Likovi se odmiču sami od sebe, lebde nad onim što su bili prije

Romanu “Oris” britanske spisateljice Rachel Cusk možda bi bolje odgovarao naslov koji je Sally Rooney dala svojoj knjizi - “Razgovori s prijateljima”. Glas protagonistice Faye, sredovječne žene koja putuje u Grčku kako bi vodila radionicu pisanja, gotovo je nečujan, a cijeli prostor zauzimaju glasovi ljudi koje putem upoznaje ili prijatelja koje dugo nije vidjela, a koji joj pričaju o svojim životima. Protagonistica najviše vremena provodi s Grkom kojeg upoznaje u avionu i koji je vodi na izlet svojim brodom te joj priča o svoja tri propala braka i povijesti svoje obitelji.

Protagonistica još razgovara s polaznicima svoje radionice, starim poznanicima, a ulazi u rasprave i s nekolicinom grčkih pisaca i spisateljica. Stoga je lik protagonistice nešto poput uha za slušanje, gotovo terapeutskog. Rijetko se upliće, a gotovo nikad ne osuđuje sugovornika, koji naširoko raspreda o svojim odnosima, željama i životnim pogreškama. Likovi se odmiču sami od sebe, lebde nad onim što su bili njihovi bivši životi i proučavaju se iz daljine, pomno tražeći obrise promjene. A ta promjena gotovo uvijek nastupa tijekom romantičnog odnosa, u koji osoba ulazi kao jedno, a izlazi kao nešto drugo. “Oris” se opire standardnim okvirima u kojima se promišlja književno djelo, jer doista, malo je knjiga pisano na ovakav način. Postoji određena distanca u autorskom glasu, kao i namjerno manjkava karakterizacija likova, određena fluidnost radnje, gdje ne postoji ni početak, ni kraj, niti su likovi u pravom smislu te riječi likovi.

Prolaze kroz radnju knjige kao što se u životu prolazi kroz događaje, koji često u sebi ne nose ništa važno ni sudbonosno, nego su naprosto događaji. Stoga se doima da je autorica potpuno dekonstruirala lik, učinila ga nevažnim, nepouzdanim, ni junakom ni antijunakom, nego prolaznikom. Cusk je fokusirana i na rašomonski fenomen doživljaja stvarnosti, kao i nesporazume i narušene odnose koji iz toga potječu. Propitkuje koje je mjesto žene u obitelji, treba li žena biti snažna i poduzetna ili topla i emotivna, to jest gubi li vlastiti identitet i integritet ako je previše posvećena braku, koliko niječe aspekt sebe da bi oslobodila mjesto za supruga i djecu te uredan bračni život. Određena količina suptilne i teško uočljive tuge leži ispod nekoliko slojeva ovoga rukopisa, koji suštinski govori o izgubljenosti čovjeka, nemogućnosti pronalaska mira i balansa te vječitoj potrazi za uzbuđenjima, bez kojih se suvremeni čovjek osjeća mrtvo. Ako nema uzbuđenja, je li život prošao? Ako se čovjek više ne uspijeva zaljubiti, je li vrijeme da se makne s pozornice i prepusti mjesto mlađima? Je li osuđen na zbunjeno i tugaljivo lutanje svijetom koji je krcat takvima kao i on? Kao da je autoričino osobno uvjerenje, koja ona nigdje izrijekom ne spominje, da je u ovom vremenu svaka veza poput borbene arene u kojoj netko pobijedi, netko izgubi, no najzad obje strane ostanu same. Da muškarci i žene zapravo više ne mogu biti zajedno, jer sve bukti od nesporazuma, loše pozicioniranih zamjeranja i prigovora, koji ih odguruju jedno od drugoga, u zagrljaj samoće. Da živimo u vremenu u kojemu nismo sposobni ništa i nikoga trpjeti, nego odlazimo. A kuda, ne znamo.

UVIJEK DOBRE Top deset knjiga koje morate pročitati jednom u svom životu

Baš zbog načina na koji nosi radnju te suptilnosti kojom preispituje odnose i uopće položaj suvremenog muškarca i žene, u vremenu kratkih brakova, ali i kratkih fitilja, svijetu u kojem je sve blještavo brzo i napravljeno da kratko traje, ovu autoricu čini ne samo zanimljivom, nego možda i izuzetnom pojavom u svijetu književnosti.