Martin Luther i crne i bijele je vodio kroz bojkot 'sustava zla'

Znao je reći da 'ako čovjek nije otkrio nešto za što je spreman umrijeti, nije vrijedan življenja'. Govorio je da 'mrak ne može protjerati mrak, samo svjetlo to može', jer 'mržnja ne može protjerati mržnju, samo ljubav to može'. Upozoravao je da 'na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, nego šutnju naših prijatelja'. Martin Luther King Jr. prošao je od, kako je rekao, 'fundamentalističkog vjeronauka' do mirotvornog revolucionara.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:35

Video: 24sata/pixsell

“Naravno da sam bio religiozan. Odrastao sam u crkvi. Otac mi je svećenik, djed mi je bio svećenik, pradjed mi je bio svećenik, moj jedini brat je svećenik, tatin brat je svećenik. Dakle, nisam baš imao izbora”, zapisano je da je MLK cijelog života spuštao loptu na zemlju, uvijek zabrinut da mu popularnost među stotinama milijuna ljudi ne udari u glavu. Riječ je o citatu iz njegove “Autobiografije”, nedavno objavljene na hrvatskom, koju ju je 1998., na temelju tisuća Kingovih vlastitih zapisa, posložio i prilagodio Clayborne Carson, koji je na Sveučilištu Stanford utemeljio “Martin Luther King, Jr., Research and Education Institute”.

Rođen u siječnju 1929. u Atlanti, mali Martin Luther sve do svoje školske dobi nije primjećivao da svijet oko njega krvari u okovima rasne segregacije. Isto kao ni njegov najbolji prijatelj, vršnjak, kojemu je jednog dana otac naredio da svojem crnom prijatelju izvoli objasniti da mu otac zabranjuje da se s njim više ikad druži. “Kako mogu voljeti rasu ljudi koja moja mene mrzi i koja je odgovorna za raskid od najboljih prijatelja iz djetinjstva?” Kako? To je naučio uz oca i majku. Oca je King opisao kao neopisivo smirenu ljudeskaru od 110 kilograma, ali opet čovjeka koji je znao odgovoriti smireno i pogađajući u sam srž rasističkih bijelaca koji su mu znali zagorčavati život. “Autobiografija” citira Kingov opis trenutka što ga je kao dječak dobro zapamtio. Otac je vozio automobil i slučajno promašio zaustaviti se pored znaka “stop”. Ubrzo ih je sustigao policajac. Kad je shvatio da su unutra otac i sin crnci, bahato je viknuo: “Dobro, momče, parkiraj uz cestu, pa da vidimo dozvolu!”. “Neka vam bude jasno da ne razgovarate s nekim momkom. Ako mi se nastavite tako obraćati, bit ću prisiljen ponašati se kao da ne čujem ništa što govorite.” Policajac je bez riječi ispisao kaznu i odjurio. Uopće, otac mu je još kao klinac bio podjednako pronicljiv, inteligentan i jezičav. MLK-u su znali govoriti da ih njegov otac “ponekad nasmrt plaši”, bez obzira na to što je uvijek bio smiren. “U životu nisam upoznao hrabrijeg čovjeka”, pisao je MLK. Iz djetinjstva je MLK opisivao da je viđao pripadnike KKK kako brutalno premlaćuju crnce po ulicama, stablo na kojemu su vješali crnce, opisivao je ručanje u vagonu iza zavjese, vožnju autobusom 150 kilometara na nogama jer ih je uz psovke vozač natjerao da oslobode mjesta za bijelce...

