Živi sprovod ima kulturne korijene u Japanu, kao i u dugotrajnoj autohtonoj sjevernoameričkoj tradiciji. Planiranje ovog vrlo je osobno i prilagodljivo, a specifičnosti mogu varirati
RAZNE KULTURE TO PRAKTICIRAJU
Mnogi si tijekom života priušte 'živi sprovod', i to im pomaže
Prije pravog sprovoda trebali biste prisustvovati 'živom sprovodu'. Na ovom događaju bit ćete prisutni da čujete hvalospjeve. Živi sprovod, poznat i kao 'živo bdjenje' je ceremonija koja se održava za osobu koja je još živa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Živi sprovod ima kulturne korijene u Japanu, kao i u dugotrajnoj autohtonoj sjevernoameričkoj tradiciji. Dok živi pogrebi mogu ublažiti strah i tjeskobu zbog smrti, tradicionalni posmrtni pogrebi zadržavaju važnu ulogu u procesu tugovanja.
Smrt je neizbježna. To je izvan naše kontrole. Jedan od načina da se povrati neka mjera kontrole nad smrću je putem 'živog sprovoda', također poznatog kao 'živo bdjenje' - ceremonije za osobu koja je još živa, često kako bi se proslavio njezin život i nasljeđe dok je sposobna sudjelovati. Za razliku od tradicionalnog sprovoda, to je način da se oprostite od svojih najmilijih i da možete pomirisati cvijeće na vlastitom sprovodu. Ti se događaji često planiraju uz pomoć 'doule smrti' - koja može pružiti smjernice i podršku u stvaranju značajne ceremonije koja odražava želje, vrijednosti i uvjerenja pojedinca.
Riječ 'doula' izvedena je iz grčkog izraza doulē, što znači 'sluškinja'. 'Doula smrti' obučeni je vodič koji može pružiti holističko, prilagođeno i personalizirano iskustvo kraja života. Oni rade zajedno s medicinskim stručnjacima i stručnjacima za palijativnu skrb, ne umjesto njih.
Njihovo osposobljavanje može uključivati znanje o biološkim, psihološkim, društvenim, duhovnim, pravnim i etičkim aspektima skrbi o kraju života. Sve u svemu, doule smrti mogu pomoći u ublažavanju kolektivnog straha od smrti i promicanju većeg mira i razumijevanja u suočavanju s ovim univerzalnim iskustvom.
Odakle 'živi pogrebi'?
Teško je ući u trag specifičnim podrijetlima živih sprovoda jer su se rituali poput ovih razvijali neovisno u različitim kulturama tijekom vremena. Narod Lakota Sioux imaju tradiciju živog sprovoda u kojem popravljaju odnose ili se iskupljuju, dijele obiteljsko nasljeđe i jedu tradicionalnu hranu kao način pročišćavanja i pripreme za smrt.
Anishinaabe ljudi u regiji Velikih jezera u Kanadi i Americi također odaju počast svojim voljenima na samrti ceremonijama na kraju života. Ritual 'lule' obično provodi duhovni vođa kako bi vodio duh osobe u svijet duhova. Sveta lula je cijenjeno sredstvo za komunikaciju sa Stvoriteljem, a tijekom obreda puši se duhan kako bi se izrazila zahvalnost za život i stvaranje. Umiruća osoba se iskupljuje dok se članovi obitelji mole za njezin siguran prolaz. Spaljuju se sveti lijekovi, prinose se hrana i odjeća, a voljeni pjevaju svete pjesme kako bi ublažili bol umirućih dok njihov duh ne napusti njihovo tijelo.
Japanci imaju netradicionalnu praksu koja se zove seizensō, što znači 'sahrana dok je živ'. Prema kulturnom antropologu Satsuki Kawano, to starijim osobama daje novi osjećaj neovisnosti, suprotstavljajući se negativnim percepcijama starenja i starijih osoba.
Zbog raznih društvenih i ekonomskih čimbenika, tradicionalno poštovanje prema starijima u Japanu opada, a starosna diskriminacija je postala problem. Seizensō dovodi u pitanje mišljenje da su starije osobe pasivni ili opterećujući članovi društva i naglašava važnost oblikovanja vlastitih života i nasljeđa.
Od čega se zapravo sastoji 'živi sprovod'?
Planiranje ovog sprovoda vrlo je osobno i prilagodljivo, a specifičnosti mogu varirati. Ceremonija se može održati na različitim lokacijama, uključujući nečiji dom, mjesto na otvorenom, omiljeni restoran ili bilo koje značajno mjesto. Gosti mogu donijeti uspomene koje pokreću sjećanja i priče, mogu se održati neformalni govori, a imenovani prijatelj ili dužnosnik obično upravlja aktivnostima. Redoslijed događaja može uključivati različite aktivnosti koje odražavaju osobnost i interese pojedinca, ali hrana, glazba, umjetnost i posjet posljednjem počivalištu neki su od uobičajenih izbora. Jedan od najvažnijih aspekata živog sprovoda je da se umiruća osoba osjeća ugodno i zbrinuto.
