Marulov san: O lopovima i špijunima renesansnoga Splita

Sintagma o trećoj sreći ne može se primijeniti na Dina Milinovića. Jer već je u svoja dva prethodna romana pokazao što znači Šoljanova maksima da upravo male književnosti kao što je naša nemaju pravo na luksuz osrednjosti. Kad se kaže mala, treba u obzir uzeti tek činjenicu da svijetu nismo dali ni približno onoliko koliko su u njem nazočne literature nekih nacija brojno sličnih nama. Tu činjenicu počesto zaborave preuzetni nobelovci iz našeg sokaka.

Ipak, oslobođena svakoga numeričkoga kompleksa, hrvatska je književnost u svakoj generaciji iznjedrila poneki stvaralački glas bitan za oblikovanje priče o nama samima i našem identitetu. U recentnom naraštaju toj grupi svakako pripada Milinović. On i njegovi suvrsnici dokazuju nešto vrlo važno za kolektivno duhovno zdravlje: kad se pisci krležijanski trude afirmirati vlastitu europskost, najmanje su Europljani, a kad se najopuštenije bave vlastitim jastvom, najjasnije pripadaju Europi.

Također, kad svaki odlomak zajapureno polaže ispit piščeve erudicije, izobraženost je najupitnija, a najmanje upitna kad je ležerno protkana kvalitetnim autorskim pismom. Milinović je vrhunski obrazovani intelektualac, darovit pisac istodobno nenametljiva i strasno zainteresirana stila, nacionalno osviješten, duboko svjestan težine kolektivne prošlosti, ali i neopterećen identitetskom patetikom. Samo takav auktor mogao je uvjerljivo ispričati priču o drevnu vremenu kad se u neprijaznim okolnostima teškog hrvanja s poviješću rađao hrvatski novovjekovni identitet.

U njegovoj zamisli Marko Marulić postaje ne samo ocem nacionalne književnosti nego i, ako ne roditeljem, a ono bar babicom inače teško odrediva osjećaja pripadnosti nacionalnoj zajednici. No njegovo djelo nije samo romansirani Marulov život. Ovaj roman putuje trima vremenima: onim “realnim” 15. stoljeća, potom onim romansiranim, koga pripovijeda glavni lik, i sam pretvoren u roma nopisca, a smješteno je u doba Dioklecijanovo, da bi se sve skupa finaliziralo u vremenu našem, duhovito prikazujući i nas same kao moguće likove nekoga novog mita ili legendarne pripovijesti.

Budući da je i ono prvo vrijeme ustvari vrijeme romana, pred nama je djelo koje na inteligentan i duhovit način propituje granice između povijesti i pripovijesti, stvarnosti i mašte, a u krajnjoj liniji postavlja i pitanje o vjerodostojnosti svakoga pripovijedanja, čak, ili pogotovu, i onoga koje se trsi događaje ispričati vjerodostojno, na temelju provjerenih činjenica. Bremenito uobičajenim instrumentima književne fikcije kao što su izgubljeni rukopis, tajanstveni zapisi o svetinjama, umorstva, kavanski polusvijet, lopovi i špijuni, ovo višeslojno pripovijedanje koga se može svrstati i u povijesni, kriminalistički i avanturistički roman gradi i istodobno razgrađuje mitove.

Kako se nositi s mitom? Vjerovati mu nije jer ne živimo doba kad je funkcionirao kao neupitna istina. Pretvarati ga u istinu možemo teško, jer kao takav nema dokaza. Zapravo, čini se da on uvijek pobijedi, uvlačeći nas u vlastiti krug bez izlaza. Jedini način da mu izmaknemo jest tumačiti ga drugim mitom. I to Milinović radi iznimno uspješno, “prokazujući” mit o naprasnoj pogibiji Marulova prijatelja i sudruga u ljuvenim slastima Dmine Papalića novim mitom. Kojim? Ostavimo čitatelju da to sam otkrije. Trud će mu se svakako isplatiti budući da je Milinović napisao ne samo djelo prožeto erudicijom nego i vrhunski napeto štivo koje se čita u jednom dahu. 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Pokretanje videa...

12:46