S 12 godina Martin Luther King Jr. počeo je izlaziti iz okvira “fundamentalističkog vjerskog nauka” i razumijevati svijet Nacionalne udruge za prava obojenih NAACP u Atlanti, gdje je predsjednik bio njegov otac. Godine 1944. na Koledžu Morehouse 15-godišnji King Jr. naletio je na esej “O građanskom neposluhu” Henryja Davida Thoreaua i naučio da “sa sustavom zla nema suradnje”. Potom Sjemenište Cozer, pa diploma iz teologije u Bostonu, King je imao samo 25 godina, kad je 1954. postao pastor u crkvi u Aveniji Dexter u Montgomeryju kao propovjednik za kojega se već pročulo i među crnim vjernicima i među bijelim vlastima. Godinu i pol poslije Rosi Parks, slučajno tajnici lokalnog NAACP-a, puknuo je film 1. prosinca 1955., odbila je maknuti se s praznog sjedala za bijelce te su je uhitili. Započeo je dugotrajni crnački bojkot javnog prijevoza u kojem su ih, uz to, redovito vrijeđali kao “crnčuge” i “crne majmune”. Crnci su organizirali prijevoz vlastitim automobilima, a onda su vlasti uzvratile uhićenjima pod bilo kakvom izlikom. Kakva je atmosfera zavladala u gradu ilustrira što je mislio King da mu slijedi kad su ga policajci uvečer 26. siječnja 1956. uhitili jer je, navodno, vozio 50 kilometara na sat tamo gdje je bilo dopušteno 40. Vozili su ga u automobilu izvan grada, a ne u centar, gdje je bio zatvor. “Bio sam uvjeren da me ta dvojica voze na neko mjesto gdje će me se riješiti”, priznao je da se tresao od straha. Ironično, to što su ga na kraju vožnje ipak odvezli u zatvor doživio je kao utočište. 

IZLAZI 2020. Autobiografija Nicka Cavea: 'Knjiga preispituje naše živote'

Obitelj mu je primala od 30 do 40 poziva i pisama s prijetnjama, a bojkot je nastavljen. Ubrzo su mu bijeli prijatelji počeli govoriti da se KKK sprema ubiti ga. Napadali su crnce i bio je već na rubu živaca, pisao je, kad su mu 30. siječnja na kuću, u kojoj mu je bila supruga s bebom, bacili bombu. Te večeri ispred njegove kuće policajci su naišli na naoružane crnce. Dok je King u propovijedima zabranjivao nasilje, crnci su uvodili straže i grad je bio na rubu rata sve do prosinca 1956. Dan uoči povijesne odluke Washingtona da Alabama mora ukinuti rasističku praksu u javnom prijevozu, Kingu je KKK svakih pet minuta prijetio da će ih pobiti sve u kući i spaliti 50 crnačkih kuća. I te večeri najavio je dolazak u grad. KKK se, međutim, preračunao. Militantni rasisti nisu razumjeli da su crnci svrstani iza Kinga od onih koji su se tresli na sudu postali ponosni što su zbog rasističkih zakona na sudu. KKK-ove su crnci dočekali otvorenih prozora i vrata, s upaljenim svjetlima zavaljeni u stolce na trijemovima i... napadačima je bilo neugodno djelovati pod svjetlom. Sve su obišli i odvezli se iz grada bez napada.

