. S Gordanom pak zimi aktivna je u centru Zlatno zvono splitske udruge Mi koja pruža izvan-institucionalne socijalne usluge starijim građanima Splita, organizira im rekreaciju i druženja.

- Čovjek kad ode u mirovinu izgubi nit s kolegama, a i inače ljudi se danas manje druže. Stoga, ova druženja uz pjesmu na Rivi osobno mi puno znače, a upravo na Matejuški smo se okupljali još za školovanja u danas srušenom Domu veslačkog kluba Gusar, kao i bašti obližnjeg hotela – prisjetila se iznimno vitalna Stanka Staničić.