- Toliko se toga svodi na ljubav prema našem vremenu putem osjetila, putem tijela; upravo ona stvar koja oživljava i umire - rekao je u govoru BJ Miller, liječnik palijativne skrbi na Sveučilištu California-San Francisco Cancer Center, 2015.
On potiče one koji se bave palijativnom njegom da razmotre tjelesna osjetila osobe koja umire. Preporučuje stvaranje ugodnog i utješnog iskustva za njih koje uzima u obzir sva njihova osjetila i poštuje njihovo dostojanstvo. Opisuje zahtjev jedne starije žene da osjeti kako njezin pas pritiska nos o njezinu kožu.
Smrtna doula Alua Arthur naglašava stvaranje idealne samrtničke postelje kao dio žive pogrebne ceremonije. Savjetuje da bude udobna, estetski ugodna i senzualno obogaćena uključivanjem omiljenih mirisa, boja i zvukova. Ako je ceremonija namijenjena pomoći osobi koja se bliži kraju života da prevlada tjeskobu zbog smrti, jedan od događaja može uključivati vođenu meditaciju koja umiruću osobu vodi kroz vizualizaciju vlastite smrti.
Tehnike vizualizacije mogu se koristiti za poticanje osjećaja smirenosti i povezanosti s prirodnim svijetom te mogu pomoći da se osoba suoči i pomiri s vlastitom smrtnošću. Jedna takva vizualizacija koju vodi doula smrti Brooke Manning uključuje zamišljanje sebe u mirnom prirodnom okruženju i zatim vizualizaciju metaforičkog prikaza života kao svjetla unutar tijela.
Zatim se zamišlja da ovo svjetlo tone u zemlju, spajajući se sa svjetlima koja predstavljaju izvore života drugih ljudi, stvarajući osjećaj povezanosti sa svemirom i potičući duboko razumijevanje vlastitog mjesta u svijetu.
Informirani pristanak trebao bi biti u središtu žive pogrebne ceremonije. Važno je osigurati da osoba za koju se planira živi sprovod ima autonomiju. Ovo također može biti emocionalno iskustvo za sve uključene, stoga je važno osigurati da su osoba i njezini voljeni emocionalno pripremljeni za to iskustvo.
Sve donesene odluke također bi trebale poštivati kulturna, vjerska i osobna uvjerenja osobe. Kako bi se osiguralo da ceremonija to odražava na odgovarajući način, važno je uključiti doule koje imaju potrebno kulturno i duhovno znanje, tako da je često korisno odabrati nekoga tko ovom poslu pristupa kroz politeističku leću.
Jedna od glavnih odluka pri planiranju živog sprovoda uključuje vrijeme ceremonije. Iako je to osobni izbor i nema posebnih zahtjeva, većina ljudi odlučuje se za živi sprovod kada dobiju terminalnu dijagnozu ili kada osjete da im se smrt približava. Međutim, drugi se mogu odlučiti za to ranije kako bi proaktivno sudjelovali u događaju, uživali u proslavi svog života i imali smislene razgovore s voljenima dok su još u mogućnosti.
'Živi' pogrebi ne mogu zamijeniti prave
Za razliku od tradicionalnog sprovoda, živi sprovod omogućuje središnjoj figuri da govori, čuje druge kako govore, sudjeluje u ritualima i obredima komemoracije, a sve to u prisutnosti pristaša kao svjedoka. To je suradnička i personalizirana ceremonija koja osnažuje pojedinca u fokusu s djelovanjem u vrijeme kada joj kontrola izmiče.
Psiholog dr. Nick Capaul, koji se specijalizirao za tugu i gubitak, objašnjava da je prikladan način razmišljanja o razlici između dvije vrste sprovoda taj da je živi sprovod za umiruće, dok su tradicionalni sprovodi za preživjele. Iako su oba korisna, potonji je često još uvijek potreban ožalošćenima, kao 'završetak'.
Prema njegovom iskustvu, kada se obitelji odluče za živi sprovod umjesto tradicionalnog posmrtnog sprovoda, drugi članovi obitelji ili prijatelji ožalošćenih negoduju. Oni gotovo uvijek žele tradicionalni sprovod. Kada je nekima uskraćena prilika da se suoče sa smrću i da je preispitaju, ljudi mogu iskusiti ono što se naziva 'obespravljena tuga'. U vezi s tugom, obespravljenost znači lišavanje nekoga prava na tugovanje.
Dr. Capaul vjeruje da živi sprovod ne uključuje element gubitka, a ako nema gubitka, ne suočavate se istinski s tugom niti procesuirate smrt.
Umiruće osobe često su izolirane zbog bolesti ili stanja koja ograničavaju njihovu komunikaciju i mobilnost, dok prijatelji i obitelj također mogu izbjegavati interakcije zbog nelagode i kulturnih tabua oko smrti. Živi sprovod može pružiti posljednju priliku. Općenito, dok bivanje u blizini osobe koja se bliži kraju života može biti emocionalno izazovno, stvaranje više prilika za provođenje vremena s njom može biti korisno za sve uključene, donosi Bigthink.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