U 6 sati sljedećeg jutra bio je taj dan. King je plaćao kartu u autobusu, na stanici su bile kamere, novinari, mnoštvo... “Vi ste velečasni King? Drago mi je što ste s nama”, pozdravio ga je vozač. Strahovlada rasista je popucala i tolerantni bijelci usuđivali su se javno svrstati. Te godine Nehru, premijer Indije, po dolasku u SAD posjetio je Kinga. Ali istodobno je na američkom jugu vladao rat. Ljudima su bijeli ekstremisti bacali bombe na kuće i benzinske crpke, a predsjednik Eisenhower, smatrao je King, nije se usuđivao dovesti u red podivljali rasizam na jugu. U takvoj atmosferi, 3. rujna 1958., Kinga su opet uhitili u Montgomeryju. Nekoliko dana poslije, dok je u Harlemu potpisivao knjigu, poremećena crnkinja Izola Ware Curry zabila mu je nož u prsa. Nož je prodro tako da je dodirivao aortu, liječnici su zaključili: “Umro bi da je u tim trenucima samo kihnuo”. Jedna bitka, ona za javni prijevoz, bila je dobivena. Sljedeće godine s obitelji je uzvratio Nehruu posjet u Indiji, a ono što je tamo zatekao pripremilo ga je za borbu u posljednjem desetljeću svojega života. Kako se King razvio u pastora otvorenog prema drugim kulturama, mirotvornog revolucionara? U doba studija, pisao je, imao je užasne komplekse zbog rasističkog stereotipa crnca koji “vječno kasni, glasan je, uvijek se smije, prljav je i neuredan”. Paranoično je ludio kad bi i minutu kasnio na predavanje. Glancao je cipele do besvijesti, opsesivno pazio na odijevanje. Na fakultetu je, prvo, iz djela Waltera Rauschenbuscha naučio da se Evanđelje bavi duhovnom, ali i materijalnom dobrobiti čovjeka, te da su segregacija i rasizam neodvojivi od ekonomskih prava radnika i građana. Karl Marx mu “nije sjeo” zato što u etičkom materijalizmu te priče nema mjesta za Boga. Međutim, Marx mu je otvorio uvid u prava kolektivnih skupina, u položaj radnika, te je King shvatio da kapitalizam ne shvaća da je život društvena kategorija, a da marksizam “previđa da je život individualan i osoban”. “Kraljevstvo božje je sinteza koja miri obje istine”, zaključio je King. Spreman za svoje životno djelo bio je nakon što je proučio tadašnji mirotvorni pokret Mahatme Gandhija, za kojega je rekao da je prvi u povijesti pretvorio Isusovu etiku u društvenu silu.

U knjizi se, inače, ne navodi da su i otac i sin King rođeni zapravo kao Martin King, da je “Luther” njegov otac obojici dodao tek 1934., nakon što je posjetio kongres Svjetskog saveza baptista u Njemačkoj, gdje je obišao čuvena mjesta iz života velikog crkvenog reformatora Martina Luthera. U Njemačkoj je King stariji svjedočio i prvim nacističkim divljanjima. Odrastanje uz obrazovanog, moralno beskompromisnog oca, koji je uz to čak i uspon Trećeg Reicha upoznao iz prve ruke, za Kinga mlađeg značilo je da “nema previše izbora”, nego postati ono što je postao. Demokratska, građanska Amerika, čak i ona bijela, brzo je shvatila o čemu je riječ. Kad je u doba neposluha crnaca po zalogajnicama policija uhitila Kinga u svibnju 1960., rasističke vlasti na jugu bile su već sasvim izgubljene. Kingu su opet natovarili prometni prekršaj, ali mu nisu dopustili da plati jamčevinu i doslovno u okovima vozili su ga u najgori državni zatvor 300 kilometara od Atlante. Kad je mladi senator Robert Kennedy to doznao, gnjevno je zvao suca. “Glavno mu je pitanje bilo: ‘Zašto ne može izići uz jamčevinu?’. I pustili su me već sljedećeg dana.” Za Johna Kennedyja je rekao da je 1963. “odbacio sve političke kompromise i sagledao sve moralne probleme”. “Da je poživio, vjerojatno bih ga podržao na izborima 1964.” Slijedili su protesti diljem Juga: u Albanyju, Birminghamu... Kompletan studentski pokret prepoznao je u Kingu osobu čiji su postupci slijedili postulate mirnog građanskog neposluha. I zato je King nekoliko puta završio iza rešetaka. Sam predsjednik Kennedy zvao je 16. travnja 1963. Kingovu suprugu i obećao da će intervenirati oko problema s plaćanjem jamčevine za Kinga u zatvoru u Birminghamu. Doduše, sam King je prije toga znao upozoravati Kennedyja neka djeluje što prije jer se “u mnogim četvrtima crnci naoružavaju i moglo bi, ako se ne spriječi nasilje, doći do užasne noći nasilja diljem Juga”. Kao kompletan vjernik King je, pisao je, puno puta apelirao na bijele katoličke, židovske i protestantske klerike. Ali... “Nazivali su nas ekstremistima, proglašavali prijestupnicima koji vjeruju u anarhiju.” Kennedyjeva predsjednička administracija, međutim, shvaćala je što se događa. U srpnju je hitno pokrenula novi zakon o građanskim pravima, a 28. kolovoza se 250.000 ljudi okupilo na Maršu na Washington za radna mjesta i slobodu”.

“Počeo sam čitati govor. Okupljeni su sjajno reagirali, a onda mi je sinulo. ‘Ja imam san’ izgovorio sam već puno puta i odjednom sam shvatio da to želim iskoristiti i sad. Ne znam zašto. Nisam o tome razmišljao prije nastupa. Izgovorio sam te riječi i potom potpuno skrenuo s rukopisa kojemu se više nisam vraćao.” Od tog trenutka SAD više nije bio isti. Milijuni bijelaca prvi su put preko televizije vidjeli mase crnaca, skupa s bijelcima, na višoj razini građanske demokratske svijesti uglavnom i od vlastite. Mnogi su počeli shvaćati. No već mjesec dana poslije KKK je bombom ubio četiri djevojčice u crkvi u Birminghamu. Policija je na ulici potom ubila još jedno dijete, a skupina bijelih mladića zatukla na ulici crnog dječaka koji je naprosto vozio bicikl. U tom istom poglavlju “Autobiografija” piše i o ubojstvu predsjednika Kennedyja. “Svi smo mi umiješani u smrt J. Kennedyja. Trpjeli smo mržnju, trpjeli smo bolesno poticanje nasilja u svim vidovima života... Oplakivali smo čovjeka koji je postao simbol nacije, ali smo tugovali i za sobom jer smo znali da smo bolesni”, pisao je King u studenom 1963. No zakone koje nije stigao potpisati Kennedy, potpisao je Lyndon Johnson. Više nije bilo nazad. No slijedili su novi predsjednički izbori i 1964. godine je KKK u Mississippiju, nakon uhićenja trojice boraca za građanska prava, linčovao te ljude.

OBOŽAVA HORORE Prva booktuberica u Hrvatskoj: Čitam oko 50 knjiga godišnje

Republikanska stranka prilagodila je imidž bijelom rasizmu i ekstremizmu te nominirala Barryja Goldwatera za predsjedničkog kandidata, i društveno i ekonomski sasvim nerealnog konzervativca. “U vanjskoj politici je gospodin Goldwater zastupao uskogrudni nacionalizam, štetan izolacionizam i ratoborne stavove koji su cijeli svijet mogli gurnuti u bezdan uništenja”, pisao je King o “čovjeku koji ništa nije razumio” kao ni Trump 2016. To što je Johnson pobijedio Goldwatera, nije značilo previše. Rasistička desnica se konsolidirala i, nakon Nobelove nagrade za mir Kingu 1965., ubijen je Malcolm X, s kojim se King uopće nije slagao, ali ga je cijenio, smatrao kao mogućeg dobrog političkog vođu. King do kraja nije pristajao na nasilnu pobunu. “Oni koji su to zagovarali, uvijek bi zamucali kad bi ih pitali što su postigli takvom borbom.” King se dosljedno bunio protiv rata u Vijetnamu, na strani saveznika “koji je bio travestija demokracije”. 3. travnja 1968. Martin Luther King Jr. održao je posljednji govor u crkvi u Memphisu, kao da je znao da će ga ubiti već sljedećeg dana. “Svi razmišljamo o tome. Svako malo pomislim na smrt, razmišljam o vlastitom sprovodu. Nimalo morbidno. Svako malo upitam se: ‘Što bih tad želio čuti?’. Ovoga jutra prepuštam svijet vama.”